(Ivan Tokin: Najnormalniji čovek na svetu; Samizdat b92, Beograd, 2014.)
Kritičar Aleksandar Jerkov tvrdi: „Srpska književnost uvek je bila bolja od svega drugog što smo stvorili.“ Kao da mu na neki način kontrira, u filmu U redu, pobedio sam, Bogdan Tirnanić Tirke govoreći o prozi Dušana Prelevića mangupski se smije kad kaže da imajući u vidu kakva je literatura ne bi želio da u nju uđe uopšte, ali da je dobitak za literaturu to što je Prele ušao u taj svijet. Prava gradska urbana proza uvijek je negdje u srcu jednakostraničnog trougla čije su tačke akademija, ulica i kafana.
Nema pravila o rađanju gradskog pisca i nastajanju romana o gradu, oni se odjednom pojave. Tako su eksplodirali C.A. Blues Mike Oklopa, Valjarevićev Zimski dnevnik i Nećemo o politici Branka Dimitrijevića. Njihovi stilovu su različiti, ali je njihova snaga ista. To su pisci koji su u gradu uspjeli da vide svoj hram, ili kako kaže lik iz romana Patrika Modijana: „Meni je Tibet na Monmartru“.
Ivan Tokin rođen je u Beogradu. Radio je kao konobar, šanker, prodavac čokolade, programer, web dizajner, revizor računovodstvenih izvještaja, IT konsultant, fizički radnik, pomoćnik zidara i kopirajter. Kuvao je u nekoliko finih restorana. Nada se najboljem, tako piše u njegovoj biografiji na unuturašnjoj korici njegovog romana prvijenca Najnormalniji čovek na svetu. Prije nekolikog godina počeo je da objavljuje kolumne u City magazinu, a njegovi tekstovi su zapravo bile kratke priče, zapažanja o ljudima i gradu.
Tekstovima u City Magazinu koji se dijeli besplatno, Ivan Tokin kupovao je čitaoce. Iz broja u broj ih je kupovao talentom i nepretencioznošću. Ljudi su voljeli da čitaju zapažanja gradskog tipa dok šeta svog psa. Jedna čitateljka izjavila je da je Ivan Tokin osoba koja će od šanka otići do toaleta i vratiti se, i o tome napisati priču, i to dobru priču. U pravu je. Tokin i u dimu vidi nešto.
Izuzetno je važna pojava ovakvog romana i to što je Tokin dokazao umijeće i imao hrabrosti da se uhvati u koštac sa romanom i da izađe kao pobjednik. Zasluženo je pojava Tokinovog romana na sajmu knjiga bila prava fešta. Izazvao je pozitivnu buru, iako nije skandal mejker, ne razotkriva mitove i tradiciju, ne preispituje istorijske činjenice. On piše o psu, ulici, gradu, parku i rijekama. O sebi i o jednoj ženi. Njegov roman se ne prelistava, ne gleda se poslednja rečenica, već se čita redom, iščekuje se svaka riječ.
U romanu Tokin raskrinkava svog lika, suočava ga sa svojim djelima i nedjelima koja kafkijanski ostaju neznana nedjela. Kad se čovjek očisti, kad skine sa sebe sve maske i nametnuti način života i razmišljanja, ostaje priča o malom čovjeku, a to je najbitnija priča od svih. Možda mali čovjek ne postoji kao definicija, ali u današnjem svijetu, mali čovjek stoji nasuprot velikom, onom koji donosi odluke i ima moć. Mali čovjek ima svoju sudbinu, živi naizgled beznačajan život, ali koliko ima ljudi na planeti, toliko ima dobrih priča, samo je bitan ugao iz kojeg tog čovjeka posmatra onaj koji priča priču. Kao da u istoriji književnosti postoji bumerang u vidu romana, bumerang koji stalno kruži i vraća se. Nakon godina u kojima su dominirale ratne tematike, romani su bili puni švercera, ratnih profitera, političara i eksplicitnog seksa i sve što je bilo zanemareno kao da je opet dobilo na značaju, i kao da je neko obratio pažnju na detalje i sitnice koje zaista život znače.
Tokinov roman ima dva kolosjeka, paralelno se razvija junakova ispovijest sa prelistavanjem porodičnih fotografija. Svaku fotografiju, pisac oživljava, dodaje titlove, analizirajući odjeću i okolinu vraća vrijeme unazad. Svaki detalj govori za sebe, spomenik u pozadini, kragna, trava koju njiše vjetar, lajsna. Sve govori.
Osim fotografija, bitan efekat u romanu daje i dnevnik koji se prenosi sa generacije na generaciju, i u tom dnevniku nalaze se savjeti za život, dok se glavni lik trudi da i on nešto upiše, ali još uvijek ne zna šta.
Tokin uspijeva da oživi prevaziđene stavove, uspješno gradi lik koji može da kaže da ne voli da dijeli pažnju na više ženskih osoba, a da je u životu svjestan greške jer je mijenjao dugoročno za kratkoročno. Njemu nedostaje žena da se smije sa druge strane stola. Konstantno kroz roman Tokinov lik analizira sebe i u svakoj analizi bitan je trenutak koji je savršeno prikazan kratkim rečenicama koje grade precizne slike.
U romanu nema pretjerivanja, i sve je rečeno vrlo precizno i sa mjerom, stoga su Tokinove rečenice teške jer nose mnogo značenja u sebi, naročito dok piše o „našem“ vremenu koje je nezgodno za normalne ljude. Tokinov lik uvjeren je da se životne pouke nalaze na dnu, i uspijeva da ih sve prenese i objasni, kroz svoj primjer, jer je upravo glavni lik čovjek sa margine.
Iako su likovi sa margine obično ogorčeni, u ovom romanu nema ostrašćenosti, nema želje za obračunom sa familijom, okolinom i vlastima. Glavno pitanje romana jeste kako živjeti ljepše, na što obratiti pažnju i kako vrijedi živjeti, a ne za što. Otežanih pluća od života, pomalo viteški se Tokinov lik nosi sa ulicom i ljudima. Batine i tuča prisutni su kao skoro neizbježno u životu, a batine su opisane i kao lijek. Nekom ipak pomognu, onom ko ih traži na neki način, više da bi se obračunao sa sobom nego sa drugima. Ipak je nekome bolje posle batina.
Njemu cura za kojom je lud kaže da nije normalan, a on se predstavlja kao najnormalniji čovjek na svijetu. Ovo je priča o čovjeku koji nije bolesno ambiciozan, ne želi ogroman uspjeh u životu, ali želi da živi, da prije svega otkrije najbolji način za normalan život.
Tokin se na najljepši mogući način divi ženskoj ljepoti, prirodi i životinjama. Tokinov lik priča o ženi, voli je, a nekad uzme psa u krilo i plače i ne može mu se zbog toga zamjeriti, niti tom liku nedostaje muškosti. Kad je kriv želi kaznu, da se istinski rehabilituje. Svjestan je sebe, želi da bude bolji čovjek, neće da krene ispočetka gurajući pod tepih prošlost i grijehe, zato je spreman na obračun.
Želi kaznu, želi da radi, da bi krenuo sa nule, da može da posmatra život bez straha i da bude potpuno fer sa samim sobom, da može da poštuje sebe. Tokin je izgradio svjesnog lika, gradskog viteza koji ima šmeka i stila i koji ne krije emocije.
Grad ne čine samo bulevari i mostovi, već i dobri pisci. Za ovakav roman potrebni su iskustvo, apsolutna iskrenost i talenat.
Bonus video:
