Roman “Kao gavran crno” brazilske spisateljice Adriane Lisboa predstavlja lično i politički angažovano proputovanje koje počinje u Rio de Žaneiru, gdje živi Vanja, glavna junakinja romana. Nakon majčine smrti ona odlučuje da započne potragu za svojim ocem, Amerikancem kojeg nikada nije upoznala.
Ostavši bez majke ostaje i bez osjećanja ko je ona zapravo i gdje pripada i sa samo trinaest godina polazi u svijet napuštajući “kao gavran crne” školjke Kopakabane. Veći dio romana odvija se u Americi, u Koloradu, gdje živi njen usamljeni očuh Fernando, pobunjenik veoma burne prošlosti, a sada politički emigrant, uz čiju će pomoć krenuti u potragu za svojim biološkim ocem.
Prateći lik Vanje koja postepeno otkriva istinu o sebi, upoznajemo i Karlosa, devetogodišnjeg dječaka iz El Salvadora sa kojim se sprijateljila. Njihovo nevjerovatno putovanje vodi ih od Lejkvuda do grada Santa Fe, a zatim dalje u Novi Meksiko, čime Lizboa, inače majstor detalja, veoma vješto spaja očaravajuće opise prirodnih prostranstava, ljudi i njihovog kretanja, politički motivisane migracije, sa protokom vremena - odrastanje, tragane za identitetom i životnim ciljevima. Roman “Kao gavran crno” prevela je Sonja Asanović Todorović, a objavio Klio.
Adriana Lizboa (1970) rođena je u Rio de Žaneiru. Živjela je u Francuskoj i u Japanu, a danas u SAD. Završila je studije na Muzičkoj akademiji u Rio de Žaneiru, i jedno je vrijeme nastupala u džez orkestru. Po završetku Master studija brazilske književnosti, stekla je titulu doktora nauka iz oblasti komparativne književnosti. Objavila je 11 knjiga, od kojih šest romana, zbirku kratkih priča i knjige za mlađu čitalačku publiku. Prevela je na portugalski brojne svjetske autore.
Dobitnica je prestižne nagrade “Žoze Saramago” za “Simfoniju u bijelom”, kao i nagrade brazilske Nacionalne fondacije knjiga za djecu i mlade. Godine 2009, na Festivalu u prestonici Kolumbije, Bogoti, uvrštena je među 39 najvažnijih južnoameričkih pisaca mlađih od 39 godina. Dobitnica je i prestižnih francuskih i japanskih priznanja u oblasti kulture.
Član je američkog PEN centra i naročito je angažovana na polju brazilsko - američke kulturne saradnje. Živi i stvara u američkoj federalnoj državi Kolorado, odakle je i govorila za ART.
- Šta vas je podstaklo na pisanja romana "Kao gavran crno"?
Mislim da je najveći izazov bio da se izgradi naratorka / glavni lik Vanja, koja je izgubila svoju majku u vrlo ranim godinama i mogla bi lako u narativu postati melodramatična. Način na koji je ona odlučila da preuzme kontrolu nad stvarima i nad sobom bez traga samosažaljenja je bio najteža (i najzanimljivija) stvar u građenju romana „Kao gavran crno“.
- Naslov romana „Kao gavran crno“ inspirisan je pjesmom Marijane Mur. Možete li nam otkriti misaonu vezu između pjesme i značenja koji ima naslov u vašem romanu?
U toj pjesmi, pod nazivom „Riba“, Marijana Mur stvara boju „kao gavran crnu“ da opiše školjke u pjesmi. Ona povezuje svijet mora i neba. To ima puno smisla u romanu, jer je naratorka, Vanja, rođena u Riju, odrastala je u blizini plaže, riba i školjki, ali je na kraju otišla da živi u kontinentalnoj državi u SAD-a, gdje ima gavranova u izobilju. Boja gavran crna vezuje, na neki način, ta dva krajolika njenog postojanja. Ustvari, ovaj specifični dio Sjedinjenih Američkih Država je bio na dnu okeana prije milion godina, pa evo još jedne veze.
- Može li se roman "Kao gavran crno" čitati kao knjiga o identitetu. Zašto je po vašem mišljenju pitanje identiteta danas tako važno?
Mislim da je potraga za identitetom (da, i roman „Kao gavran crno“ se može pročitati na ovaj način, po mom mišljenju) ista kao i potraga za nečijim mjestom i značajem u svijetu. Ona pokazuje kako smo mi relevantni. To ima veze, u mom slučaju, sa odnosima koje smo uspostavili, a ne sa bilo kojom patriotskom idejom zemlje i naroda. Mi možda imamo naše kulturne, rasne i lingvističke korijene, kao neku vrstu DNK, ali mi biramo naše odnose i naše akcije. Oni su to što nas stvarno definiše. U budizmu postoji izreka koja kaže: „Moje akcije su na zemlji na kojoj stojim“. To zahtijeva puno odgovornosti. Kako se odnosimo prema drugima. Etika koja nas obavezuje. To je, za mene, ono što stvarno određuje naš identitet, a mi samo treba da pogledamo okolo da vidimo koliko je to od ključnog značaja u našem vremenu, tako devastiranom netolerancijom, mizoginijom, ksenofobijom i mržnjom.
- "Kao gavran crno" nije tipičan brazilski roman. Likovi su Brazilci, ali je pozadina drugačija. Vaši junaci su imigranti. Kakav je njihov pogled na novi život i na Brazil?
Oni se odnose prema Brazilu kao prema dijelu svoje istorije, kao prema dijelu onoga što je u njihovom DNK. U slučaju naratorke, Vanje, ona je napustila zemlju, jer je ona željela da pronađe svog biološkog oca, a završava tako što se nikada neće vratiti, jer novi odnosi koje ona uspostavlja je ono što je sada njoj važno. U slučaju bivšeg komunističkog gerilca Fernanda koji će joj pomoći u njenoj potrazi, Brazil je teška, nasilna i sramotna lična prošlost u koju on ne želi da se vrati. Dakle, oni imaju različite poglede na Brazil i drugačije odnose sa zemljom.
- Iza ovog romana leži veliko pitanje: gdje se nalazi dom? Koji je vaš odgovor na ovo pitanje?
Za mene, dom je tamo gdje su ljudi koje najviše volim. Dom je tamo gdje sam u mogućnosti da izgradim svrsishodne odnose. Osjećam se kao kod kuće u Riju, kada pijem pivo sa starim prijateljem, ali se osjećam kao kod kuće i u Novoj Engleskoj, kada boravim u kući prijatelja koje volim - mi spremamo večeru, slušamo neku dobru muziku i ja sam kod kuće. Osjećala sam se kao kod kuće u Kjotou, poslije nekoliko sedmica provedenih tamo iako nijesam govorila jezik, a svi su bili svuda ljubazni.
- "Crno kao gavran" je vaša prva knjiga prevedena knjiga dostupna nama. Šta nam možete reći o vašim drugim knjigama koje su visoko ocijenjene i nagrađivane?
Sve se one bave, na jedan ili drugi način porodičnim odnosima, ali ne baš tipično. Smatram da su etika odnosa, empatije, prijateljstva i brige uvijek velike teme za mene, kao što je i fizičko raseljavanje (putnika, imigranata, izbjeglica), a najveća od svih tema, smrt, uvijek postavlja nešto u pokret u svim mojim romanima. Što se tiče stila, ja sam pokušavala da razvijem tekst koji je precizniji, jednostavan, a da ne gubi svoju poetsku napetost - to jest, ne zaboraviti izvanredne mogućnosti književnosti i mogućnost da možemo da posmatramo novim očima stare predmete.
- Recite nam nešto više o sebi. Vi ste još i muzičar i prevodilac. Kritika kaže da ste jedna od najznačajnijih književnica Latinske Amerike. Koje vas teme privlače kao pisca? Gdje pronalazite inspiraciju?
Moj glavni izvor inspiracije je posmatranje samog svakodnevnog života, onoga što se dešava oko mene. Ali trudim se da primjetim stvari koje nijesu nužno velike ili upečatljive: više me zanimaju mali detalji koji mnogo puta govore više o nečemu ili nekome.
- Šta nam možete reći o modernoj brazilskoj književnosti?
Veoma je raznolika: može biti zaista kosmopolitska ili centrirana u malim dijelovima Brazila i opisivati život u tim mjestima, može imati putovanje kao subjekt i priče smještene u drugim zemljama osim Brazila. Može biti vrlo poetska, intimistička, nasilna, erotska ili naivna. Mislim da je literatura nastala u Brazilu raznolika kao i sama zemlja, ali tendencija je da je samo mali dio poznat u inostranstvu (uglavnom su to knjige koje govore konkretno o Brazilu, i o „određenom“ Brazilu - u kome postoji urbano nasilje, ratovi droge itd).
- Trenutno živite u SAD. Možete li uporediti način života u SAD i u Brazilu?
Kao što znate postoje mnogi Brazili u Brazilu, a takođe postoje mnoge Amerike u Americi. Moje lično iskustvo je priviligovano, pošto ja nijesam izbjeglica, niti imigrant bez dokumenata, a živim na sigurnom mjestu i imam dovoljno novaca da pokrijem troškove... Ali mogu vam reći nekoliko stvari. Na primjer, nalazim da je mnogo lakše sklopiti prijateljstva u Brazilu nego u SAD, ali u SAD moja prijateljstva duže opstaju. U SAD sam vidjela ljude veoma konzervativne po pitanju morala i politike, previše napetih, previše zategnutih. S druge strane postoji nevjerovatna posvećenost da se stvari završavaju, da se marljivo radi, da se bude pouzdan (ako razmišljate o SAD kao o protestantskoj, zemlji sjeverne hemisfere, gdje ljudi različitog porijekla zapravo nisu „miks“ i o Brazilu kao tropskoj zemlji, sinkretičko-katoličkoj, gdje su različita rasna porijekla izmiješana - dobrovoljno ili ne - to može objasniti par stvari). Jedna stvar koja nam je zajednička je konzumerizam: u SAD ljudi su u fazonu da kupuju kad god im prilike dozvoljavaju. U Brazilu, ista stvar. Kad god prijatelji iz Brazila dođu da me posjete, više se interesuju da posjete prodavnicu Apple uređaja, nego da obiđu Stjenovite planine.
"Niti sjećanja" i knjiga priča "Kaligrafije"
Svoju književnu karijeru Adriana Lizboa započela je 1999. godine, objavljivanjem romana “Niti sjećanja”. Slijede romani: “Simfonija u bijelom” (2001, kojim se nametnula kao jedan od najperspektivnijih mladih pisaca Brazila),
“Baraka opalog persimona” (2007), “Kao gavran crno” (2010), “Hanoj” (2013). Tokom 2004. objavljuje zbirku kratkih priča “Kaligrafije”. Tri godine kasnije izlazi kratka priča “Srce nekad prestane da kuca” koja je adaptirana u film. Autorka je i 3 knjige za djecu: “Jezik od trunja”, “Sirena i lovac na leptire” i “Japanske narodne priče”.
Njena djela prevedena su na engleski, francuski, španski, njemački, italijanski, rumunski, švedski i srpski, dok se trenutno prevode i na arapski jezik. Objavljena su u Portugalu, Francuskoj, SAD, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Meksiku, Argentini, Švajcarskoj, Švedskoj, Srbiji i Rumuniji, a uskoro i u Egiptu.
Bonus video:
