Autor čuvenog pozorišnog komada “Čekajući Godoa” i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1969. i dalje "živi" zahvaljujući svom pozorištu, u isto vrijeme tragičnom i komičnom, koje izražava nemoć i beznadežnost ljudskog roda.
Beket je stvorio jedno sasvim novo dramsko djelo koje je od ovog Irca, školovanog u najboljim protestantskim koledžima, načinilo velikog francuskog književnika. U njegovim djelima dominira raspad građanskog društva i beznadežna situacija neobičnih bića sa kraja svijeta i vremena, što je trebalo da simbolizuje sveopšti apsurd.
Rođen je 13. aprila 1906. godine u Foksroku, bogatom predgrađu Dablina. Kao briljantan student, Beket je bio predodređen da postane profesor, ali ga je osjećaj za apsurdnost svijeta, a prije svega za apsurdnost jezika, učinio čovjekom koji živi "po strani".
Beket je prvi put napustio Irsku 1928. godine i obreo se u Parizu, gdje je radio kao lektor za engleski jezik. Tu je upoznao intelektualnu slobodu, ali i alkohol, i postao prijatelj sa svojim zemljakom Džejmsom Džojsom.
Deset godina kasnije, Beket se definitivno nastanjuje u Francuskoj. U početku je pisao pjesme na engleskom jeziku, a 1937. svoj prvi roman "Marfi", koji su odbila 42 izdavača. Po izbijanju rata, priključuje se francuskom pokretu otpora. Ni njegov sljedeći roman "Vat" pisan takođe na engleskom jeziku, ne nalazi izdavača. Tada se odvaja od maternjeg jezika i počinje da piše na francuskom, osobenim, minimalističkim izrazom, koji će sam okarakterisati kao stil "bez stila".
Monolog postaje glavna forma njegovog djela, a krajem četrdesetih godina piše trilogiju "Maloa", "Malone umire" i "Neimenljivi".
Uspjeh postiže 1953. godine, poslije susreta sa rediteljem Rožeom Blenom, koji je postavio njegov kultni komad "Čekajući Godoa". Taj komad su pre toga odbili svi pozorišni direktori u Parizu.
Posljednjih godina života Beket je živio u potpunoj osami, međutim danas je jedan od najprevođenijih francuskih pisaca u svijetu, ali i dramaturg čija su djela predmet najvećeg broja komentara.
Bonus video:
