Krleža je govorio kako su memoari nezgodna literatura, na koju se ne možeš baš osloniti, jer se tamo i crvi često prikažu kao anakonde. Ni dnevnici nijesu imuni na slična samouveličavanja, ali zavodljivost teksta zna umiriti čitalačke duhove. Problem je kad jezik ne daje ni tu mogućnost, kad si osuđen na bonacu bez kraja. Ukoliko, naravno, ne odlučiš da prekratiš muke i pronađeš nešto drugo za čitanje.
Autori dnevnika znaju da baš doslovno shvate naziv ove autobiografske podvrste. Da gnjave svojim dnevnim rutinama, koliko god bile monotone, bez ikakvog pomjeranja fokusa, ikakvih usputnih zapažanja. Ponekad mi se čini da ljudi pribjegavaju pisanju dnevnika kad se zažele objavljivanja, a nemaju šta književnije da kažu.
Onda mi je ruku dopao „Dnevnik jednog nomada“ (Booka, Beograd, 2017) Bekima Sejranovića. Čim krenu prve stranice, postaje jasno da autor vješto izbjegava zamku trivijalizacije vlastitog života u želji da ga literarno uobliči - onako kako jeste, pa kako god to drugima izgledalo. On dnevničkoj fabuli daje književni ritam, koji se najbolje očitava u različitim narativnim tehnikama. Obraća se čitaocu čas povjerljivim, čas ravnodušnim tonom, prikazuje situacije kroz krokije i dijaloge, a onda neosjetno prelazi na razmatranja raznih fenomena, od umjetničkih, preko istorijskih, do onih koji se u datom momentu izdvajaju iz kolopleta današnjice.
Ono što čitaocu u startu obećava uzbudljivo iskustvo jeste odrednica iz naslova - nomadski karakter dnevnika. Sejranović je sredovječni pisac rođen u Brčkom, školovan u Rijeci, stanovnik Osla više od dvadeset godina, prevodilac i sudski tumač, predavač norveškog, čest putnik na relaciji Zagreb-Ljubljana (trenutno žitelj hrvatske prijestonice), avanturista koji je obišao i najudaljenije djelove planete, te mnoge gradove regiona na svom književnom putešestviju, ali i koji je svoj nemirni duh puštao strujama Save i Dunava, ne bi li, kako otprilike kaže, i vodenim putem tragao za lukama slobode.
Ta uzburkanost se prenosi i na stranice njegovog dnevnika. Sejranović piše onako kako živi: sa konstantnim pretakanjem istog materijala iz uzbuđenja u melanholiju i natrag, ali na način da to uvijek izgleda prirodno, ujednačeno, budući da izvire iz jednog te istog života. Vjerovatno je to razlog zašto ubrzo napušta čisto dnevnički metod fragmentiranja teksta, ionako nehajno obilježen datumima.
Spontanost izražavanja ne podnosi unaprijed zadate okvire i to kad tad (a najbolje je što prije) izađe na vidjelo.
„Želio sam na početku barem donekle pratiti kronologiju događaja, ali očito je to nemoguće. Već odavno ozbiljno vjerujem kako vrijeme ne postoji, iako nisam baš siguran kako to mislim. Ne znam ni kako bih tako objasnio prostor, ali ako vrijeme ne postoji, ni prostoru se dobro ne piše. Ono što zapravo pokušavam reći je da ne uspijevam pisati kronološki, a dnevnik bi valjda trebao imati nekakvu vremensku crtu, pa makar i nepravilnu. Ovo što ja pišem nema crte, ovo je tek opis pojedinih točaka razbacanih u vremenu i prostoru. Poput pahulja koje gledam kroz prozor. Da budem iskren, nikad nisam shvaćao tu nezdravu i prije svega naivnu i malograđansku ljudsku želju da se sve stvari organizuju, poslože po abecedi, kronologiji ili čemu već sve.“
I kao da se tad, nakon tridesetak stranica povlađivanja formi, autor odista oslobađa samonametnutih okova - njegov dnevnik počinje komotnije da diše. Upravlja se idejom neobaveznosti i samim tim slobodnije manevriše. Otad on krivuda između onoga što narator čini i onoga o čemu razmišlja, pa bi se upravo po toj liniji mogao ugrubo podijeliti u dvije cjeline: striktno ličnu, vezanu za svakodnevne radnje, te opservatorsku, inspirisanu potrebom da se razne pojave koje ga iz dana u dan salijeću, što kroz pročitano, što kroz proživljeno, ne ostave tek tako za leđima, već da im se udahne kakav-takav značaj.
Ovdje nema uvijenog govora čak ni kad se radi o najintimnijim biografskim detaljima. Kao iskusan pripovjedač, Sejranović zna da kvalitet napisanog prvenstveno zavisi od vjerodostojnosti, a da je nju moguće dostići jedino iskrenim transponovanjem emocija. I tu teško možemo reći da je ostao nedorečen. Bilo da piše o nostalgiji, ljubavi prema djeci, strasti prema alkoholu, drogi i ženama, trenucima sreće i neprozirnog duševnog mraka - do kraja istresa svoje dileme, bez zataškavanja čak ni onoga što mnogima ne bi bilo „za priču“. Kao da mu pratimo tok svijesti; istina, i te kako izbrušen i sistematizovan.
I valjda je ta odmetnutost od fikcionalnog (ili njegovo svođenje na računsku grešku) - na koju su navikli čitaoci - zaslužna što još tješnje saosjećamo sa autorom i ujedno glavnim likom. Što ga lakše razumijemo kroz tu vječitu čitalačku nelagodu, to jest iz pozicije imobilisanih svjedoka. Ono što nam kazuje Sejranović stoga nam djeluje poznato i blisko, makar nam u praksi bilo sasvim strano. Natjerani smo da ga razumijemo i onda kad se protivimo njegovim stavovima. I sve mu je podređeno s punim pravom.
Ostali likovi reflektuju se kroz prizmu onoga glavnog, a zapravo jedinog stalnog aktera: sveznajućeg naratora. Važnost sjećanja, emocija i očekivanja presudno se napaja iz njegove vizure, jer u vlastitom dnevniku on važi za stvoritelja, mada češće izgleda kao bačen u svijet, kao nekakav savremeni pali anđeo, beznadežno u raskoraku sa iole zadovoljavajućom navigacijom.
„Dok u čekaonici zračne luke čekam na polijetanje zrakoplova, ponovo se sjetim Hamsunove rečenice kako ovaj grad nitko nije napustio bez ožiljka. Vjerojatno je moj ožiljak najveći. Od prsa do pupka, nekih tridesetak centimetara. Od operacije želuca. A u šumama oko Osla po kojima sam zimi trčao na skijama, a ljeti vozio bicikl, ostavio sam komad vlastita mesa. Pao s bicikla, rupa na laktu, ožiljak poput kratera: deset centimetara dug, pet širok, pola dubok. Ostavljam i kćerku, trinaest godina. Možda je ovo kraj mog ’romana’ o Oslu. Ali kako znati kad je zbilja kraj? Možda je to tek svršetak jednog od poglavlja. Rastura, rastura... - rasturalo mi je po glavi, a ja nisam mogao odlučiti da li da prsnem u smijeh ili počnem plakat.“
Posebna vrijednost ovog djela leži u toj njegovoj drugoj polulopti: zapisima o manje ili više poznatim književnicama i književnicima. Međutim, granica između polulopti nije oštro iscrtana. Razmišljanja o književnosti sastavni su dio Sejranovićevog svakodnevnog misaonog procesa, kao što je njegovo čitalačko iskustvo naličje onog vidljivijeg, spisateljskog. Dok putuje, on uglavnom čita, ubijajući vrijeme.
Važno je spomenuti i originalan metod kojim Bekim Sejranović do daske raskrinkava velike istorijske i političke teme. Često se koristi sarkazmom, a možda je to najefikasniji način da se stvari bez otezanja nazovu pravim imenom, svedu na svoju pravu mjeru, čime se prečicom stiže do zaključaka za koje mnogim stručnjacima trebaju kilometri i kilometri razglabanja.
Evo šta kaže o Hitleru: „Neshvatljivo mi je da je netko u tom čovječuljku sa smiješnim brčićima vidio vođu arijske “super-rase”. A tek ekipa bliskih suradnika?! Poput negativaca iz Alana Forda: Göring (debeli morfinist), Goebbels (iskompleksirani kepec s jednom kraćom nogom), Himmler (birokrat nižeg ranga opsjednut crnom magijom i mitovima). Ako su Nijemci već htjeli istrijebiti degenerike i stvoriti rasu nadljudi, pitam se ne shvaćajući: kako su zaobišli ove gore nabrojene? Kako su im oni uspjeli biti idoli?“
Jedan nomad samo je jedan od desetina miliona ljudi koji se ne daju vezati za mjesto, koje su nemirni duh i životni lomovi učinili stalnim migrantima. Ima ih raznih, i kopnenih i vodenih. Moj tetak, bivši kapetan duge plovidbe, ni dan danas ne može bez vodene površine. Kad ode na par dana u planinu, odmah juri do jezera ne bi li malo zaveslao, kao da time napaja neki ključni dio svoga bića. Sejranović je kombinovani nomad, i kopneni i vodeni. Čas je u vozovima, na skijama i na biciklu, čas na „Savskoj bubi“, svom plutajućem pribježištu, gdje je boravio u svojoj prethodnoj knjizi „Tvoj sin Haklberi Fin“. Na kraju „Dnevnika“ kaže kako se skrasio u Zagrebu, to jest Velikoj Mlaki, „ako ćemo cjepidlačiti“. O nekim novim adresama valja čekati do nove knjige.
Bonus video:
