Hey man, ah leave me alone you know/ Hey man, well Henry, get off the phone, I gotta/ Hey man, I gotta straighten my face/ This mellow thighed chick just put my spine out of place David Bowie, "Suffragette City", Santa Monica '72, Ziggy Stardust Tour (Golden Years, 1972.)
Priča o objektu Dječje bolnice u Podgorici (Zoja Dumendžić - 1954. projekat, 1962. nepotpuna realizacija) je vrlo indikativna u kontekstu šire priče o - prije indirektnoj nego direktnoj, prije stihijskoj nego sistemskoj - apsorpciji premisa modernističke arhitekture na ovim našim ludim prostorima.
O humanističkom aspektu ovdašnjeg modernizma - u kontekstu onog dijela proklamovanih aspiracija modernističkog pokreta - dijela aspiracija koje su komunisti objeručke prigrlili i posvojili - a koji se odnosi na neposredan doprinos arhitekture rješavanju čitavog seta društvenih pitanja, odnosno društvenih problema - o famoznoj socijalnoj agendi, tj. socijalnom programu modernizma - ne može biti ni govora a da se prethodno ne razmotri paradigma Dječje bolnice u Podgorici.
Ideju o izgradnji Dječje bolnice moramo posmatrati u ozračju društvene klime sredinom pedesetih godina prošlog vijeka - pogotovo ako imamo u vidu koliko su zapravo ideali toga vremena - u travestiranoj, tj. iskrivljenoj formi, svakako - uticali na formiranje našeg kolektivnog "vjeruju" - i njegove (mahom indolentne, vrlo često i sramotne) manifestacije.
Povodom proslave desetogodišnjice oslobođenja Podgorice/ Titograda, 19. decembra 1954. godine, na tzv. Usmenim novinama Udruženja novinara Narodne Republike Crne Gore - pročitan je vrlo nadahnut "napis" Bose Jovanović - naslovljen "Zapisi o novom gradu" - iz kojega bih, za početak, izdvojio dva vrlo znakovita pasusa - slijedi prvi pasus:
"Taj grad - to je naš Titograd. Grad u čijim temeljima leži pepeo Podgorice, meso i kosti njenih građana".
Na teritoriji FNR Jugoslavije, ujedno i NR Crne Gore, u tih deset posljeratnih godina stavljene su pod čvrstu kontrolu sve društvene dimenzije - u ime nove, superiorne ideologije - koja bi se u nekim opštim kategorijama mogla označiti kao revolucionarno-socijalistička.
Nova ideologija je sa jedne strane nalagala ubrzanu modernizaciju - eksplozivni razvoj privrede i društva (na principima radničkog samoupravljanja - pravo u svijetlu budućnost) - i apsolutni raskid sa "nazadnom prošlošću", sa druge strane. Te dva ideološka imperativa će u dobroj mjeri odrediti urbanu morfogenezu Titograda, odnosno Podgorice (mofrogeneza: razvoj morfološke strukture - prefiks "morfo" se odnosi na oblik).
Liniju današnjeg Bulevara sv. Petra Cetinjskog - potez od bivšeg Hotela Crna Gora, preko Mosta Blaža Jovanovića, ka desnoj obali Morače - možemo shvatiti kao otjelotvorenje ideološkog principa ubrzane modernizacije u domenima urbanističkog planiranja. U godinama nakon prvog oslobođenja - 1879. godine - Podgorica je na talasu vjere u napredak i bolji život - preskočila Ribnicu i zaposjela ledine na desnoj obali.
U godinama nakon drugog oslobođenja - 1944. godine - Podgorica je (pod konspirativnim imenom Titograd) na talasu silne euforije i slijepe vjere u nužnost sveopšte modernizacije privrede i društva na putu ka svijetloj budućnosti - preskočila Moraču i zaposjela netaknute ledine na desnoj obali - tako da drugi skok možemo shvatiti i kao pandan prvom skoku. Problem je što na ovim našim prostorima procesi modernizacije nikada nisu bili u istinskoj korelaciji sa procesima demokratizacije društva - ključne odluke su se uvijek donosile daleko od očiju javnosti - pogotovo odluke koje se tiču urbanog razvoja.
Liniju današnje Ulice Kralja Nikole - potez od bivšeg Hotela Crna Gora, preko Mosta Braće Zlatičanin, ka lijevoj obali Ribnice - možemo shvatiti kao otjetvorenje ideološkog principa raskida sa nazadnom prošlošću. Ta linija je suštinski uslovila proces postepenog brisanja entiteta Stare Varoši sa mape Podgorice - koji još nije okončan, na svu sreću - ali teško da možemo, u ovom trenutku, govoriti o nekakvoj konkretnoj, opšteprihvaćenoj ideji o nužnosti integrisanja otomanskog graditeljskog nasljeđa - tih tužnih ostataka koji su preživjeli talase rušenja - u cjeloviti organizam grada.
Recentna dešavanja u zoni Tabačkog mosta na Ribnici - sa istočne strane mosta se gradi višespratnica, i to brzinom od koje zastaje dah, a sa zapadne strane se gradi depadans Hotela Nikić - govore tome u prilog.
Tabački most - kao važan relikt iz perioda otomanske vladavine na ovim prostorima i suštinska spona između Stare Varoši i Nove Varoši u periodu od osnivanja dijela grada na desnoj obali Ribnice do izgradnje Mosta Braće Zlatičanin - sveden je na besmislenu gomilu kamena - i lako se može desiti - ako nastavimo da slijedimo trendove trasirane posljednjih godina, a hoćemo, gotovo je izvjesno - da se taj most "uruši", poput Hotela Crna Gora - i da bude zamijenjen novim, modernim mostom - a moguće je i da istorijska komunikaciona linija koja je išla preko Tabačkog mosta jednostavno bude ukinuta. Kako bilo, teško da postoji način da utičemo na bilo što. Pod starom parolom - Ništa nas ne smije iznenaditi! - naprijed u svijetlu budućnost.
Dakle, taj pepeo stare Podgorice - i nešto malo mlađeg Titograda, dodao bih - te kosti i meso koje pominje drugarica Bosa Jovanović - to je naš usud. Da nije pepela - prašine, preciznije - staroga Hotela Crna Gora i nikad prežaljenog Kina Kultura - teško da bi Podgorica mogla dalje. Ta apoteoza o gradu koji se, poput feniksa, rađa iz pepela - traži žrtve - s vremena na vrijeme se ponešto mora pretvori u pepeo - ili barem u prašinu - da bi stara priča imala smisla - da bi živjela.
Drugi pasus iz napisa drugarice Jovanović je čista ekstaza:
"Titograd - dječak je to kome je sada tek deset godina. Vitalan je, zdrav, ali još uvijek nemiran, bosim nogama gaca kroz blato. Odijevamo ga, krasimo, ali mu nikada nije dosta (padoh sa stolice, zamalo - op.a.). Jer tek kad odraste, kad se razvije u vitkog, skladno građenog mladića - a za to su potrebne godine našeg strpljenja i našeg rada - vidjećemo ga čistog, umivenog, kako nam širi ruke i svakog u susret zove da ga zadivi svojom skromnom ljepotom".
A onda ide bomba: "Ali ni tada mu neće biti dosta" - taman kad sam svašta pomislio, ispostavilo se da Bosa Jovanović i te kako zna svoj posao. Titograd, nažalost, nikada nije izrastao u vitkog, skladno građenog mladića.
U međuvremenu je oćelavio i žešće se ugojio. Tamo negdje početkom devedestih je uletio u strašnu krizu srednjih godina - i odlučio je da se podvrgne operaciji promjene pola. Uzeo je ime svoje babe - nema više Titograda, živjela Podgorica - i opet joj nije dosta - nikada joj nije dosta - da bi na trenutke utolila svoju nezajažljivu egzistencijalnu glad prodaje redom zemljište koje joj je ostavljeno u nasljeđe, bezočno manipuliše planovima, druži se sa kojekakvim mračnim i bezskrupuloznim likovima, bije novinare itd. Šalu na stranu, stvari su mogle da odu i u drugom pravcu - samo "da je Pera otišao pravo u policiju".
Ako krenete u šetnju preko Krivog mosta - iz pravca Zabjela ka Atlas centru - možete da naslutite, otprilike, koji je to drugi pravac. Kad budete negdje na sredini mosta - bacite pogled na desnu stranu, na desnu obalu Morače. Ta jednostavna horizontala što se jedva nazire u zelenilu - to je Dječja bolnica - da su stvari otišle u tom pravcu... ali nisu. Konkretno o objektu Dječje bolnice u Podgorici naredne subote u dodatku Art Vijesti.
Bonus video:
