“Crveni sultan” roman Rehe Čamuroglua je turski bestseler. Opisuje posljednje dane vladavine sultana Abdula Hamida II kada je Otomansko carstvo postalo pozornica krvavih sukoba.
Glavni junak “Crvenog sultana” je mladi anarhista Šarl koji bježi sa suprugom iz Belgije u Istanbul, gdje započinje novi život. Turskom vlada pokret za oslobođenje od sultanove vlasti. Kada Šarlovi prijatelji revolucionari doznaju da on izuzetno vješto rukuje eksplozivnim napravama, predlažu mu da bude dio zavjere protiv Crvenog sultana. Šarl prihvata ponudu, ubijeđen da nakon toga slijedi život kakav su oduvijek sanjali. Dok traju pripreme, tajni agent specijalne jedinice prati svaki Šarlov korak. Međutim, ubistvo jednog sultana nije nimalo lak posao. Atentat ne uspijeva, a Šarl završava u tamnici. Kako bi spasio suprugu, on otkriva svoje saučesnike, a onda mu sultan dodjeljuje nevjerovatan zadatak...
Reha Čamuroglu je majstor istorijskih kontroverzi, a “Crveni sultan” (Vulkani, prevod Vladan Stojanović) je uzbudljiva priča o pokušaju smjene jednog poretka kome se nazire kraj.
Čamuroglu je rođen 1958. godine. Diplomirao je istoriju, a kasnije se bavio uredništvom i gostovao kao predavač na različitim fakultetima u Njemačkoj. U svojim romanima piše o ekonomskim, socijalnim i političkim temama. Dobitnik je priznanja za najbolji roman 2001. godine u Turskoj, a iste godine postao je dobitnik “Hadži Bektaš Veli nagrade za mir i prijateljstvo”. Živi u Istanbulu, odakle je i govorio za ART.
Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Crveni sultan”?
- Posljednje godine 19. vijeka i prvi kvartal 20. vijeka za Otomansko carstvo bili su haotični i puni sukoba. Jermensko pitanje je bilo jedno od njih. Opadajuće carstvo, srušene strukture vlasti čine istorijsku pozadinu.
Abdul Hamid II bio je poznat kao Crveni sultan. Možete li pojasniti njegov nadimak?
- Ovaj nadimak je dobio od zapadnog javnog mnjenja. “Crveni” dolazi od boje krvi. Očigledno je da znači “krvavi”. Ali, ja ne mislim da je on bio krvaviji od svojih savremenih kolega.
Pokušaj atentata na ovog sultana se zaista u istoriji desio. Koji se politički potez krije iza akcija vašeg junaka Šarla?
- Najvjerovatnije je da je to bio prvi pokušaj ubistva u istoriji svijeta sa tempiranom bombom. Šarl je tu bio profesionalac, unajmljeni ubica. On je bio bivši anarhista iz Belgije, koga su unajmili jermenski nacionalisti u pokušaju da se osvete za događaje iz 1895. godine u kojima je ubijeno mnogo Jermenaca u Istanbulu.
Kao i svi ostali narodi u svijetu naš narod je oportunistički. Ako je tradicija profitabilna za njih, oni će biti potpuno konzervativni u njoj...
U romanu se dešava preokret, od atentatora, Čarls postaje sultanov agent. Možete li pojasniti ovaj postupak sultana?
- Kao i njegov ubica, Abdul Hamid II je bio profesionalac takođe. Bio je tipičan hladnokrvni sultan bez emocionalne slabosti. Tih godina pod zapadnim carskim pritiscima, on je stalno pokušavao da pronađe slabu tačku zapadnih velikih sila. Najvjerovatnije da je mislio da su to socijalizam i anarhizam. Zbog toga mora da je mislio da Šarl kao anarhista može biti koristan kao zapadnjak. I ne zaboravite, Šarl je volio život i novac i svoju suprugu. Da nije htio da prihvati da bude njegov specijalni agent, on i njegova supruga sigurno bi bili pogubljeni. Zašto atentat na sultana Abdula Hamida II nije uspio? Kako se on spasio?
- Šarl je postavio tempiranu bombu u kočije. Ali kada je sultan izašao iz džamije, šeik al islam koji je bio u blizini zamolio ga je da popričaju. Dok je saslušao šeik al islama, sultan je izgubio jednu minutu i 42 sekunde. On je tako spasio svoj život za ovo vrlo kratko vrijeme. Abdul Hamid II bio je 34. Sultan Osmanlijskog carstva. Poznato je da su tokom vladavine Abdula Hamida II Jermeni propatili. Kakvu ulogu u ovom romanu imaju Jermeni?
- U mom romanu jermenski nacionalisti su bili pravi i polu-skriveni subjekti. Jermenski narod je propatio za vrijeme njegove vladavine, bilo je dosta masakra u Anadoliji i Istanbulu. Ali, oni su pokušali da pronađu rupu među jakim zidovima sultanove zaštite. U tom periodu anarhisti su bili poznati po njihovim taktikama atentata (devet godina nakon ovog atentata, došao je Gavrilo Princip) i to je razlog zašto su ga unajmili.
A šta je sa Jermenima danas u Turskoj. Oni su manjina. Kako žive?
- Turska i dalje ima malu jermensku manjinu. Pogotovo nakon pokušaja Turske da uđe u EU, oni žive relativno jednako sa ostalim građanima. Kao radnici imigranti mnogo Jermena dolazi iz Jermenije, posebno u Istanbul. Novi kulturni, socijalni i lični odnosi su razvijeni i oni mogu uticati na politiku srednjoročno ili dugoročno, barem se nadam da je tako. Poslije sultana Abdula Hamida II, vladali su njegova braća Mehmed V i Mehmed VI do 1922. kada je ukinut sultanat. Iza sebe oni su ostavili brojno potomstvo. Šta je sa njihovim potomcima danas?
- Neki od njih žive u Turskoj, a ostali u Evropi uglavnom kao obični građani Turske. Nije bilo monarhističkog pokreta u Turskoj Republici, a onda, nakon dugog izgnanstva, oni su prihvatili da budu obični građani.
“Poslednji janičar” je takođe vaš istorijski roman. Kakav zaplet i tajne otkrivate u vezi sa janičarskom organizacijom?
- Kao i sve ostale “elitističke ratničke kaste” (na primjer pretorijanaci, samuraji itd.) i janičari imaju svoja sopstvena vjerska uvjerenja i ideologije. Oni su kontinuirano pokušavali da “zaštite” državu od njenih “neprijatelja”. Čak i od same države. U dosta državnih udara u našoj istoriji imamo “tradiciju” koja je došla iz Vizantijskog carstva u Otomansko, a zatim u Republiku.
Kada sam bio mali pročitao sam (Andrićeve knjige) “Na Drini ćupriju” i “Omer pašu Latasa”. Njegove knjige su neprocjenjiv izvor vrijednosti naše zajedničke prošlosti, dijelili vi ovo mišljenje ili ne
Balkan je Turskoj dao brojne janičare. Jedan od najpoznatijih bio je Mehmed paša Sokolović, veliki vezir sultana Sulejmana, a potom i sultana Selima. Znate li neke interesantne priče o janičarima sa ovih prostora?
- Janičari, posebno u osmanskom klasičnom periodu, uvijek su bili hrišćanska djeca. I ta djeca su uglavnom dolazila sa Balkana. Mnoga djeca sakupljena iz “danka u krvi” nijesu zaboravili svoje porodice, sela, pa čak i prijatelje. Na primjer, vezir sa velikom vojskom mogao je da promijeni maršrutu svoje vojske da bi posjetio svoju porodicu ili svoje selo. Možete zamisliti “moćnog osmanskog vezira” u balkanskom selu, kako sjedi ruku pod ruku sa svojom majkom hrišćankom.
Vi ste autor brojnih knjiga. Možete li da predstavite sebe kao pisca. Čini se da vam je bliža prošlost i neobični pojedinci koji su bili u stanju da mijenjaju tokove istorije?
- Prije svega trebao bih reći da sam bio marksista tokom 70-ih i u prvom dijelu 80-ih godina prošlog vijeka. Mi smo bili generacija rođena za “revoluciju”. Mi smo mogli da promijenimo svijet i pokušali smo to da učinimo. Ja ne pokušavam sada da promijenim svijet, jer sam član ove poražene socijalističke generacije. Naravno da nijesam komformista, ali mislim da će možda nove generacije naći “pravi” način za promjenu ovog krvavog, prokletog svijeta. Ja sam u “negativnoj fazi” ničeanskog nihilizma, ali njegov nihilizam ima takođe pozitivne ili kreativne faze i nadam se da će nove generacije proći kroz njih.
Savremena turska književnost je postala poznata posljednjih godina prvenstveno zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?
- Mislim da je Orhan Pamuk rođen da bude pisac. Za razliku od njega, ja sam rođen da budem običan čovjek. On je pisao. On je samo pisao. Postoji vrlo malo turskih pisaca poput Pamuka, koji se razviju i žive samo od pisanja.
A, koji su pisci uticali na vaše pisanje? Šta volite da čitate?
- Ja generalno volim da čitam istoriju. Akademska istraživnja istorije. U književnosti posebno volim da čitam Džona Faulza, Umberta Eka.
Da li vam je poznata književnost sa prostora bivše Jugoslavije. Nobelovac Ivo Andrić je veliki dio svog opusa posvetio ljudima i događajima tokom turske vladavine na Balkanu, posebno u Bosni?
- Naravno, upoznat sam sa djelom Iva Andrića. Kada sam bio mali pročitao sam “Na Drini ćupriju” i “Omer pašu Latasa”. Njegove knjige su neprocjenjiv izvor vrijednosti naše zajedničke prošlosti, dijelili vi ovo mišljenje ili ne. A, moja baka potiče iz Prizrena, sa Kosova. Bila je imigrant koji je pobjegao od Balkanskih ratova.
U prošlom vijeku, Otomansko društvo i tradicionalna porodica su doživjeli velike promjene. Koliko je jaka tradicija u Turskoj? Kako ste taj fenomen opisali u svojim knjigama?
- Kao i svi ostali narodi u svijetu naš narod je potpuno oportunistički. Ako je tradicija profitabilna za njih, oni će biti potpuno konzervativni u njoj. Bez oklijevanja!!! Ali, ako uz pomoć tradicije ne mogu da kupe “Mercedes-Benz” oni odmah napuštaju tu tradiciju.
Za Zapad, Turska predstavlja početak Istoka, dok je za Istok ona početak Zapada. Kako objašnjavate poziciju vaše zemlje i ulogu umjetnika u njoj?
- Jedan od naših pjesnika opisuje situaciju kao što je ova: “Ako odete na zapadni rub ovog svijeta, sigurno ćete upasti na istok. I obrnuto.” Mislim da živimo u razdoblju koje smo iskoristili u ovom smislu jednom za svagda.
Ovaj razgovor je za crnogorski dnevni list “Vijesti”. Pošto ste dobar poznavalac istorije, da li su vam poznati neki događaji o Crnoj Gori iz doba Turaka, ali i iz danšnjice?
- Nažalost ne. Mi smo uglavnom učili neke stvari o bivšoj Jugoslaviji kao cjelini i ja ne mogu da napravim razlikovanje Crne Gore od te cjeline.
Bonus video:
