Poznato je da veliki umjetnici privlače i okupljaju oko sebe ljude i nacije. Slučaj Dimitrija Popovića je zanimljiv. Taj umjetnik je nedavno u svjetskoj međunarodnoj instituciji, UNESCO-u u Parizu, oko svoje instalacije “Pjesma bez riječi’’ okupio rodnu Crnu Goru i usvojenu Hrvatsku. I zaista predstavnici obje te zemlje su propratili događaj na visokom nivou. Kompoziciju “Pjesma bez riječi” čine klavir i puška. Klavir - instrument za stvaranje, puška - naprava za razaranje, dva simbola koji obilježavaju apsurdnost prirode ljudskoga bića i stoje u nadrealističkom jedinstvu. Ta instalacija obilježava stogodišnjicu Prvog svjetskog rata. Period koji, uz sva stradanja i razaranja koja je prouzrokovao, bilježi i ekspanziju kreativnih dostignuća na području nauke i umjetnosti koje su obilježile moderno doba.
Dimitrija Popovića pratim u Parizu već nekoliko decenija. Svaki umjetnikov dolazak značio je njegovu osobitu izložbu u Parizu. Ovaj posljednji eksponat “ Pjesma bez riječi” u UNESCO-u bi mogao da se vidi kao uspon umjetnika na skali značaja njegove umjetničke vrijednosti - kao korak više i dalje u samom Parizu, jer samo je rijetkima dato da se pojave u tako značajnoj svjetskoj ustanovi.
Nije moguće izbjeći da se ne pomene i to naše cnogosko osjećanje koje budi takvo dostignuće. U svakom slučaju i ovoga puta Dimitrije je pokazao da je ovim originalnim potezom, izumom, dostigao najveće svjetske umjetnike.
Velika je i značajna stvar pojaviti se u najvećoj međunarodnoj instituciju o kojoj sanjaju svi umjetnici. Vi imate tu čast. Šta to za Vas predstavlja kao i za zemlju Vašeg porijekla?
Obično se kaže da je uspjeh jednog umjetnika na profesionalnom planu takođe i svojevrsna afirmacija kulture zemlje iz koje taj umjetnik dolazi. Tako se u ovom slučaju dogodilo da je čast, koja mi je ukazana da izlažem u takvoj instituciji kakva je UNESCO, istovremeno i afirmacija crnogorske kulture.
"Pjesma bez riječi" je kompozicija sa vrlo preciznom simbolikom
Tome posebnu vrijednost daje povod održavanja izložbe, koja se održava u godini u kojoj se obilježava sjećanje na Prvi svjetski rat. UNESCO kao svjetska institucija za nauku, prosvjetu i kulturu je najprimjereniji ambijent za održavanje ovakve izložbe. Kada je riječ o likovnoj umjetnosti u UNESCO-u se nalazi kolekcija djela autora moderne i savremene umjetnosti kao što su Pikaso, Henri Mur, Đakometi, Miro, Kalder, Noguči... Velika je čast izlagati uz djela klasika moderne umjetnosti.
Ideja onoga što predstavljate - kalvir i puška - je vrlo originalna. Koje je njihovo simbolično značenje?
“Kada je početkom proljeća ove godine voditeljica umjetničkog programa UNESCO-a, gospođa Tania Fernandez de Toledo, vidjela moju instalaciju, zainteresovala se za to djelo i saradnjom ambasade Crne Gore i UNESCO-a došlo je do realizacije izložbe. 'Pjesma bez riječi' je kompozicija sa vrlo preciznom simbolikom.
Ove se godine navršava sto godina od Prvog svjetskog rata. To su vrijeme obilježile do tada nezapamćene tragedije, stradanja i razaranja. Ali to isto vrijeme obilježilla su i epohalna naučna otkrića i vrhunska umjetnička ostvarenja. 'Pjesma bez riječi' je kompozicija koja na simboličan način govori o tom dvojnom karakteru ljudskog bića. Klavir, kao muzički instrument, simbolizuje čovjekovu potrebu za stvaranjem koje daje smisao njegovom životu i oplemenjuje ga. Puška, kao vatreno oružje, simbolizuje uništenje i smrt.
Ova dva predmeta, različitih namjena, čine nadrealističku kompoziciju formalne harmonije i apsurdnog jedinstva. ' Pjesma bez riječi' je simbolični memento na ono što je trajno obilježilo jedno burno razdoblje moderne istorije. Želio sam da se kompozicija postavi u UNESCO-vom prostoru koji se nazva 'koridorom nacija', gdje je velika frekvencija i gdje dnevno prođe preko hiljadu ljudi. Ovu instalaciju nisam zamišljao u klasičnom galerijskom prostoru.
Čiji je odjek jači: klavira ili puške? Šta treba čovječanstvo da uradi da lijepo pobijedi?
“Adorno je govorio da je poslije logora nemoguće pisati poeziju. Poznata nam je ona sentencija: ' Kada oružje govori muze ćute '. Međutim, u prasksi nije tako. Upravo su stradanja, koja su donosili ratovi i druge nevolje, izazivala ljudski kreativni duh kao oblik osude i otpora dat u formi umjetničkih djela. Koliko god su sadržaji tih djela inspirisani strahotama ratova, ta djela nose jaku humanističku poruku. Jer, koliko god zlo u svijetu efikasno funkcioniše na razne načine, ipak dobro na kraju pobjeđuje. Umjetnost daje smisao ljudskom stradanju. Osuđuje zlo i nasilje. Odaje počast žrtvama. Sjetimo se Pikasove 'Gernike', slike XX stoljeća koja je inspirisana njemačkim bombardovanjem i stradanjem baskijskog grada Gernike 1937. Zatim su tu djela Henrija Mura, Osipa Zatkina, Ota Diksa, Georga Grosa...
Sjetimo se iz prošlosti Gojinog ciklusa 'Strahote rata' ili još dalje u prošlost grafika Ursa Grafa ili Žaka Kaloa.... Metaforički kazano, smrtonosni i zaglušujući pucanj puške ima manji odjek od milozvučnog zvuka klavira koji je i ljepši i nadahnjujući od zvuka oružja. Nije li Dostojevski dobro rekao ' Ljepota će spasiti svijet'.
Čovječanstvo samo sebe izlaže opasnosti zbog religija i hegemonija. Postoji li nešto što bi moglo da ga spasi? Da pomiri ljude? Da li građanska društva imaju šanse danas da se nametnu?
Živimo složeno i veoma komplikovano vrijeme obilježeno mnogim društvenim turbulencijama, ekonomskim krizama i ratnim sukobima. Dominacija liberalnog kapitalizma ostavlja velike posljedice za cjelokup nu sliku modernog društva.
Analitičari upozoravaju na ogroman jaz između procentualno malog broja iznimno bogatih i sve većeg broja siromašnih u svijetu. U tom smislu afirmacija onih tekovina građanskog društva kao nosioca demokratskog razvoja bez sukoba i ratova čini se da je teško ostvariva. Umjetnički kazano, čini se kako se neizbježno stvara crni okvir za pesimističku sliku.
Bonus video:
