Zoran Bognar spada među najznačajnije srpske pjesnike, prevođen je na davdeset tri jezika, dobitnik je značajnih književnih nagrada, među kojima i nagrade Vasko Popa, a njegova izabrana djela pjesama i eseja objavljena su u sedam tomova. Ovo su bili razlozi da ga u ART-u predstavimo intervjuom, te na taj način crnogorskim čitaocima približimo njegovo poetsko i estetsko djelovanje.
Gospodine Bognar, Vi ste uistinu posvećenik poezije, njen rijetki profet, vjernik... Takav pristup ovoj svetoj djelatnosti izabranih, imali ste od samih početaka. Takvi ulazite u poeziju. I danas kada ste objavili sedam tomova, ispisanih umom i srcem, posvećenički... Kako se danas osjećate?
- Da, u ovoj godini kao da se sve zasvodilo i zaokružilo... 30 godina rada, Izabrana dela u 7 tomova, nagrade "Vasko Popa" i “Zlatni beočug”... Zvuči gotovo nevjerovatno da je prošlo već tri decenije mog književnog rada. Sve mi se čini kao da je jučer bilo kada sam počeo sa pisanjem i objavljivanjem svojih pjesama po raznoraznim književnim magazinima i časopisima... Više je nego očigledno da je vremenska proždrljiva moruna nezaustavljiva... Ipak... i pored te naglašene svesnosti o (sve)prolaznosti na ovom mjestu želim da istaknem da sam izuzetno zadovoljan i ponosan ostvarenim... Neko će reći da uvijek može i više i bolje... ali to me uopšte ne zabrinjava... jer sve što sam želio da napišem i ostvarim sam do sada napisao i ostvario... Ipak, trebalo bi napomenuti, biti pjesnik, od pamtivijeka je podrazumijevalo život na margini. Ali, s druge strane, i ne zaboraviti da je najveća privilegija mogućnost izbora... Ne mogu govoriti u ime ostalih kolega, ali u svoje svakako mogu: za mene je poezija definitivno izbor (i uopšte više nije bitno ko je tu koga izabrao, ja nju ili ona mene), moj krvotok i vazduh bez kojeg mi život ne bi imao nikakvog značaja...
Uz, ili sa D. J. Danilovim, vi ste sigurno najautentičniji glas u srpskom pjesništvu. Ta dva glasa su se nekako sama izdvojila, uzvisila, postala prepoznatljiva. Kako živite to sazanje. Vas dvojicu ističem ja, i drugi, naravno, a koga vi ističete, kojim pjesnicima dajete primat?
- Ako se vaše pitanje odnosi samo na savremene srpske pjesnike, onda bih svakako uz pomenutog Dragana Jovanovića Danilova skrenuo pažnju na izvanredne poetike Jovana Zivlaka, Duška Novakovića, Radivoja Stanivuka i Radmile Lazić... No, ako me pitate ko su moji omiljeni pjesnici na kojima sam „odrastao“ onda bi odgovor svakako izgledao ovako: odrastao sam na anglosaksonskoj i hispanoameričkoj književnosti, pa samim tim logično je što su moji najdraži pjesnici upravo Mervin, Vitmen, Eliot, Kupferberg, Alberti, Paz, Borhes, Ferlingeti i Alfonsina Storni... od kojih sam zaista mnogo naučio. Naravno, moja poezija nije epigonska u odnosu na poeziju navedenih pjesnika, jer sam joj dao lični pečat. Ono što sam preuzeo iz navedenih poetika jeste prevashodno emancipovanost na planu jezika i na planu strukture i forme. Stoga je mnogim našim književnim kritičarima i teoretičarima bilo odmah jasno da me ne mogu porediti ni sa jednim pjesnikom iz naše baštine jer ne pripadam ni jednoj konvencionalnoj književnoj "fioci".
Vaše knjige su prevođene na mnoge jezike. Divan je osjećaj, sigurno, za jednog pjesnika, ako zna da njegova poezija živi na drugim jezicima, da je dostupna čitocima i poklonicima poezije na drugim jezičkim područjim...
- Moja poezija je do sada prevođena na dvadeset i tri svjetska jezika... Najviše uspjeha sam imao u Italiji gdje su mi objavljene čak četiri knjige; zatim u Njemačkoj, ali i u Francuskoj, Americi i Kanadi gdje su mi objavljene knjige izabranih pjesama... Veoma sam zahvalan velikim književnim imenima poput Petera Handkea, Mihaela Krigera, Antonia Porpete, Liliane Her, Antonele Anjede, Antonia Lombarda, Franka Vanelija, Katerine Korezoni, Alfreda Koleriča, Petera Hama i mnogih drugih koji su mi, prepoznavši kvalitet i originalnost moje poezije, ukazali svoje povjerenje i bezrezervno se lično angažovali oko prezentacije iste u svijetu... To mi je omogućilo da u ovih trideset godina budem gost na mnogim pjesničkim festivalima u Evropi i svijetu od kojih su mi nesumnjivo najdraži „Petrarkini pjesnički susreti“ u Njemačkoj na kojima sam bio čak tri puta (i na kojima je prije mene od ex-Yu pjesnika bio samo Vasko Popa)...
Za mene je poezija definitivno izbor (i uopšte više nije bitno ko je tu koga izabrao, ja nju ili ona mene), moj krvotok i vazduh bez kojeg mi život ne bi imao nikakvog značaja
Za pisca koji potiče iz književnosti malog jezika prevodi znače sve. Vidite, nas Srba, zajedno sa dijasporom, ima oko dvanaest miliona. Danas toliko stanovnika imaju jedan Pariz, Tokio, Hongkong, Suidad di Meksiko... Nije li, onda, poražavajuća činjenica, ukoliko vas ne prevode, da čitavog života pišete za samo jedan grad, odnosno, za samo toliko stanovnika koliko danas već imaju pojedine metropole…
Nakon raspada bivše Jugoslavije, došlo je i do prekida u komunikacijama između literatura, pisaca, pa i čitalaca. Čini se, to stanje se sada popravlja. Cirkulišu knjige, one su cirkulisale i kada su granice bile zatvorene, a zidovi podignuti. Gostovanja, objavljivanja u časopisima, komunikacije. Vaša ocjena, toga stanja, u ovom vremenu.
- Knjige su za mene samostalna, živa, organska bića... koja imaju svoj put i koja na kraju, ipak, nezaustavljivo i nepogrešivo završe u pravim rukama... Tako je oduvijek bilo i tako će, na sreću, zauvijek biti...
Velike istine se mogu ispisati na bilo čemu, uklesati u kamen, urezati u koru od drveta, napisati na papiru od džaka za cement, i na pijesku, iako im prijeti, svaki put, talas koji ih može izbrisati.
- Velike istine i velike knjige (bez obzira da li su ispisane, uklesane ili urezane) niko i nikada neće moći izbrisati... One su vječne i svevremene, postojane i gorštački neuništive...
Poezija, i nenapisana živi, zar ne?
- Svakako... zapanjujuća je jasnoća neizgovorenih (i nenapisanih) riječi...
Koliko pisci u Srbiji znaju za literaturu koja nastaje u Crnoj Gori? Da li su i koliko, i da li su u dovoljnoj mjeri crnogorski pisci prisutni u Srbiji, u časopisima, izdvačkim kućama, tribinama?....Za srpske u Crnoj Gori, znam da jesu, u časopisima, u kulturnim dodacima dnevnih listova, na festivalima, u elektronskim i drugim medijima....
- Mislim da tu nikada nije došlo do prekida komunikacije i saradnje. Crnogorske pisce i pjesnike susrijećem na mnogim festivalima, sajmovima, tribinama i okruglim stolovima i čitam ih u mnogim književnim časopisima (i štampanim i elektronskim) i u Srbiji i u regionu...
Na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju, bilo je vidljivo, spontano i srdačno druženje između crnogorskih i srpskih pisaca. Tada je i promovisana Vaša antologija novijeg srpskog pjesništva, po mnogo čemu različita i drugačija od do sada aktulenih antologija. U čemu je Vaš odabir drugačiji, po kojim kriterijuima ste birali pjesnike?
- Jeste, ova antologija je dopunjeno i izmijenjeno izdanje za, ako mogu tako da kažem, crnogorsko tržište. Prvobitno izdanje 2001. godine objavljeno je pod nazivom „Novo raspeće - antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967-2000”, kao prva antologija srpske poezije u XXI vijeku. U ovom novom izdanju, na molbu gospodina Abaza Dizdarevića, direktora Ratkovićevih večeri poezije, došlo je do nekoliko dopuna i izmjena, pa je tako u ovom izdanju obrađen period u savremenoj srpskoj poeziji od 1967-2007; zastupljeno je još osam pjesnika, a svim zastupljenim pjesnicima iz prvobitnog izdanja dopunjene su bibliografske jedinice do 2007. godine. Ipak, i pored navedenih dopuna i izmjena u ovoj antologiji osnovni postulati i ciljevi nisu se mijenjali pa tako ovu antologiju ne bi trebalo tretirati kao novu bibliografsku jedinicu, već, kako smo već rekli, kao drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje.
U ovoj antologiji zastupljeni su pjesnici koji su rođeni 1941. godine i poslije i koji su prvu pjesničku knjigu objavili 1967. godine i poslije, zaključno sa 31. decembrom 2007. godine. Zajedničke karakteristike zastupljenih pjesnika su, prevashodno, antropocentričnost, univerzalnost i ekspresivnost. U ovoj antologiji zastupljeni su prije svih pjesnici koji su oslobodili našu poeziju dugogodišnjeg robovanja folklornoj tradiciji i koji su joj poklonili novi (ultra)moderni diskurs i senzibilitet, kao po receptu Miloša Crnjanskog koji je jednom prilikom rekao: “Sudbina nam je stara, stih nam je nov!”… Za pjesnike iz ove antologije poezija je, prije svega, traženje novog i prevazilaženje nađenog. Dugogodišnji ste urednik u izdavačkoj kući „Dereta“. Kako danas, gledate na književnu scenu u Srbiji gdje su autori najprodavanijih knjiga starlete u pokušaju, dokone žene fudbalera, voditeljke tabloidnih emisija i samozvani modni kreatori i koliko je tome doprinijela tzv. kulturna politika koju vode ljudi od struke?
- U ovom vremenu ne samo tabloidnog novinarstva, nego potpunog tabloidnog načina življenja u kojem samo još senzacija ili skandal imaju moć percepcije iliti skretanja pažnje, naravno da je došlo do potpuno poremećenih vrijednosti, odnosno, do jednog devijatnog vremena čiji smo i svjedoci i žrtve. Zato, iako živimo u vremenu „novog raspeća” čovjeka, dostojanstva, istorije, svijesti, samospoznaje, smisla postanja i svetosti - kada nam sve dnevne novine, Internet, sve TV i radio stanice svakodnevno i nemilosrdno serviraju vijesti iz svijeta o namještenim izborima, svirepim ubistvima, skandaloznim pronevjerama i prevarama, otkazima, o gladi, bijedi, čemeru, pedofiliji, nekrofiliji, narkomaniji i hroničnoj mizantropiji; iako živimo u vremenu brze hrane, brzog življenja, uživanja “na brzaka” i još bržeg umiranja, ne bismo smjeli da zaboravimo da se realnost društva ipak razlikuje od realnosti pojedinca koji je budan, emotivan i produhovljen. Dakle, i pored ovako zabrinjavajuće i devijantne situacije i stanja u društvu i izdavaštvu trebalo bi ostati optimista da će sve vremenom ponovo doći na svoje mjesto, da će se cijeniti prave vrijednosti i čitati istinska literatura, a ne paraliteratura. I za kraj, neka nam živi svaki Sajam knjiga, kakav god da je, jer je on posljednji bastion za odbranu dostojanstva Gutenbergove galaksije i slavlja knjige...
Poezija izrasta iz majstorstva i sažimanja
- Poezija, zasigurno neće spasiti svijet, kao što to neće uraditi niti jedna druga doktrina. No, poezija i pjesnici svakako mogu ukazati put ka boljem i humanijem svijetu... Ni kod jednog pjesnika se pjesma ne javlja slučajno: ona nije izraz samo jedne emocije, ona je, prije svega, sinteza brojnih nemira i rezultira iz pogleda na svijet, iz kontempliranja, a ponekad i iz egzaktnog poimanja svijeta, iz njegove istorijske i mitske realnosti… Pjesnik ne bi bio tako snažan kad ne bi išao dalje i dublje od spoljašnjeg okvira te realnosti, kad ne bi ulazio u njenu mitsku i kosmičku stranu, jer objavljivanje tog kosmičkog i mitskog u čovjekovoj svakodnevnosti znači upravo prevladavanje svakodnevnog, širenje vidika i većih sloboda za čovjeka. Sve to ukazuje na činjenicu da poezija izrasta iz gustine doživljaja, iz majstorstva u oblikovanju stiha, iz smisla za sažimanje i svođenje na bitne dijalektičke pulsacije života.
Bonus video:
