Esej “Zatočenik istorije” je tekst predavanja koje je Čarls Simić, poznati američki pjesnik srpskog porijekla, održao u Krakovu u maju, pošto je u Poljskoj primio međunarodnu književnu nagradu “Zbignjev Herbert”. Esej “Zatočenik istorije” je potom objavio “The New York Review of Books”, a sada i “Vijesti”. Nagrada “Zbignjev Herbert” je nova u književnom svijetu. Žiri je međunarodni, sačinjavaju ga pjesnici, esejisti, prevodioci i izdavači: Lidija Dimkovska (Makedonija/Slovenija), Edvard Hirš (SAD), Mihael Kriger (Njemačka), Jaroslav Mikolajevski (Poljska), Agneta Pleijel (Švedska), Žaume Valkorba Plana (Španija) i Tomas Venclova (Litvanija / SAD).
“Teško mi je da povjerujem da sam rođen u Beogradu, a ne u Njujorku, zato što imam veoma dobru predstavu kako je izgledalo živjeti u Njujorku 1938. Mogu opisati šta su Njujorčani radili u raznim susjedstvima i na ulicama, zgrade i apartmane u kojima su živjeli, kako su se oblačili, šta su jeli u restoranima i gdje su išli da gledaju film i na igranku, dok sam se ja izležavao u mom krevecu u Ulici majke Jevrosime u Beogradu, igrajući se nožnim prstima i umilno gledajući velikog medu prislonjenog uz mene.
Čak imam i fotografiju da to dokažem i još jednu moju na kojoj sam malo stariji na kojoj me majka vozi u kolicima niz ulicu punu ljudi. Proljeće je 1941. i prekomjerno sam zadovoljan samim sobom, kao da sam je poslije mnogo zakeranja ubijedio da mi kupe igračku, mada je nepoznato svakome od nas, da su Hitler i Staljin i njihove vojske već napravili plan da me preobrate u američkog pjesnika. Prva sjećanja - vatra, dim i ruine Ne sjećam se ničega vezanog za taj dan kada je fotografija snimljena, ali imam nejasno sjećanje šta se dogodilo kasnije. Šestog aprila 1941. (Cvijeti, prije Uskrsa) Beograd su bombardovali nacisti u pet ujutru. Nije bilo objave rata niti bilo kakavog upozorenja da avioni dolaze. Zgrade duž ulice bile su pogođene i zapaljene i ja sam izletio iz kreveta i pružio se na patos pod mlazom stakla od slomljenih prozora. Bombardovanje se nastavilo još četiri dana, uz ubijanje 20.000 ljudi i uništenje nekoliko stotina zgrada. Zamišljam da ima mnogo Evropljana moje generacije čija su prva sjećanja takođe vatra, dim i ulice oivičene ruinama.
U danima poslije bombardovanja Jugoslaviju su okupirale njemačke, italijanske, mađarske i bugarske vojske, a krvavi građanski rat izbio je između raznih domaćih političkih frakcija i etničkih grupa, praveći od života pakao za većinu ljudi, osim za djecu koja su poput mene ne znajući ni za šta bolje navikli na to. Svi misle da sam sišao sa uma kada im kažem da sam imao srećno djetinjstvo čak i dok su mi bombe padale na glavu. Igrajući se sa vojnicima - igračkama, ja bih rekao bum bum, a avioni bi gruvali bum bum. Godine 1944. američki i britanski bombarderi donosili su smrt i razaranje. Bilo je toliko loše da sam se prisjećao dobrih vremena koje sam do tada imao, dok su odrasli bili zauzeti svojim nevoljama. Trčao sam okolo sa drugom djecom i radio puno toga po svojoj volji. Bježanje iz škole stvorilo pjesnika Kada se rat završio, konačno sam morao da pođem u školu, nedostajao sam ulicama. Bio sam siromašni đak, vrsta djeteta za koje su učitelji bili ubijeđeni da će odrasti u kriminalca, jer sam viđen dvaputa u društvu bitangi, iako sam bio miran na času gdje sam čitao strpove i avanturističke priče umjesto da budem pažljiv. Moj drugi problem je bio taj što sam preskakao časove kad god bi mi se ukazala prilika za to. Jedanput sam odsustvovao skoro tri mjeseca, sve dok škola nije poslala policiju da kaže mojoj majci o mom izostajanju. Šetao sam Beogradom, gledao filmove, kada bih imao novaca, skrivao se po ulazima kada je vrijeme bilo loše. Ako me je bilo šta učinilo pjesnikom, bježanje iz škole svakako jeste.
Sa dvanaest godina postao sam stranac čak i mojim najbliskijim prijateljima. Sjećam se kako sam pokušavao da im kažem kako je bilo lijepo lutanje gradom, ali nedostajale su mi riječi da opišem uzbudljive stvari koje sam vidio ili izrazim moju žeđ za avanturom, koja me je odvodila svako jutro u suprotnom smjeru od škole.
“Glava mu je uvijek u oblacima”, govorila je moja majka našim susjedima koji me nesumnjivo ne bi opisali tako poetično. Bez shvatanja toga, naučio sam da budem autsajder, divna priprema, kako se ispostavilo, za nekoga na ivici da postane raseljeno lice.
Otac, Njujork, Tajm skver.... Moji roditelji nijesu imali ambiciju da odlutaju izvan grada u kome su rođeni, ali, poput miliona drugih širom Evrope, ostali su bez krova nad glavom, zbog događaja koji su bili izvan njihove kontrole. Razdvojeni više od decenije, oni su se ponovo sastali u ljeto 1954. kada smo se moja majka, moj mlađi brat i ja iskrcali iz broda u Njujorku i tamo nas sačekao moj otac. On je nosio, koliko se sjećam, bijelo laneno odijelo i svijetlo plavu košulju, što ga je činilo da izgleda tako američki u mojim očima, pa smo se iznenadili kad je progovorio srpski i znao naša imena.
Zaustavili smo se u hotelu pored Tajm skvera i poslije brzog osvježenja istrčali smo na ulicu da vidimo veličanstvene bilborde sa nasmijanim licima sa ružičastim obrazima koji uvaljuju cigarete i paste za zube i blještava neonska svjetla koja reklamiraju filmove restorane i noćne klubove. Vazduh je mirisao na ulje od kokica i prženi luk. Mornari su se tiskali oko ulaza plesnih dvorana, dok su pijanci oslovljavali pješake tražeći im novac. Pošto je moj otac napustio Beograd 1944. i najprije otišao u Italiju nekoliko mjeseci prije nego što je moj brat rođen, bilo je to njihovo prvo viđenje. Jedan za drugim šunjali smo se pogledujući jedan u drugog i buljili u muškarce na ulici sa kravatama na kojima su bile dekoracije u vidu žena u kupaćim kostimima i palmama.
Čak i tog prvog dana u Americi imao sam slutnju da nikada više ništa neće biti isto. Za nekog starijeg to je bio skok do užasavajućeg, ali ja sam imao šesnaest godina, dolazio sam iz razorene i osiromašene zemlje, bio sam sin razdvojenih roditelja koji nijesu bili zajedno već deceniju i izgledalo je da se više neće voljeti, a nijesam imao želju da gledam unazad. Mogao sam osjetiti kako moj novi identitet izmiče dok sam istraživao Menhetn i pokušavao da shvatim šta sam vidio. Evropski gradovi su bili stariji i lakši za razumijevanje od tog američkog megalopolisa. Njihove velike stare građevine i stilski hoteli i kafei bili su zatvoreni za izvjesna susjedstva, dok su zalagaonice i bilijarnice bile potisnute u djelove grada u koje neki ljudi nikada nijesu kročili. Tako nije bilo u Njujorku, gdje se tu i tamo nađe neboder pored straćare na dva sprata i kiosk za čišćenje cipela, ili ulica sa dva reda oronuluh bioskopa sa velikim nadstrešnicama koje najavljuju horor filmove ili vesterne, u blizini elegantne Pete Avenije i tog najvećeg uspona arhitekture Beaux Arts, Gradske biblioteke Njujorka. Nema drugog mjesta osim Amerike Naravno, postojao je problem sa jezikom. Manje ili više mogao sam da čitam engleski, ali sa razgovorom je bila drugačija stvar. Šok zbog pitanja za određeni pravac, a da ne budem shvaćen bio je ponižavajući. Svaki dan u Americi saznavao sam da imam novu priliku da posramim samog sebe kad god otvorim usta. Uprkos svemu, tvrdnja da se imigrant nikada više neće osjećati kao kod svoje kuće nije se pokazala sasvim tačna u mom slučaju. Poslije nekoliko godina, čak i sa upadljivim akcentom, imao sam osjećaj da nema drugog mjesta za mene osim Amerike.
To je stvaralo problem kad god bih došao u kontakt sa drugim imigrantima, od kojih su mnogi prezirali sve što se meni dopadalo u novoj domovini. Ne sjećam se tačno kada mi je prvi put prošlo kroz glavu da mi je Amerika pružila mogućnost da pobjegnem od svega što sam tajno mrzio u starom životu. Čak i od poštovane uloge intelektualca u egzilu ukletog istorijom dvadesetog vijeka i nostalgije za evropskom kulturom koja me uopšte nije privlačila. Sjedinjene Američke Države, uprkos svojim upadljivim protivrječnostima i problemima, bile su daleko privlačnije, a anonimnost i sloboda bili su ono što me je dovelo do asimilacije.
Zapravo, to nije bilo u potpunosti tačno. I Njujork i Čikago, gdje sam živio nekoliko godina bili su gradovi puni starih i novih imigranata. Imao sam bliske prijatelje Italijane, Jevreje, Irce, a poznavao sam i radio sa ljudima iz drugih etničkih grupa. Pošto su moji roditelji odlučili da se razvedu ubrzo po dolasku u Ameriku i nijesu imali novaca da me pošalju na koledž, sa 18 godina morao sam da se zaposlim da bih sebe izdržavao. U narednih 12 godina, izuzev dvije godine provedene u vojsci, zarađivao sam za život kao korektor u novinskim oglasima, potom kao knjigovođa u raznim firmama, prodavac košulja u robnoj kući, službenik u knjižari i biznis menadžer u malom fotografskom magazinu, dok sam pohađao večernje časove na Njujorškom univerzitetu i živio u pohabanim hotelima i jeftinim apartmanima. Prva objavljena pjesma Moja prva pjesma objavljena je 1959, u zimskom izdanju “The Chichago Review”, pet godina pošto sam došao u SAD, a tada mi nije ni padalo na pamet da bih ostatak života potrošio pišući poeziju. U mladosti sam želio da budem slikar, crtao sam i slikao u slobodno vrijeme sve dok poezija nije počela da dominira u mom životu, kad sam bio na sredini dvadesetih godina. Čak i onda o sebi nijesam razmišljao kao o pjesniku. Poput mog oca bio sam halapljiv čitalac, interesovala me je književnost, umjetnost, filozofija, istorija ideja, istočne religije i mnoge druge teme. Radeći mnoge sate, uz intenzivan društveni život, bio sam rastrojen zbog svega toga da bih zastao i razmišljao o budućnosti.
Pjesme koje sam pisao i objavljivao tih godina ili sam uništio ili ih nikad nijesam sabrao u knjigu, izuzev nekoliko.
Vraćajući se na pjesničku scenu sredinom 1950- ih kada sam prvi put počeo da posjećujem čitanja poezije i upoznajem pjesnike, shvatio sam koliko smo bili provincijski i loše informisani. Iako nije bilo neobično poznavati ljude koji su posjedovali znanje o modernom romanu, modernoj umjetnosti i modernoj muzici, sljedbenika poezije je bilo po broju nekoliko, a i dalje su bili podijeljeni po frakcijama zavađeni međusobno zbog estetskih pitanja bez volje da se potpunije informišu o poeziji svojih oponenata. Trebale su mi godine da razvrstam sve to i da prikladno shvatim šta se dešavalo u američkoj poeziji od vremena Eliota, Paunda, Stivensa i Vilijamsa i naučim kakva se vrsta poezije pisala na drugom kraju svijeta. Zaljubljen u poeziju kao Don Žuan u žene Na način kako se Don Žuan zaljubio u ženu, tako sam se i ja zaljubio u pjesnike. U mladosti odlazio sam u krevet sa Homerom, rimskim i kineskim pjesnicima, francuskim simbolistima i nadrealistima, ruskim futuristima i njemačkim ekspresionistima, španskim i južnoameričkim pjesnicima, pojedinačno ili grupno. Bio sam neutoljiv, lagao bih da sam se pretvarao da sam imao jednu veliku ljubav, jer imao sam ih puno. Bili smo skloni da pričamo o dobroj poeziji, kao da postoji samo jedna vrsta, ali to nije bilo tačno, bilo je čak i manje od vremena Bodlera i Vitmana. Godinama kasnije kada sam počeo da predajem književnost na univerzitetu imao sam taj stav koji se iznovo potvrđivao svaki put kada bih predavao pjesmu koju je napisao pjesnik radikalno drugačiji i međusobno isključivih ideja od poezije pjesnika koju smo nedjelju dana ranije čitali i nalazili da je podjednako zadivljujuća. Moderna poezija dokazuje da bilo koja pojedinačna teorija o književnosti više ne funkcioniše.
Naravno, mada nijesam potpuno svjestan toga, moje uranjanje u američku književnost je takođe značilo odgovor na pitanje: Kako se ja uklapam ovdje? Koju vrstu urođeničke tradicije u poeziji ja osjećam bliskom? Primijetićete da u ovom kontekstu nijesam pomenuo evropske i srpske pjesnike. Čak iako su mi mnogo značili, znao sam da ne bih mogao da pišem poput njih. Američki pjesnici pomalo nose religijski, kulturni ili istorijski teret, tako da bi bilo budalasto od mene da vjerujem da se mogu igrati sa tim da sam Evropljanin i izvući se sa tim ovdje.
Ono što nalazim da je pohvalno kod najfinijih američkih pjesnika- vratimo se do Vitmana i Dikinson- je njihova intelektualna nezavisnost. Da svaki pjesnik čini svijet shvatljivim, i da određuje njegovu prirodu na svoj način, tu ideju Valasa Stivensa koju su podijelili mnogi američki pjesnici i ja je takođe smatram filozofski i temperamentno srodnom. Emerson se pita u svom slavom eseju “Priroda” zašto Amerikanci ne mogu užvati izvorni odnos sa univerzumom i imati poeziju i filozofiju uvida a ne tradicije. Ta predstava da istina mora da bude ponovo otkriveno vrijeme, a vrijeme da ponovo stvara smisao u zemlji čija je populacija sa različitom etničkom, kulturnom i religijskom pozadinom, a njegov poziv za samo oslanjanje nastavio je da inspiriše bilo koju originalnost naše književnosti i naše umjetnosti koju smo postigli do danas. Crni humor za doručak Međutim, moram priznati, da bi moja veza sa poezijom moje usvojene zemlje bila bliskija da je moja prošlost bila drugačija. Nije da sam sve do danas nastavio da iznovo doživljavam strahote mog djetinjstva, pored toga i mnogi ratovi vođeni u međuvremenu održali su moje sjećanje na to kako je moj lični identitet formiran. Da parafraziram ono što je Česlav Miloš rekao u uvodu njegove antologije “Posljeratna poljska poezija”, objavljene 1965. u SAD, pjesnik puzeći ispod istorijskog parnog valjka nema izbora nego da se suoči sa sudbinom moralnih obaveza koje su mu dodijeljene, za razliku od svojih kolega iz srećnih zemalja, koji pišu kao da istorija nema nikakve veze sa njima.
Pri prvom susretu sa pjesmama Aleksandra Vata, Česlava Miloša, Tadeuša Ruževiča, Zbignjeva Herberta i drugih odmah sam znao da mi je pokazano kako se piše o prvom susretu sa istorijom, a to iz američkog pjesništva nijesam saznao.
Čak i prije čitanja poljske poezije, sumnjao sam da jedino mješavina tragedije i komedije može prenijeti ono kroz šta sam ja i drugi prošli, da je samo pjesnička imaginacija oslobođena svih zabrana, da Hijeronimus Boš može prikazati u povoljnom svijetlu ono što smo doživjeli. Da je strip jedna suštinska forma istine koja mi je uvijek izgledala očiglednom. Pored toga, kao što je Miloš jednom opazio, crni humor, najcrnji humor, je nešto što ja mogu jesti za doručak. Život u dva svijeta Ja živim između dva svijeta, jednog koji vidim otvorenih očiju i jednog koji vidim zatvorenih očiju. Suprotno drugim ljudima, smatram ih oba jednakima, i vjerujem mojim očima, isto kao što vjerujem mojoj imaginaciji. Favorisati jedan nasuprot drugog je za mene nezamislivo. Poezija nije samo zapis viđenih i zapamćenih stvari, već njihovo dublje čitanje uz pomoć imaginacije. Ne treba mi puno da počnem: čarapa koju ne mogu ujutru da pronađem, boja neba prije nego što počne snijeg da pada, vijesti na radiju, par slomljenih naizgled skupih naočara sa metalnim okvirom u odvodu, pas na dvije noge koji prosjači pored supermatketa, žena koja pokušava da pređe aveniju i udari vjetra koji jedan za drugim tjeraju je da se tetura, vrti i trgaju njenu suknju kao nestrpljiv ljubavnik.
Kao što je Toro jednom rekao: “Nije pitanje u šta gledaš nego šta vidiš”. Ako bih poredio moju poeziju sa umjetnošću kuvanja, rekao bih da sam ljubitelj tiganja. U srži moje poetike nalazi se uvjerenje da je moguće napraviti zadivljujuće jelo sa najjednostavnijim raspoloživim sastojcima. Potraga za istinom To nije cijela priča, naravno. Pjesma je takođe mjesto gdje je neko suočen sa filozofskim i religioznim pitanjima. Čak i nevjernik poput mene osjeća, sada i onda, prisustvo nečeg izvan jezika i osjeća da je to kratko iskustvo transcendentnosti i susret sa bićem i ništavilom, ono što ga definiše. To je zbunjenost bliska misticima, ludacima i ljubavnicima, ali pod svijetlom razuma nepovezano i beznadežno stanje stvari. Vi možda ne mislite tako, ali nalazim da je to idealna neprilika za pjesnika da bude u njoj.
Džon Kits nazivao je to “negativnom sposobnošću”, sposobnost da se ostane u neizvjesnim vezama, misterijama i sumnjama bez dostizanja neke umirujuće misli. Ili kao što je Zbignjev Herbert rekao:
“Živimo u svijetu protivrječnosti i sami smo žrtve protivrječnih ideja, impulsa, zamišljanja”. I ne mislim, on je dalje rekao u tom istom intervjuu, da umjetničko djelo poput naučne teorije mora da ima unutrašnju povezanost ili je igranje suprotnostima dokaz nepostojanja karaktera. Za Jednom i Jedinom Istinom mnoge su potrage, a drugi tvrde da su našli, na sreću po nas pjesnike i sve druge: «La vie est plus belle, que les idees“, što bi rekli Francuzi.
Ovo je primjer vrste poezije kakvu sam pisao prije više od pedeset godina u Njujorku:
Bubašvaba
Kad ugledam bubašvabu, Ne postanem nasilan poput tebe Stanem, kao da je prijateljski pozdrav Prošao između nas. Ta buba mi je bliska, Srećemo se tu i tamo, U kuhinji u ponoć, A sada na jastuku mom. Vidim da par Mojih crnih dlaka Štrče iz njene glave I ko zna šta još? Ona nosi lažni pasoš Ne pitajte me kako znam. Da, lažni pasoš, Sa mojom slikom kao bebe.
Sa engleskog preveo Vujica Ognjenović
Bonus video:
