Čitaoci Vijesti su imali prilike da vide s kojim oduševljnjem su Francuzi dočekali Nobelovu nagradu Patrika Modiana. Ali da bude dočekan toliko trijumfalno i u Švedskoj zaista je prijatno iznenađenje. On je 4. decembra stigao u Stokholm sa suprugom i sa dvije kćeri. Sedmog decembra je pročitao svoj govor povodom primanja Nobelove nagrade za književnost pred Nobelovom Akademijom. Čitanje je trajalo 40 minuta. Tekst je veoma lijep, uzbudljiv i jednostavan, a Modiano delikatno evocira svoju biografiju, ali i pisanje...
Desetog decembra kralj Švedske uručio je Patriku Modianu Nobelovu nagradu u Stockholm Concert Hallu. Od njegovog dolaska mediji ga intervjuišu mnogo više nego ostale nobelovce. U Stkholmu se govori samo o njemu. Jedan član žirija je rekao da u toku dvanaest godina niko nije bio toliko dugo pozdravljen aplauzom.
“Prvi put treba da održim govor pred toliko brojnim skupom i osjećam izvjestan strah. Prije bismo vjerovali da je jednom piscu prirodno i lako da se preda toj vježbi. Ali pisac - ili barem romansijer - često ima teškoće sa riječju. Ako se podsjetimo na školsku razliku između pismenog i usmenog, romansijer je više obdaren za pismeni, nego za usmeni. Naviknut je na ćutanje, i ako želi da ga ispuni neka atmosfera, mora da se umiješa u masu. Sluša razgovore, a da tako ne izgleda, i ako se umiješa, to je uvijek da bi postavio nekoliko diskretnih pitanja, da bi bolje shvatio žene i muškarce koji ga okružuju. Njegova je riječ nesigurna zbog navike da precrtava rukopise. Naravno, poslije mnogih križanja njegov stil može da izgleda jasan. Ali kad uzme riječ, nema više načina da ispravi svoja kolebanja.
Pisanje je čudno usamljeno zanimanje. Prolazite momente obeshrabrenja kada pišete prve stranice nekog romana. Svakog dana imate utisak da ste na pogrešnom putu. Tada se javlja veliko iskušenje da se vratite nazad i da krenete drugim putem. Ne podajte se tom iskušenju, nego nastavite istim putem. To je kao kad smo za volanom kola, noću, zimi, i vozimo po poledici bez ikakve vidljivosti.
Nemate izbora, ne možete da se vratite, morate da nastavite, ubjeđujući sebe da će put ipak postati sigurniji i da će se magla razići. Kad završavate knjigu čini vam se da ona počinje da se odvaja od vas i da već diše vazduh slobode, kao djeca u razredu pred ljetnji raspust. Rasijani su i bučni i više ne slušaju svog profesora. Čak bih rekao, u momentu kada završavate posljedniji pasus, knjiga vam pokazuje izvjesno neprijateljstvo u žurbi da vas se oslobodi. Tada osjećate veliku prazninu i utisak da ste napušteni.
Da, čitalac zna više o vašoj knjizi nego sam autor. Između romana i čitaoca događa se jedan fenomen sličan onome pri razvijanju fotografije, kako se to praktikovalo prije digitalne ere.
Taj intimni i komplementarni odnos između romansijera i njegovog čitaoca, nalazi svoj ekvivalent u muzičkom domenu. Uvijek sam mislio da je pisanje blisko muzici, ali mnogo nejasnije od nje i uvijek sam zavidio muzičarima koji su, činilo mi se, upražnjavali umjetnost superorniju od romana - i pjesnike koji su bliži muzičarima od romamsijera. Počeo sam da pišem poeziju u djetinjstvu i vjerovatno sam zahvaljujući tome bolje shvatio misao koju sam negdje pročitao: “Loši pjesnici postaju prozni pisci.”
Nedostatak lucidnosti i kritičko ustupanje romansijera pred svojim knjigama potiče od fenomena koje sam primijetio u mom slučaju i mnogih drugih: svaka nova knjiga u momentu kada se piše, briše onu prethodnu do te mjere da imam utisak da sam je zaboravio.
Pisac je često mjesečar, toliko je prožet onim što piše i možemo strahovati da ga ne pregaze kada prelazi ulicu. Ali se zaboravlja ona krajnja preciznost mjesečara koji hodaju po krovovima, a da nikad ne padnu. Iz saopštenja o Nobelovoj nagradi, zapamtio sam sljedeću rečenicu: Otkrio je svijet okupacije. Ja sam kao i sva djeca koja su rođena 1945, dijete rata, ili preciznije, pošto sam rođen u Parizu, dijete koje duguje svoje rođenje Parizu Okupacije.
Osobe koje su živjele u tom Parizu htjele su da ga zaborave vrlo brzo, ili da se sjete samo svakodnevnih detalja, onih koji su davali iluziju da na kraju svega, život svakoga dana nije bio toliko različit od onog koji su vodili u normalno vrijeme. Ružan san i neodređena griža savjesti, što su u neku ruku preživjeli. I kad su ih njihova djeca docnije ispitivala o tom periodu i o tom Parizu njihovi odgovori su bili neodređeni. Ili bi ćutali kao da su htjeli da izbrišu u svom sjećanju te mračne godine i da nešto sakriju od nas. Ali pred ćutanjem naših roditelja, mi smo sve pogodili kao da smo to doživjeli.
Događa se da se pisac XXI vijeka osjeća, ponekad, zatvorenikom svoga vremena i da mu čitanje velikih pisaca XIX vijeka - Balzaka, Dikensa, Tolstoja, Dostojevskog, prizove izvjesnu nostalgiju. U to doba vrijeme je proticalo mnogo sporije nego danas i ta usporenost se slagala s radom romansijera, jer je mogao bolje da usmjeri svoju energiju i pažnju. Otada se vrijeme ubrzalo i napreduje na mahove, što objašnjava razliku između velikih remanesknih masiva prošlosti, athitektura i katedrala, i današnjih isprekidanih i isparčanih djela.
U toj perspektivi pripadam međugeneraciji i vrlo sam radoznao kako će sljedeće generacije koje su rođene sa internetom, mobilnim, mejlovima i tvitovima, izraziti kroz literaturu ovaj svijet za koji smo permanentno “spojeni ” i u kojima “ društvena mreža ” povređuje dio intimnosti i tajni koje su još bile naše blago do nedavno - tajna koja je davala dubinu licima i mogla da bude velika romaneskna tema. Ali hoću da budem optimista što se tiče literature i uvjeren sam da će pisci budućnosti osigurati promjenu kako je to činila svaka generacija od Homera.
Na kraju, na kom rastojanju se drži romansijer? Na margini života da bi ga opisao, jer ako ste čitavi u njemu - u akciji - imate o njemu konfuznu sliku. Ali ta lagana distanca ne sprečava moć identifikacije koja prema njegovim junacima i onima koji su ga inspirisali u stvarnom životu. Flober je rekao : “Madame Bovari - to sam ja.” A Tolstoj se odmah identifikovao sa onom koju je vidio kad se bacila pod voz, jedne noći na nekoj stanici u Rusiji. I taj dar identifikacije išao je toliko daleko da se Tolstoj miješao s nebom i pejzažem koji je opisivao i koji je potpuno apsorbovao do najtananijeg treptaja trepavica Ane Karenjine. To drugo stanje (izuzetno) je suprotno narcizmu, jer ono istovremeno pretpostavlja i zaborav samog sebe i vrlo jaku koncentraciju, da bi bio prijemčiv za najmanji detalj. To zahtijeva izvjesnu samoću. To nije povlačenje u sebe, nego ona dozvoljava da se dostigne stepen pažnje u hiper-lucidnosti spoljnjeg svijeta da bi ga prenijeli u roman.
Velegrad, u ovom slučaju Pariz, grad mog rođenja, je povezan sa mojim prvim utiscima iz djetinjstva, a ti utisci su bili toliko snažni da otada nikada nisam prestao da se zanimam za ”misterije Pariza ”. Događalo mi se, sa devet ili deset godina, da šetam sam, uprkos strahu da se ne izgubim, išao sam sve dalje u kvartove koje nisam poznavao, na desnu obalu Sene. To je bilo danju i to me je ohrabrivalo.
U doba mladićstva trudio sam se da pobijedim strah i izlazio sam noću prema još udaljenijim kvartovima, metroom. Tako se upoznaje jedan grad i u tome sam slijedio većinu romansijera kojima sam se divio i kojima je, od XIX vijeka, velegrad, bilo da se zove Pariz, London, Sank Petersburg, Stokholm, bio dekor i jedna od glavnih tema njihovih knjiga. Veliki gradovi su u XIX vijeku bili često domeni najvećih pisaca: Balzak i Pariz, Dikens i London, Dostojevski i Sank Petersburg, Tokio i Nagai, Stokholm i Hjalmar Soderberg.
Čini mi se, nažalost, da traganje za izgubljenim vremenom se ne može više vršiti sa snagom i iskrenošću Marsela Prusta. Društvo koje je opisivao bilo je još stabilno, društvo XIX vijeka. Prustovo sjećanje iskrsava u najmanjim detaljima kao živa slika. Imam utisak da je danas memorija mnogo manje sigurna u sebe i da mora neprestano da se bori protiv amnezije i protiv zaborava. Zbog tog sloja, te mase zaborava koji sve prekriva, uspijevamo da uhvatimo samo fragmente prošlosti, isprekidane tragove ljudskih sudbina koje izmiču i koje su skoro neuhvatljive.
Vjerovatno je na romansijeru da pred tom velikom bijelom stranicom zaborava izvuče nekoliko poluobrisanih riječi, kao što su lednici koji lutaju na površini okeana.
Galerija
Bonus video:
