(Nastavak iz prošlog broja) Početak 60-ih je izgledao kao jedno, uistinu, novo doba - dawning of the age of aquarius. U velikoj mjeri ta nova zora se ogledala u novom demokratskom predsjedniku JFK-u, koji je položio zakletvu 20. januara 1961. godine.
Te iste godine prvi put čovjek je poletio u svemir. To je bio poručnik Jurij Gagarin, sovjetski državljanin. Put čovjeka u svemir je bio važan događaj, koji su ljudi širom planete pratili preko svojih TV i radio prijemnika, kao što su praćeni i događaji vezani za predsjednika Kenedija, koji će postati jedna od najvećih pop-ikona XX vijeka. Međutim, i sovjetsko i američko otvaranje nove stranice u istoriji čovječanstva je sa sobom nosilo drugu stranu medalje. Par dana nakon Gagarinovog polijetanja u svemir, dogodio se američki fijasko u Zalivu svinja, koji je bio agresivan pokušaj Kenedijeve vlade da svrgne režim Fidela Kastra na Kubi; a polijetanje u svemir je samo još više potvrđivalo sovjetsku raketnu i vojnu nadmoć i samim tim potvrđivalo strahovanja od nuklearnog rata. Svjetske supersile su samo uspjele razočarati pristalice oba bloka. I ta činjenica nas vraća na opšti poslijeratni stav većine razočaranih intelektualaca, koji su bježali u prošlost i u mit od zastrašujućih posljedica civilizacijskih dostignuća.
S druge strane, odnosno unutar dva bloka, Valter Ulbriht iste te, '61. godine, učvršćuje svoju vlast, odnosno postaje prvi čovjek DDR-a nakon smrti Vilhelma Pika, i počinje da sprovodi svoju diktaturu. I oko Ulbrihta, kao i oko njegovog uzora i gospodara, počeo je da se diže kult ličnosti. “Naši pisci se ne nalaze posramljeni što pišu ljigave gadosti u kojima ga porede sa velikim, istinski velikim Lenjinom. Pominju se Ulbrihtove relikvije, cijela stvar zaudara na religijsko bezumlje'' - pisala je tih godina Brižit Rajman.
“Postoji ograničenje broju poraza koje mogu da branim tokom dvanaestomjesečnog perioda. Imao sam Zaliv svinja, povlačenje iz Laosa, i ne mogu da prihvatim treći” - rekao je predsjednik Kenedi Gelbrajtu.
Ulbriht je želio da riješi berlinsku krizu, i to što prije. Njegovi postupci su dobrim dijelom bili upereni u pravcu “stimulisanja” Sovjetskog Saveza da postupi onako kako je želio, jer sam nije mogao da protivrječi njihovim željama. U Sovjetskom Savezu je vladalo mišljenje - poslužićemo se riječima zamjenika premijera, Mikojana - da je “marksizam rođen u Njemačkoj i on mora dokazati svoju ispravnost i vrijednost ovdje, u visoko razvijenoj industrijskoj zemlji” (v. Taylor, 2006: 145) Sovjetski Savez se nije mogao odreći najvažnije članice Varšavskog pakta i Ulbriht je to znao. Sazvao je 15. juna konferenciju za štampu u Istočnom Berlinu, gdje je govorio o posljedicama mirovnog sporazuma. Kada ga je Anmari Doer iz Frankfurter Rundschau pitala: “Da li, po vašem mišljenju, formiranje slobodnog grada znači da će državne granice biti podignute kod Brandenburške kapije?”, on je odgovorio: “Ja iz vašeg pitanja shvatam da u Zapadnoj Njemačkoj postoje ljudi koji žele da mi mobilišemo građevinske radnike DDR-a kako bi sagradili zid. Ja ne znam za bilo kakvu namjeru te vrste. Građevinski radnici naše zemlje su prije svega okupirani izgradnjom domova i njihova snaga je u potpunosti koncentrisana na ovaj zadatak. Niko nema namjeru da sagradi zid”.
Ponašajući se kao zločinac koji se, prije nego što je optužen za zločin, opravdava od optužbe - Ulbriht je postigao novi talas panike i iseljavanja, do tada neviđenih razmjera. Tokom maja i juna te godine bilo je 36 989 izbjeglica, a tokom samo prve dvije sedmice jula 12 578. Sovjetski Savez je morao da reaguje. Ulbriht je postigao ono što je želio.
Dvadeset petog jula predsjednik Kenedi je sazvao medije da se obrati naciji. Svjestan da mora da brani svoj mandat, Kenedi se trudio da berlinsku krizu predstavi - prije svega američkom narodu, na način na koji je on želio da taj problem bude viđen. “Sve dok komunisti insistiraju da će oni okončati naša prava u Zapadnom Berlinu i naše obaveze prema njegovom stanovništvu, mi moramo biti spremni da branimo ta prava i te obaveze. Mi ćemo u svakom trenutku biti spremni da razgovaramo, ako će razgovor pomoći. Ali mi, takođe, moramo biti spremni da se odupremo silom, ako sila buda upotrebljena protiv nas”. Bitna stavka ovog Kenedijevog govora je bilo njegovo referiranje na isključivo Zapadni Berlin. Par dana kasnije on je rekao Valtu Rostovu da će Hruščov morati nešto da uradi -
“(…) da bi zaustavio rijeku izbjeglica - možda će izgraditi zid. Mi nećemo moći to da spriječimo.”
Nakon sastanka Varšavskog pakta u Moskvi, 3. avgusta, Ulbriht je dobio odobrenje od Moskve da zatvori granice. Operacija “Ruža” je mogla da počne.
Osoba zadužena za operaciju je bio Erih Honeker. Kad je izdao naređenje, 3150 vojnika je krenulo da se stacionira na svoju poziciju, kod Fridrihsfilda, nedaleko od centra Istočnog Berlina, i još 4200 trupa je zauzelo svoje položaje na spoljašnjem krugu oko Zapadnog Berlina, čuvajući stražu kako bi operacija mogla da bude obavljena nesmetano. Operacija je počela oko jedan sat poslije ponoći 13. avgusta 1961, a prva faza je bila završena u šest časova ujutru. Tokom tih par sati zatvorene su 193 ulice koje su prelazile kroz granični prelaz, kao i sva stanična mjesta podzemne i nadzemne saobraćajne mreže. Leonard će kasnije zapisati da je bilo “čudno, čak zastrašujuće'' što Honeker izgleda da nije osjetio “čak ni najmanji tračak sumnje... dok je dijelio grad zidom i bodljikavom žicom, sprečavajući ljudska bića u upražnjavanju pune, prirodne slobode - nešto što nije protivrječilo samo osnovnim principima humanosti, već i autentičnom konceptu socijalizma”. (v. Taylor 2006: 163)
Vijesti o tome šta se događa u Berlinu zapadni saveznici su dočekali poprilično nezainteresovani. Harold Makmilan, britanski premijer, je više brinuo zbog ekonomske situacije u svojoj zemlji nego o tome šta se događa sa gorućim problemom Hladnog rata. S druge strane, De Gol, i on je imao svoje muke sa kolonijalnim ratom u Alžiru, dok je Kenedi, u Ovalnoj kancelariji, zaključio sljedeće: “Zašto bi Hruščov podizao zid ako je stvarno namjeravao da okupira Berlin? Ne bi bilo potrebe za zidom u slučaju okupiranja cijelog grada. Ovo je njegov način da se izvuče iz nevolje. To nije baš prijatno rješenje, ali i zid je daleko bolje rješenje od rata. Ovo je kraj Berlinske krize... I mi nećemo uraditi ništa povodom toga, zato što alternativa ne postoji, osim rata”. (ibid., 220)
Uistinu, izgradnja zida koji se protezao dužinom od oko 140 km, jeste stabilizovala krizu. Ali ne možemo a da se ne zapitamo - ako su stvari stajale tako da nijedna od svjetskih sila nije bila zainteresovana za nuklearni rat, naročito ne na teritoriji evropskog kontinenta - zar nije postojalo rješenje?
Za razliku od Makmilana i De Gola, koji nikada nisu posjetili grad koji je trebalo da štite, Kenedi je napravio istorijsku posjetu Berlinu. Čuvenog 26. juna 1963. godine, skoro pet mjeseci prije nego je na njega izvršen atentat, on je održao govor ispred Gradske vijećnice Šenberg (Rathaus Schöneberg), koji je uveliko odstupao od planiranog, ali u kom je rekao čuvenu rečenicu: “Prije dvije hiljade godina, najponosnije hvalisanje glasilo je bilo - Civis Romanus sum. Danas, u slobodnom svijetu, najponosnije hvalisanje glasi - Ich bin ein Berliner”. (ibid., 334-343)
Proći ći dvadeset i četiri godine prije nego što će jedan američki predsednik posjetiti ovaj grad i ostaviti za sobom tako dramatičan govor i rečenicu istorijskog značaja.
Rušenje Berlinskog zida - 9. novembra 1989. godine - bio je jedan od najznačajnijih događaja XX vijeka - eine glorichen nacht, ljudi su vjerovali da je to noć poslije koje ništa više neće biti kao što je bilo prije. I nije bilo. Počeo je da duva neki ”vjetar promjene”, ali, nažalost, ne za sve na bolje. Osamdeset deveta godina je bila važna tačka na raskršću vijekova.
Ponovno ujedinjenje Njemačke, od tog trenutka - uprkos protivljenjima rijetkih, među kojima je bio i nobelovac Ginter Gras (smatrao je da bi iznenadni ulazak Ujedinjene Njemačke u Evropu mogao probuditi neke stare zlokobne nacionalističke duhove) - bilo je samo pitanje vremena. Ono se i dogodilo, za manje od godinu dana. Mnogim zapadnim hladnoratovskim saveznicima se ova ideja baš i nije dopadala. Lekcije iz prošlosti su budile strah od najjače evropske sile, koja se više puta u svojoj istoriji, uništavajući i samo(se)uništavajući, dizala iznova, poput Feniksa iz pepela, kao što će uraditi i nakon epske '89.
(Kraj)
Bonus video:
