„Jer, oh ja znam, u prašini gdje sahranismo Utihle narode i sve njihove opačine, sahranismo toliko neuhvatljive životne čarolije“ (Čempresi po Lorensu)
Počećemo od glagola: biti. Entitet se u njemu podrazumijeva. Dakle - i ime, budući da je entitet obilježen jedinicom reda nomina. Imenom se stvara, objavljuje, po imenu pamti. Vratimo se glagolu. Kao u starim fantastičnim pričama: „bio jednom“, što se ima tumačiti kao „bio uvijek“. Bezimen je „bio jednom“, jer bi to mogao biti bilo kad i bilo ko.
(Govorimo sada o ličnoj, ne opštoj antropo-nominaciji.) Lirsko „ja“ pjesničke knjige Sašaptavanje sa memorijom Miraša Martinovića, ono koje u sebi sublimira sve pojedinačne „ja“-glasove i javlja se kao subjekt-nosilac osnovne orijentacije teksta - predstavlja sebe služeći se obiljem značenja koje isijava preterit glagola najčvršće vezanog za biće i postojanje: „Bio sam“.
Tako glasi naslov druge po redu pjesme. Nema te jedinice iz svijeta verba koja može imenici biti bliža od „pomoćnog“ glagola biti.
Pjesma prva? Posude. Tako je naslovljena. Čovjek je posuda. Zaprema prostor i vrijeme, zahvata zrak, sjaj, radost postojanja, privremeno. Na kraju biva razbijen krčag, koji na isti način „Ne sastavi ni jedan / Majstor // Grnčar //Ni / Bog“. (O ritualnom lomljenju posuda, u znak žalosti, prilikom sahrana velikodostojnika kod starih naroda, Martinović daje kratku notu ispod naslova, prije početka pjesme. Slične napomene, komentari i navodi prate brojne naslove u Sašaptavanjima i upućuju na zavidnu Martinovićevu vještinu da stavi u funkciju neumjetnički tekst i učini ga dijelom književne kreacije, a da pri tom ne naruši koncinitet teksta kao umjetničke strukture.)
Iznad ove vizije što uključuje dualizam trajnosti i prolaznosti, neuništivosti i neutješnosti, sunca i sjenke, zlata i praha, lebdi glas onog Bio sam, naslov pjesme druge, koji nevjerovatnom snagom emanira sva ova značenja, postavlja i ukida granicu trajanju.
Perfekat glagola biti ovdje je, u nekom dubljem smislu, i imenica i kvalifikativ, filozofska kategorija. Jer u kontekstu pjesama ove knjige bio sam znači bijah, i jesam, i biću, znači ja sam, znači mislim (ono što bijaše), znači, kao u Dekarta: dakle, postojim. Ergo sum. Homo sum. Ovaj glagol, tako bitan u ljudskom jeziku, slovi uglavnom kao pomoćni u evropskoj klasifikaciji jezičkih kategorija, pa mu se tako u istoj klasi, od jezika do jezika, pridružuje i imati, i htjeti, sa kojima se u značenjskim nijansama poprilično prepliće, i koji ulaze u polje ovog biti, čak toliko da mu preuzimaju značenje - al’ uzalud.
Jer nikada imati nije i neće biti isto što i biti, jer nije isto biti (neko), imati (nešto), ma koliko to što jesmo baca svjetlo na ono što imamo i makar koliko to što imamo na neki poseban način osvjetljava to što jesmo, i ma koliko i kako se ta značenja ukrštala u nedokučivim poljima jezika i postojanja.
Ni ono htjeti (i samo tako srodno sa imati i biti) ne može i ne smije preuzeti sferu biti, premda je htjeti potentno da projektuje i biti i imati. I prošlost je ono što smo imali i htjeli, i znak da smo bili, i uslov da budemo i jesmo. Otuda sveznačenjsko moćno „bio sam“ Miraševe lire, otuda empatija za starinu i slika svih toposa u jednom: prostoru svijeta.
Upravo difuznost ovog „bio sam“ sugeriše neograničenost prostiranja samog lirskog subjekta, moć imaginacije da zaprema sve prostore i vremena i da snagom uživljavanja oživljava. Radijus glagola biti u ovoj poemi o čovjeku je nemjerljiv, nema granice, nema zabrana. Miraševa vizija je poetsko-antropološka.
Pošto je sama supstanca, poetska tvar, uzeta iz dijahronijske perspektive, ona se u brojnim svojim značenjima stače i ukršta u lirskoj piramidi kao obilje svjetlosti i istina o čovjeku. Silno bogatstvo vremena u jednoj tački dovodi do usijanja univerzalnost istine o našem postojanju na zemlji.
Sve znamo, sve smo oduvijek znali - jer sve se iznova dešava, pa ipak - čovjek je, premda tako dokazano „ponovljiv“, upravo neponovljiva kreacija, koja kao takva priziva metaforu: što je čovjek do „posuda“, krčag koji nikad niko više ponovo ne sastavi.
Diskretno pesimističan ton mijenja se u onoj drugoj pjesmi, sliku neumitne prolaznosti umiruje drugo polje značenja - onog sveprostirućeg bio sam, onog bezvremenog perfekta što se pretvara u beskrajan, ničim omeđen entitet: prisustvo čovjeka u pjesmi, ovdje, nekad, sad i svud.
Kao Naro: život je voda o kojoj zboraše Heraklit
Pjesma čuva sjećanje na rukopis Sumera, Naro - vodu jednog dana, proročanstva, pobjede, smrti, bitke za Njenu čast i ljepotu. Pjesma čuva sjećanje na samu sebe, verse vremena davnoprošlih.
Ona samo tako može nastavljati svoje postojanje, izbjeći sopstvenu smrt - što će se iznova, nova/stara, neprekidno pjevati.
Biće ipak da je to uređeno i bez našeg htjenja - već time što je dato čovjeku da bude homo poeticus, biće u čijoj nutrini potreba za pjevanjem ne prestaje. Nikada. (Ne govori li to dovoljno o Poeziji kao takvoj i neophodnosti njenog postojanja?)
Forma poetskih struktura je raznolika i iznenađujuća, no upravo izmjenjivost forme omogućuje da pjesma uvijek poprima obličje svoga sadržaja, da mu se prilagodi i izrazi predmetnost zvukom i ritmom, dužinom stiha i adekvatnom kvantifikacijom slogova i redova, redova i strofa.
Tako se ona umije „rasparčavati“ kao slomljeni krčag o kom pjeva, gibati dok se u letu iz muzike minulosti sprema da uhvati i zadrži tvar davnine, njenog vjetra što bješe, događaja što bijaše, supstancu onog „nikad više“, čar i tugu prolaznosti.
Umije biti duguljaste izdužene vitke forme kad bilježi tok i trajanje, ili se pretvara u prostranu, konfornu „posudu“ kad treba da zahvati i nešto od pomena vrijedne događajnosti, za koju valja spremiti nešto širi stih, kvantificiran po mjeri koju zahtijeva prisustvo epskog kvaliteta.
Poprima oblik elegantne građevine i sofisticirane prozirnosti dok zahvata vodu Nara u junskom danu, došaptavajući se sa njenim brzim žuborom, usporavajući ga, ne bi li se makar koliko i kako - produžio trenutak života i trenutak memorije.
Tu se zida riječ na riječ kao stih na stih, to je filigranska (minimalistički) pročišćena arhitektura rijeke-pjesme, one u koju će se kao u more uliti brza Naro, zadržavajući na ušću oblik svog toka i udaljenost bivših obala, pjesme u koju će rijeka Naro sa vodom jednog junskog dana kao u pristanište uploviti i unijeti za vazda memoriju obala: nikad više dvije strane kopna neće usmjeravati tok istoj vodi. Neće biti tog pripadanja. Nikad više ista voda na istim obalama. Ova heraklitovska misao u Martinovićevoj pjesmi pronalazi vanredan izraz.
Doima se ova misao iz domena poetike i filozofije upravo kao rijeka. U Miraševoj knjizi takvo joj ruho za pjesmu skrojeno, takva joj bit. Drugi put ne možemo ući u istu rijeku. Pa ipak, ona opstaje i postoji pod svojim imenom kao druga voda na istim obalama, koje ni same nisu sebi od juče sasvim nalik.
Šta više, njen identitet je utemeljen upravo u toj prolaznosti i izmjenljivosti istog a uvijek drugačijeg elementa. Da je možemo zadržati, tu, na istom kopnu istu vodu, da je čovjek može nagovoriti da sačeka na istom mjestu svanuće novog dana - rijeka bi na istim obalama svoje ime izgubila.
Ona mora umirati da bi živjela, baš kao muzika, čija je čar i bit u prolaznosti i „nestalnosti“, budući da - nijedna druga umjetnost nema tu tragičku crtu kakvu umjetnost u vremenu jedino ima - da „umire u trenutku u kom se rađa“. (Tako je to neko rekao, neko kom se imena više ne mogu sjetiti, ali - baš u duhu knjige povodom koje ove riječi evociram - sašaptavaću se sa memorijom dok ga negdje ponovo ne pronađem.)
Upravo zato je najljepša: zbog prolaznosti trenutka u kom se istovremeno rađa i umire. A najsrodnija joj je poezija, u kojoj je posredstvom jezika i njegove semantike u kojoj se artikuliše čovjekova misaonost i ovaploćuje čovjek kao misleća vrsta - sve uzdignuto za stepen više, jer: poezija je „težnja jednog govora da bude što puniji smisla i što spojeniji sa muzikom“ (Šklovski), jer ona je čak i ona „opijenost zvukom izvan smisla“ - čista muzika.
Galerija
Bonus video:
