Freske najvećeg majstora renesanse Mikelanđela Buonarotija (1475-1568), u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, počele su da blijede, pod uticajem zagađenja vazduha zbog enormnog broja posjetilaca koji se iz dana u dan tiskaju pod svodovima tog zdanja diveći se jednom od najvećih remek djela svjetske umjetnosti.
Dugo i pomno skrivana tajna objavljena danas kaže da se izbjeljujuća patina gomila na Mikelanđelovim likovima još od 2010. godine, i da je odmah tada započeta istraga.
Patinu nije moguće bilo vidjeti sa tla (kapela je visoka 21 metar) ali su ekspertize izbliza pokazale čitave sektore fresaka pokrivene puderastom patinom koja je freske prekrila slojem nalik na ispucalu šećernu glazuru.
"Pitanje više nije samo estetsko; sada se radi o integritetu samog umjetničkog djela", izrekla je na održanoj konferenciji za javnost Vitorija Ćimino, šefica Departmana za konzervaciju Vatikanskih muzeja.
Dok porijeklo oštećenja i dalje ostaje nejasno, nagađa se da se radi o nanosima kalcijum karbonata i kalcijum bikarbonata, za koje se vjeruje da potiču od povišenog procenta vlage i ugljen dioksida koji prolaze kroz porozne gipsane zidove slavne tavanice.
Ulderiko Santamarija, šef muzejske laboratorije za restauraciju, rekao je da je patina lako uklonjena i da dalja oštećenja nisu mogla da budu uočena. Ali zvaničnici upozoravaju da toliki nanosi kalcijuma mogu ipak da trajno ugroze oslikane zidove u kapeli u kojoj se, pored svakodnevnog samita ljubitelja umjetnosti iz cijelog svijeta, održava i konklava za izbor svakog pape koji je u posljednjih 500 godina stolovao u Vatikanu.
Vatikanski zvaničnici su nedavno, pri puštanju u rad novog ventilacionog sistema koji je zamišljen da smanji vlagu koju produkuje 6 miliona posjetilaca godišnje, rekli da će taj sistem spriječiti potencijalna oštećenja. Ali su tada zatajili da je šteta već pričinjena i da je sistem zapravo i uveden da bi se takva šteta anulirala.
Santamarija je potvrdio, međutim, da studije pokazuju da je patina površinska i da se nije pomiješala sa originalnim Mikelanđelovim bojama, te da stoga same freske nisu oštećene.
"Stanje fresaka je dobro, i oštećenje je popravljivo", naglasio je on.
Zvaničnici su objavili da je veliko - i kontroverzno - čišćenje Sikstinske kapele, završeno 1994. godine, koje je tavanicu oslobodilo vjekovnih naslaga voska, prljavštine i dima, vjerovatno uklonilo nevidljivu barijeru koja je postojala između površine fresaka i okolnog vazduha, što je omogućilo gomilanje patine.
Dodali su, međutim, da je glavni krivac za sva oštećenja broj ljudi koji godišnje prođu kroz kapelu koja je malena za toliku posjetu, jer je pri izgradnji zamišljena za privatne odaje pape Siksta Četvrtog, po kome je i ponijela ime.
Velika restauracija je bila i ostala kontroverzna jer su poslije nje freske zasijale novim sjajem, i donekle izmijenjenih boja, za koje neki govore da više nisu originalne Mikelanđelove, slavne po svojoj toplini tonova i smeđoj gami, dok drugi zastupaju stanovište da su upravo boje koje su poslije 500 godina izronile na površinu - one prave.
Mikelanđelo Buonaroti, počevši da 1508. godine oslikava, po narudžbi pape Julija Drugog, tavanicu kapele, eksperimentisao je sa bojama isključivo po diktatu svog genija, a specijalnu mješavinu nikada nikome nije otkrio, tako da se ni dan danas ne zna pravi sastav veličanstvene kompozicije koja zahvata 9 sektora tavanice, i odgovarajuće lunete po uglovima.
Šef vatikanskih muzeja Antonio Paolući isključio je mogućnost zatvaranja kapele, ali je naglasio da je brojka od 6 miliona posjetilaca njen godišnji limit koji se ne može prekoračivati.
Vatikanske vlasti su svojevremeno u kapelu ugradile senzore za praćenje nivoa vlažnosti, ugljen dioksida i prašine, kao i zatvoreni sistem tv kamera koji prati broj posjetilaca, omogućujući prečistačima vazduha da optimalno i sinhronizovano rade. Sistem, ugrađen ranih devedesetih, bio je, međutim, predviđen za dva miliona posjetilaca godišje koji dolaze da se dive Stvaranju svijeta na tavanici i Strašnom sudu, djelu istog umjetnika, na zidu iza oltara kapele.
Sikstinska kapela nazvana je po papi Sikstu Četvrtom čiji je pontifikat trajao od 1471. do 1484. i koji je kapelu sagradio. Papa Julije Drugi (pontifikat 1503-1513) naručio je 1508. od mladog skulptora Mikelanđela Buonarotija da oslika tavanicu kapele, tražeći nebeski svod sa zvijezdama.
Umjetnik je posao počeo iste godine, potom promijenio papinu zamisao, i svoju zamisao završio četiri godine kasnije, slikajući na tavanici prizore Stvaranja svijeta, koji se, uz prizore Strašnog suda, ostvarene na zidu iza oltara kapele od 1535. do 1541. godine za vrijeme pontifikata pape Pavla Trećeg, smatraju jednim od najvećih remek djela svjetske umetnosti, koje su od privatnih odaja jednog čovjeka stvorile jedno od najslavnijih mjesta svjetske umetnosti, utočište miliona ljudi iz cijelog svijeta.
Galerija
Bonus video:
