Rekla sam im da odlazim iz Londona. Ovu školsku godinu živjećemo u Zagrebu.
Parižanka se nadurila, prorekla mi da više nikada neću biti ista. 'Moja je majka tako najedanput otišla iz Londona,' rekla mi je. 'Vratila se u Pariz. I ne, ona više nikada nije bila ista. Znam da će se i tebi to desiti.'
Polu-Japanka Prinsi Harumi imala je blažu reakciju. Nasmiješila se i rekla da će joj nedostajati moji drečavi, histerično nalakirani nokti iz dana kada sam intenzivno pisala a muž mi nije bio u Londonu. On se plašio takvih noktiju, a meni su, iz nekog razloga, pomagali energičnije da pišem.
Znamo se skoro osam godina. Za gradove poput Londona, to je već staro prijateljstvo. Viđale smo se svakog radnog dana, ispred škole, na kafi, u kupovini, po muzejima, na nekim rođendanskim ručkovima. Prinsinog sam sina gledala kako raste, od maminog trbuha do škole; poznajem ga bolje nego djecu moje braće. Prinsi ne misli da je to dovoljno. 'Nijednom nisi otišla sa mnom na dancing,' kaže mi. 'A baš sam htjela izaći s tobom, bar jedan noćni izlazak, u neki klub.'
Godine prolete ljudima koji se zbliže i redovno se susrijeću. Dan za danom, lice je tu, osmijeh i glas, ali na kraju toliko toga zapravo nismo stigle uraditi. Imale smo sve te planove; planove za časove koktelologije, čak! Koristili bi mi sada; imala bih koktelologiju u prstima, mogla bih tražiti konkretan posao u Londonu, reći da moram tu ostati zbog posla.
Ove što pišu niko neće; lako ih je raseliti. Kažu da je za takvu sortu čak i bolje ako ih istjeraš iz zemlje na koju su se navikli: za takve, patnja i čežnja neprocjenjiv su materijal.
‘Ove što pišu' napišem to, i znam da će boljeti ako odem dublje. Jer, svojim Bloomsbury piscima-petkom ni priznala nisam da napuštam London. Nisam bila spremna za zaranjanja u te dubine. Oni poznaju ono najskrovitije kućište moje duše, ono koje me tjeralo da petkom veče, pokisla, promrzla, umorna, a ponekad i bolesna, putujem u špicu smrdljivim autobusom, pa naguranom podzemnom, s juga prema sjeveru, sa zapada prema istoku gradurine, samo da bih dva sata provela s mojim piscima i puštala ih da mi hrane taj 'pravi' dio mene, oko kojega je tvrđava, a oni znaju kako da elegantno rasformiraju zidove te tvrđave, jer ti zidovi nisu prava stvar prava je stvar iza njih. I kako onda da im kažem da odlazim? Svojim pogledima natjerali bi me da plačem, i 'Isplači se,' rekli bi mi, i plakala bih pred njima, a onda bih morala kući, s migrenom. Manje je opasno smijati se s mojom polu-Japankom, Prinsi Harumi, smijati se mojim histerično nalakiranim noktima.
Piscima ću iz Zagreba, na kraju ljeta, poslati mejl. Oni će me podržati, svako svojim mejlom. Ono što stvarno ne misliš najlakše je reći u mejlovima.
Kada se ozbiljno iz svoje zemlje ode, i život se počne negdje drugo graditi, iz asfalta, iz trave, bez zaštitne mreže i ljudi koji dijele tvoje lokalne mitove, sve bi to moglo potpasti pod jednu od mojih omiljenih riječi exile, iako ni exile nije više što je nekad bio.
'Egzil,' pisao je Edward W. Said u svojim 'Razmišljanjima o izbjeglištvu', 'pojava čudesno privlačna za razmišljanje, ali strašna za iskusiti. Nezalječiva pukotina između ljudskog bića i njegovog pravog doma, čija se suštinska tuga ne može nikada prevazići. I sve ono što se u izbjeglištvu postigne, permanentno je podrivano gubitkom nečega što smo zauvijek ostavili za sobom.'
London je, naravno, toliko internacionalan i popularan, pravi glitzy global celeb među gradovima, da većina doseljenika svoje živote u Londonu ne smatra nekakvim 'egzilom'. Svejedno. Ko bi se miješao u vezu između jedne zrele žene i njoj drage riječi?
Sada sam i London napustila, baš kada je odjek od riječi exile počeo blijediti, stiješnjen u srcu, u mozgu, gdje su se tijekom godina naselile neke nove ljubavi koje su svojom vedrinom toj riječi počele oduzimati slatku joj težinu. Stvarno mi se ne može vjerovati.
Kada se iz svoje zemlje mora otići a ja sam to, prije više od deset godina 'dobrovoljno morala' jer taj sam odlazak shvatila kao dužnost prema onome ko u porodici zarađuje i koji, prema tome, donosi odluke (da se ne zavaravamo) odjedanput ni jedno mjesto na kugli zemaljskoj ne izgleda dovoljno dobro. Svom rodnom gradu opraštaš nedostatke jer izabrala ga je tvoja još bestjelesna energija, sudbina. Mane ostalih mjesta na kugli zemaljskoj bodu ti oči.
Pisac Štefan Cvajg, legenda kaže, napuštajući Austriju zbog nacizma, otišao je u neku turističku agenciju da kupi karte za svoju novu destinaciju i tamo je, na čelu duge kolone ljudi spremnih za bijeg od najavljenog progona, pola sata razgledavao globus, proučavajući SAD, pa Evropu, imena iza označenih granica, zatim Veliku Britaniju, nećkajući se, pa se premišljajući da ode u Australiju, Južnu Ameriku, Afriku, Indiju... Nezadovoljan, on je globus onda nervozno vrtio i nasumice u njega upirao prst, ali opet nikako da se odluči za konačnu destinaciju. Na kraju je, namrgođen, globus vratio prodavcu karata uz pitanje: ‘Zar je to sve što mi možete ponuditi?'
Štefan Cvajg umro je u izbjeglištvu; živio je u Englskoj, Americi, a sebi je život oduzeo među brdima Brazila, nikada se ne pomirivši s nacističkim brisanjem evropskog kulturnog nasljeđa makar je taj razlog naveo u oproštajnom pismu. (Ipak vjerujem da je pravi uzrok bila depresija zbog gubitka 'uzemljenja'.)
No, srećom, i kao što rekoh, nije ni exile ono što je nekad bio.
Ta mi je riječ oživjela u novom gradu, u Zagrebu, za koji sam mislila da će mi biti manje stran nego što mi je to u početku bila ona izvikana gradurina. Ali nije. Jer: pri prvom susretu s novim mjestom stanovanja sve izgleda drugačije od dotadašnjeg života. Ne važe više ista pravila ponašanja; mijenjaj sebe ili ostani u izolaciji. Da bi, nakon nekoliko godina prilagođavanja, uranjanja u lokalitete, zaključili da sve je zapravo isto, svuda na svijetu.
Još uvijek, u Zagrebu, imam osjećaj da sam tu samo na nedjelju dana. Ujutru, i dalje osjetim miris muljevite Temze, u grudima mi zatreperi osjećaj da ću ubrzo proći šetalištem uz rijeku pa preko Albert mosta u Celzi po hranu i ostalo što treba završiti. Osjećaj je toliko jak da skoro moram čučnuti, umjesto čega duboko udahnem, zadržim dah. Moj je sin u Zagrebu od prošle godine. On mora da je prolazio kroz ovo 'odvikavanje'. Baš je poput dopaminske krize.
'Je li se i tebi događalo da osjetiš London kao da si tamo, tako jako?' pitam ga.
‘Ne znam o čemu pričaš,' odgovara mi, uz osmijeh. I ja znam da zna. Poznajem ga mnogo bolje nego što misli.
'Tek sam u Zagrebu postala svjesna mirisa onog našeg parčeta Londona,' kažem. 'Naš je kutak gradurine zapravo mirisao na more.'
I opet, nakon gotovo deset godina, slušam ono isto, staro 'Ma, šta ćeš, Balkan je ovo,' izgovoreno uz trzaj obrva, vječnim monotonom pomirljivosti, bez namjere, možda i bez želje, da se tu bilo šta promijeni.
Balkan će to i ostati, dugo još. Zapisaću to sada, dok i dalje u sebi nosim širinu. Uskoro ću se nanovo Balkanu prilagoditi. Neće me plašiti psi lutalice, ili nelutalice, ali samošetači. Neće me plašiti ni pješački prelazi preko kojih je najopasnije prijeći ulicu jer vozači ubrzavaju upravo prije njih, valjda da preteknu donošenje odluke pješaka da se usudi na pomahnitalo prelaženje preko zebre.
Imala sam i mazohističko-opsesivni dan, kada sam vodila malu, ličnu evidenciju, koliko će mi automobila stati na pješačkim prelazima širom Zagreba. Odvojila sam vremena za građenje te statistike.
Stalo mi je ukupno dva auta na više od deset prelaza. Najbeznadežnija je ipak sljedeća pojava: dok stojim i u nasilne vozače gledam namršteno i uz prezrivi osmijeh, oni misle da ih zavodim ! pa malo uspore, odmjeravaju me kroz prozor automobila, klimaju zadovoljno svojim glavama, ma, samo što me ne zaprose, ali ne puštaju me da pređem cestu! To im na pamet ne pada.
Kada i to prestanem primjećivati uklopila sam se, opet. I, u pravu si, Anne, neću više biti ista.
Galerija
Bonus video:
