(O Isusovoj istorijskoj validnosti: zbog čega možda imamo razloga za sumnju On the Historicity of Christ: Why We Might Have Reason for Doubt; Richard P. Carrier; Sheffield Phoenix Press, University of Sheffield, 2014; 696 str.) O prethodnoj knjizi, Dokazati istoriju: Bejesova teorema i potraga za istorijskim Isusom (2012), filozofa i klasiciste sa univerziteta Kolumbija, Ričarda Kerijera, već je bilo riječi u ART-u. Ona dolazi kao svojevrsno okončanje Kerijerove namjere da primijeni matematičku teoremu, u ovom slučajevu Bejesovu, kao provjereno istorijslco istraživanje. Boreći se sa lconspiratorima, čak i kao novinar, zahvaljujući neophodnim knjigama "miticiste" Erla Doertija, Zagonetka zvana Isus (2002) i Isus: niti bog niti čovjek (2009), Kerijer je ubrzo postao jedan od konspiratora miticista koji vjeruju da Isus Hrist nije postojao (jer za to uopšte nema-validnih istorijskih dokaza). Zbog toga je u Dokazati istoriju, postavio donekle i reakcionarne temelje, inače još uvijek u povoju, za najlakše prevazilaženje onoga što sputava svaku istorijsku metodu a to je utvrđivanje "logičke validnosti" i "epistemološke prihvatljivosti" istorijske okolnosti; ili: razlog zbog čega bi konstatacija povodom nekih argumenata trebala da se smatra logički utemeljenom kada postoji dovoljno dokaza da bi jemčila vjeru u krajnji zaključak. Kerijer je stoga sazdao svoju novu knjigu, O Isusovoj istorijskoj validnosti, sa uvjerenjem i nadom da će ga moći opovrgnuti samo onaj ne-subjektivni istoričar, inače danas vrlo rijetka pojava, koji izumi novu i nadasve svrsishodniju istorijsku metodu ili mu, palc, ukaže na činjenice koje njemu nisu bile poznate. Zato se ovakva miticistička knjiga prvi put i pojavljuje u prestižnoj engleskoj univerzitetskoj izdavačkoj kući, prethodno prošavši zahtjevnu peer-review metodu procjene. U isti mah autor kritiku je obje strane novčića, a naročito miticiste kojima i sam pripada. Oni koji vjeruju u Isusovo postojanje ("istoricisti") obično napadaju miticiste i to one najmanje zapažene na svom polju na vidno naslabijim postulatima njihovih teorija. Uostalom, na miticiste je istorija glavnog toka oduvijek gledala kao na one koji danas zagovaraju vanzemaljslco porijeklo ljudske rase, dok je istina zapravo obrnuta. Ipak, ni tzv. istoricisti nisu drugačiji. Recimo, postoji slučaj uvaženog istoričara Brusa Čiltona koji u takvoj kući kao što je Routledge i standardnom referentnom naslovu kao što je Riječnik biblijske kritike i interpretacije (2007), navodi da je "Isus priznat kao istorijska ličnost" sada više nego ikada "zbog objelodanjivanja novih informacija" koje se sastoje iz "literarnih dokumenata i arheoloških iskopina".
I pored spektakularne preambule, Čilton ne pruža ni jedan dokaz po pitanju istorijskog Isusa; njegovi dokazi se sastoje samo od "istorijske pozadine", kao što su kumranski svici (gdje se ne pominje ni Isus, a ni rano hrišćanstvo), dok je sadržaj ostatka očigledna fikcija iz poznijeg hrišćanstva (kao što je "Judino Jevađelje"). Tako da je Čiltonova napomena, navodi Kerijer, neiskrena u najboljem slučaju i podmukla u najgorem, jer ne obavještava čitaoca o ovome što ste upravo saznali da u stvari nema "novih dokaza" o Isusu. Postoje i drugi naizgled validni istoričari koji u etar odašilju takve tvrdnje da je lakše utvrditi postojanje Isusa Hrista nego Aleksandra Makedonskog. Hrišćani koji očito nisu čitali Aristofanove Oblake takođe mnogo vole analogije sa, a i priče o navodnom "nepostojanju" Sokrata, koji iza sebe takođe nije ostavio nikakvu pisanu dokumentaciju. Naprotiv, ono što znamo o Isusu bilo bi značajno upečatljivi je i očiglednije da za njega postoje iole sličniji dokazi. To odista nije ozbiljan način na koji se brani ovo polazište, kao ni očajni pokušaj nekih istoricista da objasne da je uzrok nedostatka kontemporarnih dokaza od strane navodnih Isusovih učenika zapravo "apokaliptična nezainteresovanost za ostavljanje pisanih izvora" (otkud onda Pavlove poslanice?). Međutim, kao i pojedini miticisti (poput Džozefa Etvila), i takav jedan istoricista obično stoji na samom dnu pomenute istorijske frakcije. U to ime, Kerijer se, prirodno, okreće ljudima sa najviše kredibiliteta iz oba pravca, ali ne zarad debate koliko zbog demonstracije prednosti Bejesove teoreme u istorijske svrhe. S druge strane, iako većina miticista naizgled zvuči uvrnuto ništa manje nego njihove teorije, ova teorija sama po sebi nipošto nije nepouzdana. Kerijer kao šablonski primjer uzima Kralja Artura. Brojne detaljne istorijske priče i biografske činjenice o ovom "velikom kralju" su i te kako dostupne. No, nakon značajnog istraživanja lako je doći do zaključka da takav individuum nikada nije postojao. Majki Vud u knjizi U potrazi za mitovima i herojima (2006) daje odličan pregled o tome kako mitovi poput ovoga nastaju i zbog čega, kao i to kako se arturijanske legende sastoje od starih pripovijesti preuzetih iz različitih kultura i vremena i ličnosti (istinitih i izmišljenih), a koje su zapravo asimilovane i inkorporirane u Arturovu priču, uključujući elemente iz britanske, škotske, velške i francuske tradicije, kao i iz paganske i hrišćanske religije. Naravno, legenda o Kralju Arturu kao-i legenda o božjem sinu gurala je određeni proizvod; u ovom slučaju ujedinjenu Englesku. Poruka i priča su vremenom postali jedno te isto, dok je simbolizam bio toliko moćan i strasti tako uzavrele da je negirati jedno automatski značilo negaciju drugoga. Bolje reći, u biblijskim studijama miticizam nije ništa naopako. Za starozavjetne praočeve se više-manje smatra da nisu istorijske ličnosti, odnosno da su mitske. Ovakvo gledište uopšte se više ne smatra radikalnim, nego se čak može tvrditi da je veoma rašireno među najprominentnijim istoričarima. Pa se danas Mojsije smatra fiktivnom ličnošću, iako je i on, kao i Isus, činio čuda, imao porodicu i velik broj sljedbenika, diktirao zakone i putovao. Ovdje je nemoguće prikazati čak ni djelić prednosti ove vrlo bitne i nimalo suvoparne knjige. Kao pažljivi istoričar, Kerijer je tako detaljno iskonstruisao svoj pristup da sva moguća pitanja unaprijed budu pokrivena (nešto što, nažalost, ekspert Bart Erman nije učinio u svojoj amaterski postavljenoj apologiji, Da li je Isus postojao?: istorijski argument za Isusa od Nazareta, 2012). U knjizi ćemo tako na više od 150 strana naći dobro potkrijepljenu istorijsku i religijsku pozadinu vremena u kom je navodno živio Isus. Sinkretička hrišćanska religija se može rastumačiti, usputno podvlači Kerijer, kao pokušaj da se objasni neuspješno proročanstvo iz "Knjige proroka Jeremije" (25.11-12) potom naknadno "reinterpretirano" kod "Proroka Danila" (9.2) o božanski sponzorisanoj vojnoj pobjedi Izraela nad njegovim ne-židovskim neprijateljima, koja se pak nikada nije dogodila. Hrišćanstvo je najuspješniji rezultat ovih propalih proročanstava koja su pokušala da prodaju viziju novog društvenog poretka. Jevrejskla radikalna frakcija "hrišćana" je morala da se suprotstavi elitnoj zajednici Jevreja tako što su, služeći se i učenjem Esena iz Kumrana, kreirali sopstveni kraj svijeta koji će doći za vrijeme onih što čuju dobru vijest; a vinovnik toga će biti tzv. božji sin. Što je isto talco propalo, štaviše, sve bi ovo bilo komično da nije bilo otužno. Te je zato kognitivni nesklad izazvan prethodnim propastima objasnio konačni uspjeh još jedne (ovog puta hrišćanske) "reinterpretacije" koja više ne može biti krivotvorena: o mesiji koji trijumfuje na nebu i otkriva ovu činjenicu iz raja, potajno, odabranoj nekolicini ljudi. Samo što su hrišćani, za razliku od Danila koji se čvrsto držao zemaljskog domena, dodali i "duhovno" kraljevstvo kraljevstvo lcoje, dabome, niko ne može da vidi.
Galerija
Bonus video:
