Jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika današnjice, Zoran Ferić za “Vijesti” kaže da se za kulturu i umjetnost ne opredjeljuje dovoljno finansijskih sredstava, a da tim novcem najčešće upravljaju politički interesi, kako u Hrvatskoj, tako i u Crnoj Gori. Kaže i da on sam, kao čovjek i kao književnik, osjeća potrebu i odgovornost da se bori protiv zla iz prošlosti koje još uvijek nijesmo pobijedili.
Ferić za “Vijesti” govori i o svom stvaralaštvu, te objašnjava kako je stvorio krug tema kojima se bavi i kako su se one mijenjale tokom godina iskustva - stvaralačkog, profesorskog, čitalačkog... Njegovo književno pero prepoznatljivo je i po slobodi upotrebe onih riječi koje se smatraju vulgarizmima, nekada i psovkama. Ističe da ga zanimaju i privlače “međuljudski odnosi, ljubav, seksualnost, odnos čovjeka prema tijelu”, a u prošlogodišnjem intervjuu za “Vreme” kazao je da “ako bi cijeli roman iznikao iz čežnje za mladošću i kad bi njegov osnovni ton bila nostalgija, takvim tekstom nikada ne bi bio zadovoljan. Književni tekst, da bi bio dobar, mora biti slojevit i funkcionisati na više različitih razina koje se onda stapaju u jedinstven doživljaj”.
Zoran Ferić (1961) je i profesor književnosti, radi u gimnaziji, vodi Radionicu kreativnog pisanja, pisao je kolumne, a od ove godine je i predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Njegova knjiga priča “Anđeo u ofsajdu” objavljena 2000. godine, osvojila je brojne nagrade, a bila je predložena i za školsku lektiru. Međutim, udruženje “U ime obitelji” proglasilo ju je nepodobnom, dok je jedan katolički teolog ocijenio da ugrožava javni moral i podstiče na pedofiliju. I iako se ponekad umori, “Vijestima” priznaje da ne planira da se povuče iz profesorskog posla, a u razgovororu saznaje i koju svoju knjigu preporučuje čitaocima.
Kako biste predstavili teme o kojima pišete i teme koje Vas, na neki način, uzurpiraju?
Ja mislim da svaki pisac, pogotovo ako ga pitate u nekim kasnijim, srednjim ili zrelijim godinama, ima svoj krug interesa. Naravno, to se kroz vrijeme mijenja... Moji interesi su međuljudski odnosi, u prvom redu su odnosi između muškaraca i žena, ljubav, seksualnost, pa tako i tijelo, odnos čovjeka prema tuđem i vlastitom tijelu. Manje me zanima socijalni kontekst, možda me isto tako manje zanima i politički kontekst, a više interesa u meni budi to kako se naše vrijeme prelama kroz intimne priče ljudi... Zanima me i rekonstrukcija prošlosti, života iz prošlosti...
Poznato je da se ne libite toga da u svojim djelima često koristite vulgarizme...
Mislite na riječi kao što su ku*ac, pi*ka, je*anje, i tako dalje? Ako na to mislite, to je u okviru mog, već navedenog, interesa prema tijelu, ali i jednog ležernog odnosa prema jeziku. Mislim da su to najfrekventnije riječi jezika, ali i najekspresivnije riječi koje ljudi koriste. One mogu značiti, reći i pokazati mnogo.
Ipak, često takve riječi bivaju takve da ih se ljudi, na neki način, srame, jer se upotrebljavaju ili zvuče pogrdno...
Ne, ne mislim da se ljudi srame, osim u određenim kontekstima, a mi pisci to možemo koristiti u svim kontekstima, svaku riječ.
Što se tiče vraćanja na prošlost, prisjećanja i rekonstrukcije prošlosti, koji je to period o kojem pišete?
To je svakako period mog odrastanja. Napisao sam jednu knjigu u kojoj pokušavam rekonstruisati period od 10 godina prije mog rođenja u Zagrebu. Moje dvije velike teme su Zagreb, odnosno sjeverni dio Zagreba i jedna četvrt koja se zove Šalata. U pitanju je knjiga “Kalendar Maja”...
Mislim da je ta rekonstrukcija prošlosti danas vrlo važna i vrlo aktuelna. Ne znam kako je kod vas u Crnoj Gori, ali kod nas, one poznate, vrlo desne snage (da ne kažem fašističke snage), pokušavaju revidirati istoriju i reći “Nezavisna država Hrvatska nije tako loša, Pavelić (Ante) nije fašista” i slično... Mislim da se iste ili slične stvari dešavaju i u drugim okolnim državama, pa i u Srbiji rehabilitacijom Draže Mihailovića i tako dalje...
Naravno, to se dešava i u drugim zemljama svijeta. Mi smo samo dio jedne opšte situacije. To jeste velika tema i baš zbog toga mi moramo pokazati zašto je fašizam takav i zašto je toliko zao, kakvo i koliko je to zlo uopšte, ali moramo sve to i dokazati.
To nije samo situacija u zemljama nekadašnje Jugoslavije, već i u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj...
Da li smo uopšte prevazišli ta zla iz prošlosti? Makar na prvi pogled...
Nijesmo pobijedili ta zla uopšte, ona se samo vraćaju i to je problem. Iluzija je pomisliti da smo pobijedili svo to zlo. Upravo ta ideja da smo pobijedili, omogućila je da se zlo vrati, možda na drugi način, ali da se vrati.
S obzirom na to da razmišljate o prošlosti, šta mislite o kontrastu nekadašnjeg patrijarhata i današnje slobode? Kako vidite te pojave?
Patrijarhalni način života danas, u kontekstu neke zapadne civilizacije, gubi bitku. Koliko god se pokušava rekonstruisati, patrijarhat će izgubiti bitku. Ja ne smatram da je patrijarhalni način života po definiciji loš. Nešto može biti dobro ili loše samo u kontekstu. Život unutar velike porodice koja se slaže, ili se barem slaže veći dio vremena, za djecu je veoma ugodna situacija. Ipak, svi smo kreatori vlastite sudbine, pa i u nekoj dozi sebičnosti (iako bih ja to prije nazvao zdravom sebičnošću, u odnosu na druge) taj patrijarhalni način života zapravo ugrožava.
Baš sam svjedok jednog razvoda braka koja proizilazi iz ideje tog patrijarhalnog načina života. Ta ideja da djeca moraju živjeti sa roditeljima u jednoj kući i slično, to izaziva sukobe i, u krajnjoj liniji, i nesreću kod mnogih porodica.
A sloboda u svemu tome je vlastita ideja. Moja sloboda ne bi smjela nikoga ugrožavati, a problem je što moja sloboda često ugrožava ljude koji mi nijesu bliski, ali ih ugrožava ideološki.
Iako je književnost jedan vid slobode, čini mi se da je danas sve teže ili gotovo nemoguće živjeti samo od umjetnosti, iako je to uvijek bio izazov i iako su mnogi velikani jedva uspijevali da prežive...
Tako je. Ako govorimo o književnosti, u Hrvatskoj jeste strašno teško živjeti, ili gotovo nemoguće. Hrvatski pisci pišu za novine, portale, snalaze se na razne načine, a dosta njih je i zaposleno negdje, u nekim ustanovama i slično. Na taj način, mislim da se umanjuje kvalitet. Mislim da bismo svi mi mogli mnogo više kada bi se u kulturu slilo malo više novca, a to opet ne bi bilo mnogo. Problem je što se radi o malim svotama.
Vi ste jedan od tih književnika, stvaralaca kojima pisanje nije jedino zanimanje. Radite kao profesor, imate svoju Radionicu kreativnog pisanja, radite sa mladim ljudima, a bili ste i kolumnista. I iako prosvetni radnici poslije nekog vremena obično bježe iz te struke, Vi pak ne. Da li Vam rad sa mladim ljudima daje energiju i koliko se Vi kao književni stvaralac osjećate dužnima da njima prenesete neke svoje utiske, pa i ljubav prema književnosti?
Da, radio sam kao kolumnista deset godina. Što se rada u školi tiče, ja sam zaista do prije nekoliko godina smatrao sve to jednim poslom. Predavati književnost ili jezik i pokušati stvarati čitatelje je to dio mog posla na jedan način, kao što je na drugi način to pisanje knjiga. Moram priznati da sam se od toga malo umorio, ali teško da bih sada mogao izaći iz toga. Ne kažem da bih htio, štaviše, vjerovatno bi mi dojadilo i vratio bih se predavanjima.
Kakvi su mladi u Hrvatskoj, da li imaju afiniteta prema čitanju?
Nešto što je dosta realno da bude odgovor na Vaše pitanje, bez nekih istraživanja, rekao bih da je pet odsto mladih zainteresovano za knjige.
Šta biste Vi preporučili mladima kada je knjiga u pitanju?
Preporučio bih svima da čitaju što više! Da ne nabrajam knjige, samo neka ljudi čitaju, pa čak i ono što im se i ne svidi na prvi pogled. Takođe, neka poslušaju i savjete drugih, onih koji čitaju više od njih samih... Ja najviše volim čitati knjige koje mi preporuče kolege.
Znam da je prilično neumjesno pitati, čak i nezahvalno tražiti od Vas, kao pisca, da preporučite čitaocu jednu svoju knjigu...
Da bih nekome lično preporučio bilo koju knjigu, morao bih tog nekoga dobro pogledati i tako spoznati... Ili... Prosto, ja moram preporučiti knjigu koju najviše volim, a uvijek najviše volim onu knjigu koju sam posljednju napisao, tako da je to u ovom trenutku ‘Na osami mora’.
Politika stvara kriterijume za novac namijenjen kulturi
Kako biste Vi procijenili ili ocijenili kvalitet današnje knjige i štiva koje nam dolazi do ruku? Da li je štivo lošije u odnosu na ranije ili se kvalitet ne dovodi u pitanje, već nešto drugo? Nemam nikakvih kritičkih osvrta na kvalitet. Ja mislim da se danas vrlo kvalitetno piše i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i Makedoniji, Sloveniji, ako govorimo o tom prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, problem je negdje drugdje... Problem je što sva ta literatura mnogo teže dospijeva do čitalaca. Koliko ja znam budžeti za kulturu su sve manji, čini mi se i kod vas u Crnoj Gori, a i kod nas u Hrvatskoj. Još jedan problem uz taj je što novcem u potpunosti vlada politika i politika stvara svoje kriterijume za podjelu novca u kulturi što nikako nije dobro. Mi u Hrvatskoj trenutno imamo jedan veoma izražen ideološki rat između onoga što smatramo lijevim i liberalnim i između onoga što smatramo desnim ili čak ultra desnim, nacionalističkim ili klerika. U kontekstu toga, nacionalističkog sukoba kod nas u Hrvatskoj, recimo, sve to veoma loše utiče na književnost i kulturu uopšte. Ono što bi nama trebalo jeste da se u kulturi stvarno postave kriterijumi i da ti kriterijumi budu način za podjelu novca u kulturi. Naravno i nažalost, mi u malim zemljama i malim jezicima smo osuđeni na to da kultura bude protjerana na neki način. To je samo jedan dio problema - politika koja dijeli novac namijenjen kulturi onako kako ona želi. Mi smo u Hrvatskoj jedno vrijeme imali budžet od 1 odsto, namijenjen kulturi, sada imamo pola odsto od ukupnog državnog budžeta. To je jedna stvar, a druga stvar je da kada političarima zatreba, onda kultura i književnost može biti i izvozni proizvod. Kako, kad ne daš ni ‘pinke’ za knjige, za filmove, za pozorišne predstave i tako dalje... Drugi veliki problem, čini mi se da je nedostatak kritike, ili nedostatak kriterijuma u kritici. To je povezano sa gubitkom časopisa o kulturi. Kod nas u Hrvatskoj postoje književni časopisi, samo što naše Društvo pisaca izdaje njih pet, a ima ih više od 20. međutim, za njih niko od knjižara nije zainteresovan i niko ih ne želi prodavati u knjižarama. Tako se čak ne dozvoljava ni zainteresovanima da dođu do tih časopisa, jer ako želiš kupiti neki od tih časopisa, ti ga ne možeš kupiti. I to je jedan od velikih problema. Sve više tih stvari se, u nedostatku sredstava seli na internet, ali ipak to nije to. Časopis ima urednika, ima tim ljudi koji ga uređuju i kontrolišu i određuju tekstove, a na internetu toga nema. To je još jedan od načina kako se gube kriterijumi a tako se i čitateljima ubija interes za kulturu. Sve to je jedna kritična situacija.
Infobox (Boks): Zadatak umjetnosti je da bude kritična i slobodna Koliko politika ne smije da se miješa u kulturu, književnost i umjetnost, a koliko umjetnost treba ili mora da bude angažovana i da se dotakne politike i kritike? Zadatak i posao umjetnosti je da bude kritična, da bude slobodna, da pronalazi nekakva sumnjiva društvena mjesta, sumnjive tačke društva, mi kažemo ‘neuralgične točke’. To je naš posao, između ostalog, i pisaca i književnosti. S druge strane kritika nikako ne bi smjela zauzeti mjesto cenzora, ali ona to čini danas, iako, naravno, ne na način koji je to činila nekadašnja cenzura, već prosto nedodjeljivanjem novca, nedodjeljivanjem potpore i tome slično. Zapravo, sve se prebacilo na taj finansijski dio, finansijski rat, što je katastrofa. Naravno, umjetnost, budući da je takva i da je živa, pronalazi načina da se ostvari ali to postaje sve teže.
Bonus video:
