Poznati glumac iz Srbije Predrag Bjelac osvojio je ljubitelje kinematografije sa Balkana raznim autentičnim ulogama, a svjetskoj javnosti je postao poznat nakon uloge u četvrtom dijelu filma čuvene sage o Hariju Poteru. Posljednjih godina, pored filmskih angažmana radi i na serijama, a svoju ulogu je našao i u mini seriji “Grudi” rediteljke Marije Perović koja se sedmično pikazuje na prvom programu televizije Crne Gore.
Do angažmana u seriji “Grudi” je, našalio se Bjelac u razgovoru sa “Vijestima”, došlo “preko veze”. Sa Marijom Perović je u vezi šest godina, a kako je ona nakon dugo vremena “dočekala” svoj novi projekat, tako je i on dočekao da rade zajedno, priča on. Sve vrijeme dok je pripremala seriju, Bjelac se, kaže, trudio i prijateljski i porodično da učestvuje i pomogne koliko može.
No, pored “Grudi”, snimao je i novu sezonu popularne serije “Ubice mog oca”, trenutno radi i na seriji “Pogrešan čovjek”, ali i na drugim projektima.
Za “Magazin” govori o svojim ulogama kako u domaćim tako i u stranim ostvarenjima, priznaje da je od Igora Karkarova iz Harija Potera očekivao više, upoređuje domaću i stranu produkcije, ali i o razlozima za odlazak iz Jugoslavije prije skoro tri decenije.
Kako biste opisali svoju ulogu u seriji “Grudi”?
Za mene je ova uloga veoma zanimljiva i drugačija je od svega što sam do sada igrao. Ja glumim stranca, Engleza koji već 15 godina živi u Crnoj Gori. To je dosta osjetljivo igrati jer vrlo lako može da pređe u karikaturu, ali sam se trudio da ipak bude što istinitiji lik sa svim svojim greškama i manama koje on nosi sa sobom. Tekst je napisan na crnogorskom i engleskom jeziku i u svoj svojoj ozbiljnosti je veoma duhovit. Moj zadatak je bio da to bude što životnije, prirodnije, a takođe i da zadrži duhovitost kod čovjeka.
Žene su glavne u ovoj priči, pa su tako i zastupljenije, kako u glumačkoj postavi, tako i iza kamere.
Naravno! Ja sam tu samo da ispratim glavne likove. Jedna od tri glavne junakinje, koju igra Dubravka Drakić, je moja supruga. Bilo mi je žao što nijesam mlađi pa da mogu ljepše da se priključim ekipi, ali dobro.
Kakvi su Vaši utisci o seriji, s obzirom da je ovo jedan drugačiji projekat u Crnoj Gori?
Serija je izuzetno značajna i za Crnu Goru, region, ali i za inostranstvo. U jednoj poplavi novih serija, mislim da je izuzetno ozbiljna, a odrađen je i posao koji je zahtijevao ogroman trud. Prisustvovao sam cijelom procesu i znam koliko nam je malo ponuđeno, ali zahvaljujući čitavom autorskom timu u glumačkoj ekipi, sigurnan sam da će biti ostvaren jedan fantastičan rezultat. U pitanju je veoma potresna priča, ozbiljna i angažovana drama koju ćete rijetko vidjeti, a tretira ozbiljne teme kancera, krize srednjih godina i svega što ide uz to... Zdravstvo i u Crnoj Gori i u Srbiji su se angažovali i čini mi se da rade koliko mogu kada je ova tematika u pitanju. Pokušavaju da probude ljudsku svijest, što je najteže, a vjerujem da će serija tome doprinijeti.
Znam da se radi na tome da bude napravljen i film, na preporuku svih. To neće biti film skrpljen od serije, već će to biti film sa istim elementima, ali će biti predstavljeno na drugačiji način, možda bez dokumentarnih segmenata koji se pojavljuju u seriji.
Radite i na projektu “Ubice mog oca”. Snimljena je treća sezona koja će uskoro početi sa emitovanjem. Serija je drugačija od onoga na šta smo, makar tematski, navikli. Koliko nam je potrebno takvih, odnosno drugačijih, novijih i raznovrsnijih ostvarenja?
Tako je. Vi ste to dobro rekli “drugačije je od onoga na šta smo navikli”, a nažalost, navikli smo na jednoličnost. Ponavljaju nam se velike serije koje su vrlo slične, uglavnom su to komedije i prilično lagane teme. Mislim da je jednoličnost ta koja ubija kreativnost, kako kod autora tako i kod gledaoca. Beskonačno ponavljanje tih komedija, odnosno starih ostvarenja samo otupljuje. Ljudima se to dopada, a i mora početi da im se dopada kad se ponavlja toliko koliko se ponavlja, bez ikakvog direktnog pitanja da li ljudi to žele. Tako serije, na primjer, postaju legendarne i kultne, a da možda uopšte ne bi trebalo. ‘Ubice mog oca’, kada se tek pojavila, bila je revolucionarna jer do tada u našim krajevima nije bilo kriminalističkih serija. U Hrvatskoj je bilo pokušaja, ali ne znam da su zaživjeli. Ubice su imale ogroman odjek, svakako. 17. novembra treba da se prikaže prva epizoda treće sezone...
Da li se tom tematikom udaljavamo ili približavamo onome što je naše društvo danas? A čini se da je serija veoma bliska društvu, makar prema reakcijama publike...
Meni je frapantno da je serija toliko vjerodostojna. Dok je čitam čini mi se kao da čitam novinsku hroniku, odnosno ono što nam se inače događa i sa čim se inače susrećemo, dakle kao da sam čitao novine (nebitno da li papirne ili u modernijem formatu). To je zaista frapantno. Nekih puta ne mogu ni ja sam da pratim toliko tema koje se prepliću, a u tome je i tajna uspjeha. Iskreno, serija produkciono nije spektakularna, čak je vrlo skromno napravljena, ali aktuelnost i savremenost tema koje su obuhvaćene je vjerovatno ono što je privuklo gledaoce.
Gledanosti doprinosi i trend praćenja sadržaja na Internetu. Poređenja radi, nedavno sam završio sa snimanjem jedne serije za Češku nacionalnu televiziju “Rapl” što bi u našem jeziku značilo baraba, bitanga. Ja sam tada, pripremajući se za drugu sezonu, pogledao kompletnu prvu sezonu od 13 epizoda za dva dana, i to putem interneta. Tada sam vidio da je svaku od tih epizoda pogledalo po oko pola miliona ljudi, dakle između 500 i 600 hiljada registrovanih gledalaca je imala svaka epizoda, što je fascinantno.
Šta mislite o tome, o praćenju serija i filmova putem Interneta?
Meni je fascinantno to što gomila ljudi gleda serije čak i ako im se istovremeno prikazuju na televiziji. Znači, ljudi ne žele da gledaju televiziju. I to nam samo pokazuje da je svjetski trend da se serije sele na internet jer gledalac sam želi i treba da bira trenutak kada će da gleda. Svo to prilagođavanje i dostupnost su neosporna prednost današnjeg doba, iako postoji i veliko pitanje koliko je to dobro za producente - koliko gube, koliko dobijaju... Takođe, znam i primjer u kom je, eto baš film “Kad porastem biću kengur”, tek nakon par godina postao popularan, a prvih nekoliko kao da nije funkcionisao. Mi smo čak te prve godine imali i oko 300.000 gledalaca, što je bilo skroz normalno za to vrijeme - 2004. godina. Međutim, tek nakon par godina sam ja osjetio popularnost tog filma, odnosno od trenutka kada se film pojavio na Internetu, a onda su ljudi počeli i da ga repriziraju na televiziji. Tih prvih nekoliko godina je bio daleko od kultnog.
Vjerujem da nije rijetko da Vas ljudi prepoznaju po određenim ulogama, obrate Vam se nekim ‘kultnim’ frazama i slično.
Prepoznavanje je normalno, ali ono što mene čudi je to što mladi gledaoci, osim što me prepoznaju, znaju sve! Oni znaju filmove napamet i to je fascinantno. Imao sam stvarno nevjerovatnih susreta, na ulici, po školama, naše ekskurzije po Pragu, na aerodromima, u avionima...
Koliko različite uloge utiču na stvaranje “glumačkog identiteta”, ako mogu to tako nazvati? I da li ste, možda, pokušavali nekada pobjeći od određenih uloga po kojima bi Vas u tim trenucima prepoznavali?
Ja nijesam neka mega zvijezda kako bih sebi mogao da dozvolim da od nekih uloga bježim, a od nekih ne. Iako je fraza, ko zna koliko puta iskorišćena, ali da - “Uloge biraju mene, a ne ja njih” je istinita. Raduju me promjene, to svakako. Čak ovdje glumim raznovrsnije likove nego u inostranstvu. Uloge koje sam u inostranstvu dobijao su bile prilično šablonizirane. Ako ste stranac, onda dobijate samo određene uloge i tu nemate velikog izbora. Kod Marije, recimo, u “Grudima” mi je skroz drugačija uloga i nijesam vjerovao da ću uspjeti to da savladam. Čak i u toku snimanja je bilo puno pozitivnih reakcija, a koje nijesam toliko očekivao i to mi je prijalo.
Iako ste trenutno veoma aktivni, imate li planove za neke nove uloge u skorije vrijeme?
Imam neke, ali o tome je rano govoriti. Trenutno radim i na jednom dugačkom projektu, hrvatsko-srpskoj seriji koja se snima u Beogradu a zove se “Pogrešan čovek” ili “Pogrešan čovjek”. To je hrvatska sapunica koja se snima u Beogradu jer se više od pola radnje dešava tamo. Veoma je zanimljiva uloga, pogotovo ako se uzme u obzir averzija koju svi gajimo prema sapunicama. No, to je uslovan termin, jer je u pitanju jedna porodična saga koja je razložena u 180 epizoda. Tu se spominje i Crna Gora, a neki od glavnih junaka su bivši crnogorski vaterpolisti, upleteni u nekakve događaje koji su im označili periode života.
Recimo, Emir Ćatović, crnogorski glumac igru glavnu ulogu. Ja imam ulogu sa kojom ću lagano da prezimim do aprila i odgovara mi tako. Igram bivšeg vaterpolo trenera koji je skrhan životom postao pijanac i klošar. Povremeno posjećuje bolnicu u kojoj se trijezni i onda nastavlja. Zapravo je on ključan lik, kao svjedok mnogih događaja. Interesantno je, ali je ritam takav da ne pruža mnogo prostora za kreativnost. Možemo da budemo kreativni onoliko koliko smo iskusni. To je ritam u kojem se jedna epizoda snima za dan ili dva što je pakleno. Ja ne znam kako glavni likovi postižu to, jer oni maltene tekstove dobijaju noć pred snimanje. Ja nijesam veliki improvizator, tako da te nesigurne vode nijesu za mene.
Zbog knjige je očekivao više od uloge u Hariju Poteru, ali fanovi su zadovoljni
U četvrtom dijelu Harija Potera - Hari Poter i vatreni pehar, Predrag Bjelac se na filmu pojavljuje u ulozi Igora Karkarova, direktora čarobnjačke škole Durmstrang iz Rusije koja će, tradicionalno uz Hogvorts i Bouksbatons, učestvovati na Tročarobnjačkom turniru. Bjelac je, opisujući proces snimanja, kazao da je u pitanju jedna od najvećih produkcija koja je ikada postojala, ali da on svojom ulogom i nije bio ‘prezadovoljan’.
“To je jedan ogroman projekat kojem nema kraja, a kraj je uslovljen samo premijerom. Znalo se da će premijera biti u novembru (18. novembar 2005. godine) - samo je to bilo striktno za dovršavanje tog filma, drugo nikakvih ograničenja nije bilo. Ipak, koliko god to zvuči skromno, ja nijesam bio prezadovoljan. Momenat koji me vodi od knjige do scenarija je, za početak, malo pobrkao moja očekivanja. Knjiga je pružala mnogo više, i iako sam ja realan i znam da se nije čitava knjiga mogla pretočiti u film, smatram da je previše skraćena i nekako mi je zbog toga žao. Druga stvar - proveo sam oko godinu i po dana na tom projektu, a nakon pola godine snimanja tokom kojih sam na kraju imao 73 snimajuća dana, na filmu sam dobio nekih 10-15 minuta”, kaže Bjelac, sa kojim bi se usaglasili i mnogi fanovi Harija Potera širom svijeta, za koje i sam kaže da su nevjerovatno ponešeni čitavom pričom. Bilo je i onih koji su mu, bez obzira na minutažu u filmu, prilazili.
“Ti neki ekstremni fanovi sa kojima sam se sretao su bili zadovoljni, odnosno, uvijek se vidjelo da sam ja ispunio njihova očekivanja i da su oni zadovoljni. Igrao sam bivšeg negativca koji je u jednom trenutku prikazan u zatvoru, a kao lik je dosta intrigantan, izazovan”, govori Bjelac.
Vodimo trku u kojoj nijesmo dovoljno brzi
Poznato je da ste ‘90. otišli iz Jugoslavije samo sa nekim novcem u džepu. Otišli ste zbog najave svemu onome što je slijedilo i što se desilo kansije. Da li Vam se i koliko promijenio život nakon tog odlaska?
U potpunosti. Ja se tada, na primjer, uopšte nijesam bavio glumom. Tada sam započeo neki potpuno drugi život koji mi je čak i prijao jer sam pokušavao da preživim, prije svega, pa sam tek onda išao u nadogradnju sebe. Ja nijesam otišao, ja sam pobjegao od rata, što zbog mobilizacije, što zbog svih drugih strahota. Moja prvenstvena namjera je bila da to bude privremeno ali sam ostao 25 godina. I dalje sam zvanično u inostranstvu iako se trudim da što više boravim u Beogradu. Eto, od prošle godine sam i državljanin Češke.
Kako Vam danas izgleda područje nekadašnje Jugoslavije u odnosu na ono što ste ostavili iza sebe tada?
Svakako je bolje. Nije se mnogo promijenilo, ali bolje svakako jeste. Lagali bismo se kada bi rekli da nijesmo pobjegli iz neke dubioze. Teško je i sada i u velikom smo zaostatku. Vodimo trku u kojoj još uvijek ne trčimo dovoljno brzo. Mislim da ima nade ali pitanje je koja će generacija doživjeti taj zamah koji smo mi napravili.
Da li smo kao društvo prevazišli sve ono što su nam ‘90. donijele?
Ne još uvijek i ne skroz. Mislim da je Crna Gora tu naprednija od Srbije, vjerovatno zato što njeguje ono ‘multi kulti’, multikulturalnost, to multi nešto, jer mislim da je to suština. U Srbiji mislim da još uvijek nema dovoljno demokratije, slobode, raznolikosti, ali ne želim da se bavim time. Svjesno ne želim da budem angažovan na tom polju jer to ne može i ne treba svako. Naravno, ja ću podržati određene stavove i akcije, kao što i radim, ali za više od toga nemam potrebu.
Danas se snima ubitačnim tempom
Pored uloge u Hariju Poteru, Bjelac je igrao u još nekoliko velikih produkcija. Na pitanje koje su razlike u procesu snimanja, kaže da i nijesu velike, jer se sve svodi na što brže završavanje obaveza.
“Nema neke velike razlike u snimanju. Nekako se to danas sve svodi na isto - da se što brže završi. Uslovi, međutim, postaju sve gori. Digitalizacija nije donijela dobro svima, pogtovo glumcima. Primorani smo da radimo što brže, što nije uvijek dobro... Čak i u velikim projektima se radi izuzetno brzo i veoma strogo, pogotovo na zapadu. Odavno nema nekog vremena za druženje. Posljednje veliko što sam radio, na primjer je serija o Ajnštajnu “Genius” koja se snimala za “National geographic”, nakon što ih je Fox kupila. Ja sam igrao oca Mileve Marić, prve Ajnštajnove žene. Ta produkcija je bila fantastična, nevjerovatno bogata, sa predivnim kostimima i divnim scenama, ali je snimana ubitačnim tempom. Nije bilo dozvoljeno nikakvo opušanje, a producenti su bili vođe snimanja”, kaže on.
Bonus video:
