Postoje dvije situacije u kojima bi valjalo poslušati onaj crnogorski junački imperativ: „Pušti, jadan! Ne petljaj se!“ Prva: kada osjetite opravdanu potrebu da kritikujete vlast. Druga: kada dobijete poriv da evaluirate rad kulturnih radnika. Zato pisati o domaćoj kinematografiji baš i nije lak – a ni pretjerano zahvalan – zadatak. Čak i kada argumentovano pokušate da (pr)ocijenite nečije umjetničko djelo, dobićete reakciju koja evocira svaku – ali baš svaku! – reakciju crnogorske vlasti na konstruktivnu kritiku. Bićete proglašeni hejterom, pljuvačem, luzerom, a katkad i neprijateljem crnogorske nezavisnosti, ako već ne i agentom kakve hegemonijske sile. Ukratko, ko ste sad pa vi da bi preispitivali crnogorsku kulturu?
Zbog toga smo, između ostalog, i u deficitu sa kvalitetnim umjetničkim djelima, zbog toga što „skuplju“ umjetnost u Crnoj Gori uglavnom stvaraju psihološki profili slični onima koji njome vladaju. Otuda je bilo samo pitanje dana kada će se neko van „nezavisne, suverene i međunarodno priznate Crne Gore“ upetljati i snimiti film koji na lucidan i znalački način promišlja „operativni sistem“ crnogorskog društva.
Domaći film je „džungla u koju si tigar ili si plijen“
Cijenim da se problemi sa kojima kuburi domaći film (čitajte: ex-jugoslovenski film) mogu klasifikovati u dvije grupe: naime, ili se radi o (najčešće neuspjelim) stilskim vježbama za samopotvrđivanje (kvazi-)autorskog ega; ili su to kao „angažovani“, a zapravo politički beslovesni filmovi za promociju kolonijalističkog mentaliteta. U svakom slučaju, kada estetizuje politiku, domaći film je izrazito egocentričan – ne služi ničemu osim da (samo)zadovolji autora; a kada politizuje estetiku, domaći film je nužno evrocentričan – postoji da bi zadovoljio sumnjive političke svjetonazore stranih donatora i festivalskih komisija. Domaći je film poput naše tranzicije: izgubljen između estetskih preferencija „zaslužnih građana“ i političkih interesa stranog kapitala.
Zato iznenadi kada se pojave uspjeli filmovi poput Života i smrti porno bande Mladena Đorđevića, Tilve Roš Nikole Ležaića ili Klipa Maje Miloš. Uspješnost estetske i angažovane komponente ovih filmova leži u svrsishodnosti njihovog koketiranja sa određenim žanrovskim tropima i ikonografijom, jer se upravo kroz žanrovske konvencije opori socijalni narativ čini razumljivijim, a time i njegov emotivni dojam upečatljivijim. U sva tri slučaja, radilo se o art house kinematografiji, ali onoj koja odudara od nama poznatog obrasca – filmovima koji ne pokušavaju da podilaze ičijem ukusu, a da pri tom gube potrebu da ispričaju relevantnu priču. Međutim, ono što do sada nismo imali jeste da se na žanrovski način promišljaju domaće teme.
Otud je Mali Budo Danila Bećkovića jedan od najzanimljivijih predstavnika onog što danas nazivamo „Novim srpskim filmom“: to je punokrvni repertoarski film koji se dosljedno bavi mentalitetskom pričom kroz format holivudske buddy komedije. I u takvom sklopu zapravo leži najveći uspjeh Bećkovićevog rediteljskog postupka: dekonstrukcija – prije nego larpurlartističko ismijavanje – crnogorskih mentalitetskih osobina je iznenađujuće lucidno i umješno izvedena uz pomoć žanrovskih tropa američke komedije i krimića. Tome je svakako kumovalo i žanrovsko čistunstvo ko-scenariste Dimitrija Vojnova i njegova vještina da lokalizme pretoči u univerzalno razumljivu društvenu kritiku, što je određene dijaloške provokacije udaljilo od samodovoljnog cinizma i time ogolilo jedan naizgled simpatičan mentalitetski sklop i njemu svojstvene naopake društvene odnose. Zbog svega navedenog, posezanje za stereotipima koji se vezuju za Crnogorce svedeno je na situacije, dok likovi ni u jednom trenutku ne izgledaju kao da su došli iz vica. Naprotiv, to su ljudi koje svi mi poznajemo!
Kroz priču o krvnoj osveti, uvijenu u laki krimi-zaplet, Bećković pravi nekoliko izvanrednih uvida u crnogorski mentalitet, s tim da ni u jednom trenutku ne isklizne kursadžijsko prepričavanje anegdota. Zato je ambiciozniji scenario izveo Crnogorce iz farse u nekoliko različitih miljea (kriminalni, zdravstveni, prosvjetni, ali i provodački), tako da određene aluzije zahtijevaju nešto ezoteričnija znanja – kako iz „filmologije“, tako i iz „montenegristike“ – ne bi li se u potpunosti shvatile i cijenile. Ono što je najinteresantnije jeste, međutim, da Bećković izbjegava culture clash između Beograda i Podgorice, već se fokusira na crnogorski mikrokosmos u Beogradu, seting u kome naopakosti našeg mentaliteta najviše dolaze do izražaja. U tom smislu, ono što je nevidljivo u Crnoj Gori dobija groteskne obrise u Beogradu (i Frankfurtu), potput bizzaro ruralnog „džepnog univerzuma“ koji odudara od zakonitosti i dinamike urbanog prostora. Zato je kulturološka (politička?) vrijednost Malog Buda neprocjenjiva za crnogorsku publiku: nudi nam neophodnu ironijsku distancu sa koje možemo da posmatramo svoje postupke, preispitamo svoje licemjerstvo i, na koncu, sebi samima se nasmijemo kao „glupim Amerima“ u serijalu Mamurluk.
Ne sumnjam da će zbog navedenog film naljutiti mnoge u Crnoj Gori, naročito profesionalne nacionalne ideologe. Ali takva reakcija na Malog Buda samo će potvrditi ono o čemu sam film govori – o razlici između samoviđenja Crnogoraca i njihovih stvarnih postupaka koji su uglavnom sušta suprotnost tome.
KIC „Budo Đurović“
S druge strane, ako se fokusiramo na „prisustvo odsustva“ u Bećkovićevom filmu, zanimljivo je i iščitavanje pozicije Srbije u crnogorskom mikrokosmosu zvanom Beograd. Recimo, jedini likovi koji su zapravo iz Beograda jesu dvije (promiskuitetne) žene, obije na teretu državnog budžeta: jedna je nastavnica u srednjoj školi, druga je medicinska sestra. Dok su one svedene na tipičan „plijen“ iz crnogorskih lovačkih priča nastalih u Beogradu, u ovoj betonskoj džungli, svi su Crnogorci pak „tigrovi“ – na vodećim pozicijama, kako u državnim institucijama, tako i u biznisu i podzemlju. I interesantna je ta demarkacija koju Bećković pravi, naizgled etnička, ali u biti – srodničko-klasna: Crna Gora je zapravo hegemonijska sila, ali ona koja, shodstveno svom statusu pretpolitičke zajednice, ne koristi nužno silu da bi kolonijalizovala i eksploatisala, već bratsko-kumske veze. Iako je ovo dovoljno intrigantna i kontroverzna postavka sama po sebi, Bećkovićev film ni u jednom trenutku nije maliciozan. Na koncu, to je nepretencizoni repertoarski film koji sa simpatijama gleda na crnogorski mentalitet, ali isto tako kritikuje naopake društvene odnose koji proizilaze iz njega.
Film je snimio Podgoričanin sa stalnim boravkom u Beogradu, a pisao ga je Beograđanin sa fetišističkim odnosom prema podgoričkom humoru. Neuvjerljiva gluma je jedna od najčešćih boljki domaće kinematografije, ali u Bećkovićevom filmu gotovo svaki epizodista odrađuje impresivan posao, dok su Petar Strugar i Sergej Trifunović ostvarili najbolje uloge u svojoj karijeri. Posebno treba istaći muziku koju je radio Marko Kon, jer ona u ovom filmu nije tek puki ukras, nego efektno potcrtava, ali i dopunjuje Bećkovićev dekonstruktivistički narativ. Konova neočekivana postmodernistička igra sa dva najveća muzička brenda Crne Gore – državnom himnom i opusom Bobana Rajovića – dala je potpuno novu dimenziju kako filmu, tako i crnogorskoj kulturi.
Rezultat je, parafraziraću mog omiljenog crnogorskog stand-up istoričara: film koji nije ono što mu zbore – politička provokacija, nego ono što jeste – tongue in cheek antropološka vivisekcija crnogorskog društva. Zato je i beskrajno interesantna priča o „tatinom sinu“, Budu Đuroviću, koji očevom nemarnošću postaje „plijen“ krvne osvete, skrivajući se u Beogradu gdje su „sve penali“. Ono što će Budo otkriti jeste da su u Beogradu svi zapravo – Crnogorci. Da li ove tvrdnje isključuju jedna drugu, to ostaje na gledaocu da utvrdi. Što i nije lak posao, jer Bećković ni u jednom trenu ne podliježe ziheraškom referenciranju opštih mjesta iz žanrovskog filma i crnogorskog mentalitetskog folklora, već smjelo nastoji da ukaže na društvene konsekvence jednog svjetonazora koji je, na našu nesreću, postao mejnstrim način razmišljanja i pristup životu.
Bonus video:
