Ova slika je - prava slika jednoga društva, a ne jedne sjednice parlamenta: crnogorski postmoderni feudalizam teško je predstaviti ilustrativnijim detaljem.
Ovaj način upotrebe umjetnosti nesumnjivo je feudalni manir. U biti imamo - potrebu “velikaša” da se ovjekovječe. Slika nastala sa ovakvom intencijom naručioca stoga ne može biti ništa drugo do - kič. Goli feudalni kič.
Kada je Pikaso svojevremeno kazao da je izum fotografije presudno uticao na rođenje nove, moderne umjetnosti, upravo je mislio na prevazilaženje mimetičke dimenzije slike. Na doslovnost koja više nije morala biti tražena i očekivana od umjetnosti. Slikari su mogli u nove svjetove...
Ali, “slika je platno premazano bojom” (Rodčenko, 1914). A što je sve ova slika, osim “platno premazano bojom”? Ovaj raskošni “velikaški” kič zasigurno nije istinita slika današnjeg crnogorskog društva. A koje su istinite slike nas u ovome vremenu? Jasno je zašto političare ne zanima odgovor na to pitanje, ali, nije jasno zašto ne zanima i umjetnike.
Možda je prava slika ovoga društva - upravo bjelopoljska tragedija. Stariji Podgoričanin mi kaže da se čak ni 1946. i 1947, u bijedi, gladi i nemaštini kakvu je danas teško dočarati, slične stvari nisu dešavale. Danas, u XXI vijeku, ovdje se dešava da umiru bebe zbog nebrige onih kojima je posao da liječe. A ne da vode evidenciju ko za koga glasa. Ali, u jednom širem smislu ovako jeziva cijena plaća se upravo zato što je ovo društvo postalo partijsko. Kada je mjera svega vaša odanost i spremnost na sve, potpuno je nevažno da li uz to i nešto znate. Da li umijete da operete ruke. Ili je baš riječ o društvu prljavih ruku. Nije važno da li je pisac pismen, da li je ljekar etičan, da li je slikar talentovan... Važno je da im ne smetaju - prljave ruke. I svi - srećni.
I slučaj Ekonomskog fakulteta pokazuje svu pogubnost partitokratije. I još ponečega. Kada je imenovana sadašnja rektorka pisac ovoga teksta je izrazio bojazan da ona nije u stanju da “izliječi” univerzitet. Nema izlječenja gdje ima prljavih ruku, kao što smo vidjeli.
Naprotiv, namjera i nije bila “izlječenje”. Već - uništenje univerziteta. Da Ždanov vaskrsne (mada, izvjesno nije vjerovao u uskrsnuće), bio bi oduševljen ovom “pionirkom”. Ona je i dovedena tu da slomi bilo koju formu autonomnog mišljenja ili, ne daj bože, djelovanja, na Univerzitetu.
Ipak, ne treba potcijeniti otpor profesora i studenata sa Ekonomskog fakulteta. Djeluju odlučno i kompaktno, i mogli bi rektorskin sistem dovesti u probleme. Uostalom, nije rijetka situacija da propast krene sa neočekivanog mjesta.
U istoriji nerijetko imamo situaciju da neki događaji koje u početku niko nije vidio kao presudne, iznenada i neočekivano dobiju baš takav status. Recimo, knez Feliks Jusupov i njegovi prijatelji ubistvom Raspućina su namjeravali da prekinu sa blamiranjem carske porodice i spriječe revoluciju. Kada je sibirski prevarant uoči nove 1917. godine ubijen, narod je izašao na ulice da slavi i, uskoro je počela - revolucija... Ona prva, februarska, koja je detronizovala Romanove.
Rektorka, manirom člana prezidijuma iz vremena Brežnjeva, poručuje dekanu da ode sa “akademskim dostojanstvom”. I to - “čim prije, to bolje”.
Malo je vjerovatno da će ona sa funkcije gdje je tako tužno zalutala otići sa bilo kojom formom dostojanstva. Ali, to je cijena uvjerenja da vas je bog za sve dao. Pa neka narod izađe da slavi rektorkinu ostavku...
A slika? Možda bi sljedeća naručena mogla biti grandiozna kompozicija “Rektorka ubiva aždaju”? Ona na konju, a ispod ciči kopljem zakucana aždaja od studenata i ostalih. I neka je postave u centralni hol Univerziteta Donja Gorica. Eto, da sve bude na svom mjestu.
Bonus video:
