„Nestali u stoljeću“ roman Ivana Lovrenovića ovjenčan prestižnom nagradom “Meša Selimović” za najbolji roman u 2014. godini je lična istorija, ali i univerzalna povijest kojom je obuhvaćena cijela jedna zemlja, ali i čitav kontinent. Ovim romanom Lovrenović je stvorio sveobuhvatnu sliku koja seže u prošlost, opisuje sadašnjost i ocrtava budućnost. Bilo da pripovijeda o bosanskim franjevcima, o Bosni Srebrnoj, o nedavnom ratu, ili pak onome u čijem je vrtlogu nestao i njegov otac, Lovrenović ispisuje veliku priču čiji se djelovi uklapaju u mozaik tragičnih sudbina 20. vijeka. Roman „Nestali u stoljeću“ objavili su zagrebačka Fraktura i sarajevski Synopsis.
Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Odrastao je u Mrkonjić-Gradu, a u Zagrebu je završio gimnaziju i Filozofski fakultet. Radio u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i u Sarajevu kao urednik. Od 1993. do 1997. bio je u egzilu (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu, odakle je i govorio za ART.
Sudeći po datumima tekstova, knjiga „Nestali u stoljeću“ je dugo pisana, reklo bi se da je knjiga sama slagala sebe. Dakle, i u nastajanju ovoga romana očita je neka posebnost, koja?
- Možda to što nije pisana linearno, od prve do posljednje rečenice, ako je tako uopće moguće pisati, nego je sastavljena mozaično. Mozaična je i na tematskom i na žanrovskom planu. Ko je, (ili, što je) po Vama, nesta(l)o u stoljeću? Poginuli (u fizičkom smislu) zaista jesu i njima se u romanu najviše bavite. A da li bi se to isto moglo reći i za mnoge preživjele? Ili je riječ i o nestalim idejama zbog kojih se ginulo, i to u jurišima s pjesmom?
- Nije autorovo da tumači na koja se sve značenjska polja može širiti osnovna ideja, to knjiga „radi“ sama u komunikaciji sa čitaocem, svakim pojedinim na drugi način. Ja mogu reći samo to, da je jedan od temeljnih motiva knjige, koji sugerira i sam naslov, sudbina i status nestalih u ratovima. Bliska mi je ideja Petera Sloterdijka da je cijelo Dvadeseto stoljeće - stoljeće jednoga rata. Moja baba, koja je iza Prvoga svjetskog rata čekala svojega voljenog djevera, da ga nikada ne dočeka, pa iza Drugoga svjetskog rata sina i dvojicu zetova, koje također nije dočekala, znala je uzdahnuti: „Živa ikad, mrtva nikad!“ Tko su i što su nestali? Ni živi ni mrtvi, nešto između, fantomi što „žive“ u sjećanju njihovih bližnjih. A na svoj način nestali su i ti bližnji, nestali su iz svojih pravih života, povukli se u poluživot, u kojemu istrajavaju sa samo njima poznatim čežnjama i nemirnim snovima.
Da li su ipak najveći gubitnici - prividni pobjednici, makar gledano sa aspekta duhovnih kvaliteta života?
- Ah, molim vas, tko će nam danas, nakon cijele povijesti koja je trajno ratno stanje s povremenim pauzama mira, i pri današnjem stanju svijeta koje je jedna solidna opća klaonica, uvjerljivo objasniti što su „duhovne kvalitete života“? Mi, koji pišemo nekakve knjige, i razgovaramo o njima? Nisam siguran...
Vaša knjiga se karakteriše i sveobuhvatnošću slike i misli. Fabulu počinjete slikom svoje porodice, zavičaja... Pa onda horizont pomjerate i u dubinu i u širinu sve do beskraja. Na taj način vaša priča postaje univerzalna. Postaje priča mnogih i porodica i naroda. Mnogih i zavičaja i država. Recite nam nešto o specifikumu takvog pripovijedanja?
- Sa sigurnošću mogu reći samo da je to pripovijedanje uvijek potaknuto ličnim, obiteljskim i zavičajnim, i da se, ma kuda „otišlo“, uvijek tomu vraća i na tomu napaja.
Bosna Argentina ili Bosna Srebrena je franjevačka provincija u Bosni i Hercegovini. Čini se da je i glavni junak ove knjige Bosna. Kakav je Vaš komentar na ovu tezu?
- Ne znam je li moguće reći da je Bosna „glavni junak“, ali je sigurno da knjige bez Bosne ne bi bilo, niti bi je moglo biti. Treće poglavlje knjige, naslovljeno „Bosna Argentina“ objedinjuje jedanaest priča o životima poznatih bosanskih franjevaca, Anđela Zvizdovića, Matije Divkovića, Josipa Markušića, Petra Anđelovića i drugih. Kakav su trag ostavili ovi sveštenici u istoriji Bosne? I kako ovo poglavlje shvatiti u kontekstu cijele knjige?
- Bosna Srebrena, koja kao organizirana redovnička zajednica i civilizacijska institucija u Bosni neprekidno postoji posljednjih sedam stotina godina, svjetski je unikum; nešto usporedivo moglo se naći možda još samo u položaju franjevaca u otomanskoj Palestini. Podložni Crkvi, ali praktično dobrim dijelom izvan njezine vlasti. Podložni Porti, ali s praktičnom milet - autonomijom u okviru čijega ograničenog ali realnog prostora gospodare sami sobom i svojim vjerničkim pukom. Podanici inovjernoga Carstva, manji od makova zrna, i istovremeno gospodari svojih podanika, njihovih duša, običaja, sudbina pa katkad baš i života, uza što ide teret odgovornosti ali i sasvim određeni vladalački apsolutizam. Ivo Andrić je genijalnom povijesnom intuicijom ali i izvanrednom obaviještenošću pronicao u ovaj bosanski franjevačko-katolički fenomen, osjećao jedinstvenost i ambivalentnost toga položaja, pa iako je on u taj kompleks i kontekst uronio umjetnički, književnoistraživački, njegovi uvidi imaju trajnu kognitivnu, povijesnu i antropološku, a ne samo književnoumjetničku relevantnost.
Taj bosanskokatolički identitet, naravno, korespondira s objema „svojim“ cjelinama, bosanskom i hrvatskom, ali je u odnosu prema objema i diferenciran. Crte te razlikovnosti nisu toliko jake da bi varijetet prerastao u zaseban identitet, ali su dovoljno jake da se on ne stopi bez ostatka u jedinstven identitet s bilo kojom od dviju navedenih cjelina.
Takav položaj u dugim stoljećima franjevcima je u Bosni namijenio sasvim posebnu ulogu: nije im bilo dano da se mogu ograničiti samo na svoje vjersko pozvanje i „zanat“, nego su u životu naroda i svoje zajednice morali biti baš sve: politički predstavnici pred vlastima, autoriteti i organizatori društvenoga života, prosvjetitelji i učitelji, savjetodavci u profanim, svakodnevnim potrebama i problemima, kulturni radnici u najširem mislu riječi, kroničari, a posebno mjesto u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine im pripada kao začetnicima književnosti, kritičke historiografije, narodnoga jezikoslovlja, te, u novije doba, kao boraca za ostvarenje modernih političkih ideja...
Ta fascinantna historija i ne manje fascinantne lične sudbine oduvijek su me privlačile i u istraživačkom i u književnom smislu, jer na najčudesniji način svjedoče o malenosti kao o veličini, o slabosti kao o snazi, o trajnoj krizi kao o prirodnom stanju iz kojega mogu proizaći velike stvari.
Poglavlje „Tko si ti (1970-2013)“ ima ispovjedni ton, to su zapravo fragmenti dnevnika. Kako su ti rukopisi dospjeli do vas i kako su izbjegli sudbinu vašeg poharanog stana na Grbavici?
- I to je stjecajem okolnosti vezano uz franjevce, konkretno uz tadašnjega njihovoga starješnu, pokojnog fra Petra Anđelovića. To je cijeli mali triler, za koji bi nam trebalo mnogo više prostora i vremena da bude ispričan. O tome ću možda nekad napisati priču, detaljan izvještaj.
Vaša knjiga ima šest zasebnih cjelina. U prvom poglavlju istražili ste neobične kolektivne sudbine brojnih ljudi nestalih u raznim ratnim vihorima tokom 20. vijeka, da bi se na kraju knjige usredsredili na porodičnu sudbinu nestalog oca. Koliko se očeva sudbina uklapa u priču o nestalima?
- Od nje, od očeve sudbine, sve je počelo, u nju se sve ulijeva.
Može li se knjiga „Nestali u stoljeću“ čitati kao knjiga o potrazi za identitetima (ljudskih sudbina, ikavske Bosne...)? Zašto je pitanje identiteta danas toliko važno u savremenom svijetu?
- U cijeloj zagonetki i galami oko identitetâ mene stvarno zanimaju samo dva aspekta: individualni, kao svemirska neponovljivost osobe, te mali, lokalni, vernakularni identiteti, koji se izgrađuju u mikro-sredinama, u neponovljivoj konkretnosti ljudskih zavičaja, govora, običaja. I koji su, baš kao i ljudske sudbine, tako surovo gaženi i ništeni od Kolektivnih Identiteta, od Historije, Nacije, Države, pa im spasa nema osim u našem sjećanju i u našim pokušajima da tom sjećanju damo čvrsti oblik - književni, recimo. A i to je najčešće iluzorno...
Za roman „Nestali u stoljeću“ dobili ste prestižnu nagradu „Meša Selimović“. Šta vam znači ova nagrada, a i pisac?
- Ova knjiga je nekakva sabirna tačka u mojemu dosadašnjem književnom životu, pa je ova nagrada važna kao znak „vanjskoga“ prepoznavanja te intimne činjenice. A pisac? Selimović je, napisao sam to davno, u času njegove smrti, romanom „Derviš i smrt“ kao nitko u našim književnostima objasnio zlo ideološke dogme, opisao ishod drame koja se začinje onda kada se u čovjeku sudare dogma i život: dogmu zamjenjuje mržnja, ona, pak, skončava u propasti, drugih i svojoj vlastitoj.
Dvostruka civilizacijska margina
- U okolnostima življenja kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom “u svojoj zemlji a u tuđemu carstvu”, u trajnoj borbi za religijski (u predmodernim okolnostima ipso facto – i narodnosni) identitet, kao i za egzistencijalni opstanak, stvara se psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca, i bosanskih katolika uopće. Kulturno – u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture, organizacijski – u okviru cjeline Franjevačkoga reda i Katoličke crkve, etnički – u procesu oblikovanja hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, taj profil zadobiva oblik i status varijeteta, dvostruke civilizacijske margine: i u odnosu prema cjelini sociokulturnog ambijenta Bosne i Hercegovine dominantno obilježenoga osmansko-islamskom civilizacijom, i u odnosu prema zamišljenim „čistim“ formama zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i hrvatske nacionalne kulture.
Bonus video:
