Da ljubav ima različite oblike, kako je kazala poznata srpska glumica Ljiljana Stjepanović, i da oni uvijek ne moraju biti asocijacija na neko plemenito osjećanje pokazala je predstava kruševačko pozorište i ansambl Art teme “Lepotica Linejna“ koja je izvedena u sklopu XI Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću.
„Ljubav je višeslojna stvar, pa se javlja i kao posesivnost, i kao egoizam, i kao ljubomora. Smatram da je tu glavni odnos ljubav. I ne zaboravimo da posesivnost postoji u svima nama”, kazala je Stpjepanović na okruglom stolu nakon pomenute predstave.
Glumci predstave, koju je po tekstu Martina Makdone režirao i adaptirao Miloš Jagodić, pokazali su šta znači profesionalnost.
Iako zbog kvara na trafostanici na „Sceni 213” nije bilo struje glumci su tražili da se predstava izvede pod svjećama svjesni rizika koji nosi izvedba bez svih propratnih efekata. I taman u trenutku kada su palili svijeće došla je i struja.
Zbog toga se umjetnički direktor Festivala Goran Bulajić zahvalio glumcima na profesionalizmu i kazao da je njihov gest dostojan poštovanja.
Četvoročlana glumačka postava, Ljiljana Stjepanović, Jelena Stajkovac, Dejan Tončić i Nikola Rakić vjerno je dočarala na momente brutalan odnos posesivne majke koja živi u strahu da ne ostane sama i kćerke koju takvo ponašanje majke sputava u životu, kao i dvojice braće od kojih jedan luta po svijetu u potrazi za boljim životom.
„Makdona je izvrstan pisac. Bila sam fascinirana tekstom, kao i činjenicom koliko su nam Irci slični, koliko imaju sličan mentalitet sa nama. Igrala sam posesivnu majku i bilo mi je teško da to pronađem u sebi. Gledala sam da to ne bude samo zla nego i simpatična baba”, kazala je Stjepanović.
Objasnila je da je željela da u liku posesivne majke koji se radio jednolinijski, pronađe i druge dimenzije.
„Pokušala sam da to ne bude samo zla starica, vrlo sebična i posesivna, već da ona bude i simpatična, duhovita, da stvorim malo simpatičniji lik nego što je napisan, da publika ne mrzi tu ženu od samog početka”, kazala je Stjepanović.
Njena kćerka iz predstave Jelena Stajkovac kazala je da lik gradila na unutrašnjoj snazi osobe da se izbori sa svim traumama i problemima, pa i sa posesivnom majkom.
„Lik koji tumačim je razapet između potrebe da se ostvari kao majka, žena, sa čovjekom koga voli, u nekom ljepšem i boljem svijetu i života u Linejnu sa posesivnom majkom. Linejn kao jedna zabit poprilično guši tu njenu slobodu izbora i pravo na sopstveni identitet, a to još radi njena majka iz krajnje sebičnosti”, kazala je Stajkovac.
Sebičnost je, smatra ona, nešto što je u genetskom kodu svih nas, a društvene okolnosti, statusi, intelekti, čine nas, kako reče, dobrim ili lošim varijantama dobrih ljudi.
"Možda mi igramo na toj ivici, na toj lošijoj varijanti. Ovaj komad ima i širi društveni kontekst. Mi danas čeznemo za boljim životom a nešto nas konstantno vuče u ambis. A to nešto je nedostatak sopstvene snage da se izborimo sa tim bezizlazom. Svima nama se dešava da smo u nekom određenom trenutku u bezizlazu. Pitanje je naše sopstvene snage – da li ćemo izaći kao pobjednici ili gubitnici ili ćemo igrati na liniji koja nas vrti u začarani krug”, kazala je Stajkovac.
Makdona je veoma vješto predstavio onu vječitu dilemu - otići u svijet, ostaviti “vjekovno ognjište”, biti vječiti stranac, ili ostati u zavičaju, bez ideje, posla, osnovne egzistencije, a to veoma dobro dočarao Dejan Tončić kroz lik Pata Dulija.
„U Srbiji znam bar 50 Pat Dulija. Vjerovatno ih toliko ima i u Crnoj Gori. To su ljudi sa kojima sam odrastao. Moj lik ima neke mnogo teške rečenice a jedna od njih je – kad bi ovdje bilo nekog posla, najgoreg posla na svijetu pitanje je da li bih ostao ovdje. Zato je i pitanje je da li se on izvukao iz te zabiti ako se u Londonu, kada radi cjeli dan po kiši osjeća kao stoka. Imam puno prijatelja koji su otišli tamo negdje i koji se osjećaju kao stoka, ali malo manje kao stoka nego mi ovdje. Volio bih da znam šta se desilo sa mojim likom za 30.godina. Vjerovatno se vratio u Linejn da umre, jer nije mogao da se navikne na Brizbejn, Čikago. Tamo je ostao građanin drugog reda, a taj Linejn, bez obzira kakav je, njegov je”, kazao je Tončić.
Njegovog brata u predstavi igrao je Nikola Rakić, kome ni malo nije bilo jednostavno da, kako reče, vjerno dočara lik mladog čovjeka izgubljenog u vremenu i prostoru, kome je televizija jedini prozor u svijet i jedini život. Ali, uspio je u tome.
„Lik koga glumim je emotivno nerazvijen, a to je zato što je u takvim okolnostima, u toj zabiti, a možda i zato što živi sa takvim ljudima gdje se ponašanje prenosi sa koljena na koljeno, i gdje imamo učenje po modelu. To je u stvari problem nedostatka ljubavi. Svi se plaše da pokažu ljubav, koja je pokretačka snaga svega, a koja tu ne postoji, niti postoji nešto da je pokrene, da je osnaži”, kazao je Rakić.
Dramu pod naslovom "The Beauty Queen of Leenane" Makdona je napisao 1996. godine, kada je i premijerno odigrana u Irskoj. Sa uspjehom se prikazivala i na Vest Endu i Broadveju, a 1998. je osvojila četiri „Tony” nagrade.
Festival u čast tužne i vesele profesije
Stjepanović se organizatorima festivala, Nikšićkom pozorištu i JU „Zahumlje” zahvalila što su organizovali festival u čast tužne i vesele profesije.
„Tužne u smislu da nas svi zaborave kako se spusti zavjesa i niko ne zna šta mi preživimo posle svih suza isplakanih na sceni. Vesele, jer ništa se ne može mjeriti sa energijom koju smo poklonili publici, ta ljubav koju smo im dali i ta emocija koju smo podijelili sa njima je nešto neponovljivo”, kazala je Stjepanović.
Večeras „Nobelovci” i dodjela nagrada
Međunarodni festival glumca završava se večeras predstavom Nikšićkog pozorišta i JU „Zahumlje” Nobelovci.
Predstavu, rađenu po tekstu Obrada Nenezića, režirao je Goran Bulajić, a uloge tumače Jovan Krivokapić, Ana Vučković, Emir Ćatović, Gordana Mićunović i Petar Novaković.
Scenografiju potpisuje Anka Gardašević, kostimograf je Jelena Đukanović, dok je muziku uradio Rajko Kadović.
Nakon predstave i razgovora o njoj, uslijediće dodjela nagrada za najbolju mušku i žensku ulogu, za najbolje epizodne uloge i partnerski odnos na sceni.
Bonus video:
