Povod za razgovor sa Nenadom Šaponjom je zbirka poezije „Postoji li dodir tvoje duše“ nedavno objavljena kod vršačkog KOV-a. Šaponja (1964) je pjesnik, esejista, kritičar, urednik i osnivač izdavačke kuće Agora. Za svoje knjige poezije i eseja dobio je Brankovu, Prosvetinu, te nagradu „Milan Bogdanović“ za kritiku.
Po obrazovanju ste doktor medicine, psihijatar. Po opredjeljenju ste književnik, književni kritičar, izdavač... jesam li nešto izostavio?
- Vjerovatno mnogo toga. Čovjek, ne samo u toku života, već i u toku jednog dana, mijenja socijalne, psihološke, pa i profesionalne uloge. A kada se nešto stvarno i izistinski zapita, zapita se - ko sam ja, ustvari? Poenta je, međutim, da svaku ulogu koju igrate, igrate do kraja ubjedljivo, odnosno da ta uloga postane pravo, autentično JA. I zato nije lako mijenjati uloge, a u svakoj biti onaj pravi. Što se mene lično tiče, ne bih rekao da ih mijenjam, već da povremeno puštam nekim drugim svojim bićima da progovore iz mene. A što se tiče gore nabrojanih profesionalnih uloga, da Vas još malo iznenadim, u mladosti sam se bavio vrlo ozbiljno i novinarstvom, zatim, u jedno vrijeme i televizijskom produkcijom i režijom, kao televizijski autor sam potpisao dvadesetak emisija. Jedno ipak nijesam ostvario - nikada nijesam bio profesionalni putnik. Mada, kao turista, ali posve drugačiji od onog stereotipa turiste, to pokušavam nadoknaditi.
Kada biste između svih djelatnosti koje ste obavljali, ili onih koje obavljate, mogli da izaberete samo jedno od njih kao životno opredjeljenje, šta biste odabrali?
- Za pisce je takoreći normalno da rade različite stvari u životu. Time na praktičan način stičete uvjerljivost uvida u sam taj život. A to je ono što me fascinira - uvjerljivost i doživljaja života i znanja o tom životu. Da bi ste do toga došli, u svemu što radite, morate biti profesionalac do kraja. Što se tiče Vašeg pitanja, najiskrenije, za mene je odgovor jednostavan i nedvosmislen - sve što radim, radim da bi u sebi održao biće pjesnika.
Vaš brat Predrag takođe je doktor medicine. Poslije medicine završio je studije engleskog jezika i književnosti i poznati je prevodilac. Možete li nam pojasniti te zaokrete od medicine prema književnosti koji su se dogodili skoro istovremeno i kod Vas i kod Vašeg brata?
- Naukovanje medicine pruža neka od najfundamentalnijih znanja o čovjeku. Pruža mu i mogućnost da mnogo toga dobrog može da učini, a pruža i svijest o očaju zbog onoga što i pored najbolje volje niste u stanju da učinite. Može da pruži osjećaj nepojamne moći, ali i da vas najbrže suoči sa užasom postojanja. A sve to pod plaštom nauke i profesije. Imam utisak da je moje bavljenje medicinom, studiranje i pet godina rada u struci, bilo uvijek povezano sa mojim književnim radom. I prije nego što sam postao ljekar redovno sam pisao književnu kritiku, a i objavio 1990. godine prvu knjigu, poemu „Đokonda“, za koju sam dobio tada najugledniju jugoslovensku nagradu za prvu pjesničku knjigu, „Brankovu nagradu“.
Što se tiče mog mlađeg brata, Predraga, on je nakon studja medicine, završio englesku književnost, i vjerovatno je njegov put da svoj dar za naš jezik pokazuje kroz prestavljanje djela te velike književnosti. U posljednjih petnaestak godina, preveo je neke od zaista kapitalnih knjiga, ne samo nobelovki Doris Lesing i Alis Manro, već i veoma značajnih pisaca kao što su Ajris Merdok i Ralf Elison, a posebno bih istakao prvi pravi postmodernistički roman, „Na rijeci kod Dvije ptice“, koji je Flen O'Brajen napisao još 1939. godine, puno prije inaugurisanja ideje postmoderne u literaturi. Prevođenje te knjige, zbog njene složene strukture i jezika bio je zaista veliki izazov. Inače, Predrag trenutno radi kao specijalista Urgentne medicine u novosadskoj Hitnoj pomoći.
Dugo su vremena kod nas bili “u modi” patriotski pjesnici koji su pjevali “u ime naroda”. Nasuprot njima Vi slovite kao promoter postmoderne poetike na ovim prostorima, stvaralac osobenog duha i pristupa toj grani stvaralaštva. Kako biste Vi definisali vlastitu poetiku?
- Tzv. ”patriotska” poezija skoro uvijek je funkcionalizovana od strane nekoga ili nečega. Neko je naručuje i neko je plaća. Makar i ideja. A stvari traju dok ima novca ili nečeg drugog, a sve to dok se ne promijene strane, ne razglobi pozicija, i svijet postane definitivno drugačiji. Ono što je u jednom istorijskom momentu “patriotsko”, već u sljedećem se lako može pokazati kao antipatriotsko. Tek kada svi ti zanosi i lažni zanosi prođu, mi vidimo šta je od svega ostalo kao poezija. Najćešče, vrlo malo. Često biva da pjesnici koji u jednom, najčešće svom, vremenu mnogo znače, u budućem nemaju ni mjesta, ni zračenja.
A poezija k’o poezija, ona mora kroz zvuk i sliku, kroz značenje i formu, najposlije, kroz dušu onoga koji je čita da dođe do prepoznavanja Ljepote. Radost tog prepoznavanja, makar bila i tragična, jeste poezija. I zato joj se klanjamo.
Kritika kaže da ste jedan od najhermetičnijih savremenih srpskih pjesnika. Je li to, po Vama, mana ili vrlina?
- Diskutabilan je taj termin hermetično. To bi trebalo da znači da pišem neku poeziju koju je teško razumjeti i koja je daleko od naše stvarnosti. Možda je daleko od stvarnosti, ali one banalne, potrošive, isprazne. Moj je stav, da poezija, ako ne ostvari komunikaciju - nje nema. A komunikacija se ostvaruje i preko srca, i preko duše. Drugu komunikaciju, poezija ne priznaje. Niti mi išta drugo, što komunicira drugačije, priznajemo za poeziju. I zato se ne slažem sa mišljenjem da je moja poezija hermetična. Naprotiv. Pišem sa idejom najdublje, najsuštastvenije moguće komunikacije.
Vaša nova knjiga pjesama nosi poetičan, ali i upitan, naslov: “Postoji li dodir tvoje duše?”. Čitajući pjesme sadržane u ovoj knjizi, koje se uistinu bave dušom, nijesam otkrio (traženi) odgovor. Izostavljen je. Je li i za pjesnike nedostupan?
- Definitivno, samo naivni misle da mogu dati odgovor. Život je taj koji postavlja pitanja, a na nama je, da se na njemu, kao surfer na talasima, uspijemo održati. Zato i more vidim kao jednu od ključnih metafora pjesništva, kao izazov koji se ne može ni primiriti ni riješiti, ali koji nam može omogućiti da makar u trenu dotaknemo Ljepotu. Nova knjiga, dobro ste primijetili, 49 puta, kroz 49 pjesama, otvara različite mogućnosti unutrašnjeg razgovora na temu naslovnog pitanja. Esej “Čarobna mjesta”, sa samog kraja knjige, iz sfere drugog diskursa, pokušava markirati to izostavljeno i nedostupno.
Ovom knjigom u kontinuitetu bavite se nedodirljivim, nevidljivim, za mnoge i nepostojećim, ali, za Vas je to sve tu, stvarno, prisutno. To nešto je nekad bezimeno, ali često ono ima i svoje ime, svoj svijet, svoju ulogu u ljudskom životu. Možete li to pojasniti?
- Živimo u vidljivom i opipljivom svijetu, sa svojim mentalnim tovarom različito lažiranih istorija, ali to sve ne znači da paralelno ne egzistira i neopipljiv svijet nevidljivog. Mi do njega ne možemo doprijeti, ali to ne znači da nevidljivo ne postoji i da nema uticaj, nekada i vise nego presudan, na naše živote. Sredinom prošlog vijeka, bila je izuzetno popularna teorija francuskog filozofa Anri Bergsona u kojoj je on suprotstavljao naš racionalan svijet mogućem intuitivnom ustrojstvu, poput onog u društvima insekata. To je, naravno, samo jedna od ideja kojom se potkopava ovo vidljivo ustrojstvo svijeta. Na koncu, i sve religije, kroz različite forme diskursa govore o nevidljivom i nedokučivim. Pa zašto onda i pjesnici ne bi imali na to pravo? Pogotovo ako uspiju da u svemu tome pronađu i prikažu makar zrno Ljepote.
Pravili ste duge pauze u objavljivanju svojih knjiga. Zašto?
- Nema razloga svake godine objavljivati knjigu. Vi osluškujete svijet, a knjiga piše vas. Pojavi se kad ona hoće. Ne možete svakog drugog mjeseca imati grožđe ili masline, već samo onda kada im je biološko vrijeme. I pjesma ima svoje metafizičko vrijeme, a vas, pjesnika, koristi kao što navedene biljke koriste sunce i zemlju. A vi se u međuvremenu, u životu bavite drugim stvarima dok skupljate dovoljno sunca za vašu pjesmu. Kada i kako stvarate pjesme, kada ste po svemu „običan“ čovjek, ili samo onda kada nekim čudom „duhom odlutate“ u višu, savršeniju, nebesniju dimenziju, što neki zovu samo inspiracijom i samo nadahnućem?
- Pisati poeziju je veliki izazov. Vi prohodate po oblacima. A znate i sami, oblaci nijesu najsigurnija trim staza. Nasuprot poeziji, proza je u literaturi definitivno dio zemaljskog poretka. Kada je stvarate, morate biti s obje noge na zemlji i možete tek u drugom, trećem planu sebi i čitaocu dopustiti da se malo uzleti. Zato se u prozu sa piste svakodnevnog života lakše ulazi i u njoj biva. Zato proza i ima neuporedivo više čitalaca. Poezija je previše visoko i previše nesiguran prostor da bi se običan čovjek tek tako odvažio da ode u njene prostore. Da bi stigao tamo, mora da ga na to natjera ili velika muka duše, ili neutaživa čežnja za Ljepotom.
Čarls Simić u svom eseju „Poezija i istorija“ kaže da „pjesnik koji neprestano ignoriše zla i nepravde, koje su dio njegovog ili njenog vremena živi u raju budala“. U kontekstu ovoga šta nam možete reći o angažovanom pjesništvu?
- Suština i jeste da ne smijete biti naivni, da morate prepoznati zlo. I to svakodnevno. Tu se ne smijemo zavaravati. Poezija jeste prostor izvan svijeta, ali ona crpe svoju snagu u ovom svijetu. A u tom našem svijetu, dobro često biva samo kratkotrajnim razrešenjem, a pokretač je skoro uvijek zlo. Tako da i igra našeg svijeta, i naših života, pogledajte oko sebe i ovo naše vrijeme, jeste igra angažovanja snaga dobra i pokušaja da se odgovori mnogostukim licima zla. Nekada se u tom „angažovanju“ pojavljuje i angažovana poezija, kao pokušaj odgovora, kao sredstvo borbe. S obzirom na pokretačku utilitarnost, ta poezija često biva jednostavnija po formi, jer je direktan odgovor na muku sadašnjeg trenutka, ali ne mora uvijek da znači da je u konačnom zbiru manje uspjela. Njegošev „Gorski vijenac“ bio je recimo, taj poklič trenutka.
Gdje je mjesto savremene poezije danas?
- Skriveno je to mjesto. Kao i uvijek. Poezija jeste možda jedna od najneskrivenijih stvari, i zato je stvarnosti naših života najsistematičnije skrivaju. I drugi od nas i mi sami od sebe. Izgleda kao da je cio ovaj postmoderni igrokaz od svijeta koji ubrzano promiče pred našim očima, i proizveden da bi sakrio poeziju naših duša. I zato je možda i najveće postignuće kada u životu dođemo do poezije. Ma kako se ta pozija zvala, mi ćemo je prepoznati, jer smo pred njom najneskriveniji.
Kao izdavač zaslužni ste za objavljivanje i dvije Nobelovke Doris Lesing i Alis Manro. Osim opisivanja života žena, blago naglašenog feminističkog stava, šta biste Vi još istakli kao literarnu vrijednost ove dvije spisateljice?
- Objema ovim spisateljicama privukla me je blizina identifikacije sa čitaocem. Iako veoma različite, obje vas ekspresno dovode u ravan dubinske psihologije i metafizike egzistencije. A sve to na krajnje jednostavan način, iz života koji je, pored vas, svakodnevno prepoznatljiv. Od malog i beznačajnog, začas naprave duboko i opšte.
Nateraju vas ne samo da prepoznate vlastitu dušu, nego i da se sjetite njenog najsjajnijeg imena. A inače, Doris Lesing je poznata po obimnim romanima, Alis Manro po knjigama priča, radnje knjiga Lesingove su se odvijale širom svijeta, od afričkih savana i londonskog hiperurbaniteta do prostranstava iz budućnosti koju nam otkriva naučna fantastika, a radnje knjiga Alis Manro su skorio isključivo vezane za prostore kanadske države Ontario. Doris Lesing je pisala realističke, feminističke, postmodernističke, naučno fantastične romane, a Alis Manro isključivo priče. No, obje spisateljice nam otkrivaju dubinski psihološki realizam koji nas se itekako tiče.
Volas je pomjerio neke stvari...
Čitalačkoj publici otkrili ste i djelo Dejvida Fostera Volasa?
- Volas je zauman i začudan pisac koji je u dobroj mjeri pomjerao granice kada je američka i svjetska savremena proza u pitanju. Knjige priča koje smo u Agori objavili, „Kratki razgovori sa ogavnim muškarcima“ i „Djevojčica neobične kose“ (obje u odličnom prevodu Igora Cvijanovića) svjedoče o tome kako se i danas, kada je sve naoko određeno i definisano, kada navodno nema novih ni tema ni motiva, uz vanredan talenat, moguće pisati inovativno i drugačije. Volas je poput meteora prošao kroz već pomalo učmale i dobrano mediokritetizovane prostore savremene američke književnosti, i, čini mi se, definitivno pomjerio neke stvari. Niz sada bitnih američkih pisaca upravo njegovo ime, kao i ime Alis Manro ističu kao svoju, ali i kao pravu zastavu američke proze danas. Zato je u krugu Agorinih pisaca.
Bonus video:
