Kada birači u Ukrajini izađu na izbore sjutra, 26. oktobra, neće biti u pitanju samo sudbina njihove zemlje već i budućnost značajnog dijela Evrope. Jednostavno rečeno: budućnost Ukrajine će odlučiti i budućnost Rusije, a budućnost Rusije će imati značajan uticaj na budućnost Evrope.
Kada se Sovjetski Savez raspao prije više od dvije decenije, i Ukrajina se odlučila za nezavisnost, mnogi su očekivali da će ta zemlja u narednim godinama bolje stajati od Rusije. Međutim, stvari su se odvijale drugačije.
Tokom prve decenije nove zemlje, Rusija je napredovala od privatizacije kojom je stara industrije nafte i plina unaprijeđena i od visokih cijena nafte, ujedno. Odlaganje uspostavljanja ekonomske raznolikosti, i svođenje „modernizacije“ na jedva nešto više od slogana, nije izazivalo preveliku zabrinutost.
Na drugoj strani, Ukrajinom se najgore upravljalo od svih postsovjetskih država, a nepotizam i korupcija su ograničavali proizvodne kapacitete usljed čega je zemlja sve više zaostajala za ostalim postkomunističkim državama u tranziciji. Najupečatljivije je poređenje sa Poljskom; u trenutkuj proglašenja nezavisnosti ove dvije zemlje su imale otprilike isti BDP po glavi stanovnika; BDP Poljske je sada tri puta veći.
Narandžasta revolucija 2004. godine je, po mišljenju većine Ukrajinaca, bila neuspješna. Prekid sa prošlošću kojem su se nadali nije se dogodio, budući da su unutrašnji sukobi među novim liderima blokirali implementaciju ozbiljnih reformi.
Međutim, 2004. je bila i godina neuspjeha za ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je pokušao da svog predsjedničkog kandidata Viktora Janukoviča dovede na vlast u Kijevu podržavajući masovnu izbornu prevaru. Kada u tome nijesu uspjeli, bio je to žestok udarac za Kremlj, koji nije ni zaboravljen niti oprošten.
Zatim, 2010. godine, neuspjeh Narandžaste revolucije doveo je na vlast Janukoviča na slobodim i fer izborima, a 2012. Putin je izabrao sebe za treći predsjednički mandat u Rusiji. Stvaranje nove Evroazijske unije bilo je ključno za njegovu platformu.
U međuvremenu, Ukrajina od 2007. pregovara sa Evropskom unijom o slobodnoj trgovini i sporazumu za pridruživanje, a ti pregovori su okončani početkom 2012. Mada u potpunosti kompatibilni sa postojećim sporazumom o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Rusije, predloženi sporazum sa EU svakako nije bio kompatibilan sa Putinovim evroazijskim projektom.
Prije nešto više od godinu, Kremlj je počeo ofanzivu kiako bi odvratio Ukrajinu od sporazuma koji je podržao čak i Janukovič i njegova Partija regiona. Ostalo - Janukovičevo odbacivanje sporazuma sa EU, protesti i njegovo zbacivanje, dvije ruske invazije, hiljade stradalih u istočnom regionu Donbas - je istorija.
Kremlj želi mnogo više od aneksije Krima i kontrole nad Donbasom; cilj mu je da spriječi Ukrajinu da ode prema zapadu, da je primora da se okrene istoku i da u svojoj orbiti ukloni rizik od novih revolucija poput one u kojoj je zbačen Janukovič.
Zapadne sankcije protiv Rusije su svakako naglasile ozbiljnost sa kojom EU i SAD gledaju na Putinove napore da dovede u pitanje i podrije suštinske principe evropske bezbjednosti i međunarodnog prava. Međutim, čak i oslabljena Rusija će i dalje biti snažna sila u svom okruženju. Na kraju, samo snaga i odlučnost Ukrajine mogu blokirati ruske revizionističke ambicije. Međutim, nije nimalo lako ojačati Ukrajinu koja je ogrezla u korupciji, i koja je pod pritiskom ruske agresije. Na izborima u nedjelju mora pobijediti vlast koja je istinski posvećena radikalnim reformama u zemlji.
Takva vlada mora biti u prilici da računa na snažnu i odlučnu podršku šire međunarodne zajednice. Revidiran i pojačan paket MMF-a je neophodan za sprovođenje reformi. Iracionalna energetska politika u zemlji, zasnovana na ogromnim štetnim dotacijama potrošačima, mora smjesta biti poboljšana. A sporazum sa EU mora biti upotrijebljen kako bi se pogurao reformski proces.
Ukoliko ovaj plan uspije, revizionistički napori Kremlja će biti blokirani, a kako to bude sve očiglednije može čak doći i do otvaranja novog i krajnje potrebnog talasa reformi u samoj Rusiji. Međutim, ako reforme ne uspiju, nema sumnje da će Kremlj nastaviti sa svojim politikama dok ne ostvari svoj cilj u Kijevu. Putin nije u žurbi, ali jasno zna šta želi.
Zatim, na stazi stalnog sukoba sa Zapadom, Rusija bi mogla zapasti u paranoju, uz rizik da bi Kremlj mogao pokušati da kompenzuje ekonomski neuspjeh dodatnim revizionističkim ponašanjem. Svako ko je upoznat sa agresivno nacionalističkim uređivanjem ruskih državnih medija svjestan je razmjera ove opasnosti.
Upravo u ovakvim okolnostima vreba prava opasnost za Evropu. Ambicije takve Rusije neće se zaustaviti kod rijeke Dnjepar. Revizionizam bi se mogao pretvoriti u direktni revanšizam dok Kremlj pokušava da unutrašnju slabost nadomjesti demonstracijom spoljne sile.
Do tada, može biti prekasno da se zaustavi širi sukob. Zbog toga je uspon snažne i demokratske Ukrajine nakon decenije neuspjeha potreban upravo sada. Izbori u nedjelju su ključni za Ukrajinu, ali i za ohrabrivanje transformacije Rusije u pravu članicu demokratske evropske porodice.
Autor je bio švedski šef diplomatije 2006-2014. i premijer 1991-1994; bio je specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Prevela: N. Bogetić Copyright: Project Syndicate, 2014.
Bonus video:
