Smatrajući da je umjetnost izgubila istorijsku snagu Martin Hajdeger, u procesu prevazilaženja metafizike naglašava dvostruki plan djela, raslojavanje i suprotstavljanje, koje ide ka spajanju i sjedinjavanju u krajnjoj suštini bitka.
Biće „bludi po prazninama opustošene zemlje i univerzuma, a djelo umjetnosti jeste ono što se dešava, ono jeste skrivanje i istorijsko bivanje. Drama raslojavanja, spajanja i sjedinjavanja bitka, ili lirskog subjekta crnogorskog i jugoslovenskog klasika Jevrema Brkovića započinje u ranim knjigama ovog autora, preko Pustinje, Zrelog doba, Kučkinih sinova, sve do Komitskih balada 1991. godine (koju smatram prevratničkom knjigom ne samo kod Brkovića već i u cjelokupnoj crnogorskoj poeziji).
Upravo u godini objavljivanja Komitskih balada zbog dramatičnih političkih događaja u Crnoj Gori poslije dva pokušaja atentata, Brković, kao što je poznato, napušta Crnu Goru i punih sedam i po godina provodi u izgnanstvu. U emigrantskim knjigama, njegov se izraz razvija u žestoke angažirane antiratne polemike, te u velike naracije arhetipova crnogorske, dukljanske tradicije i mitova.
Budući velikim piscem raskošnoga talenta Brković do danas ispisuje životne i društvene drame u raznim žanrovima, poeziji, prozi, polemikama, esejima, memoarima i drugo, ugrađujući uvijek suštinu bitka s početka opusa u sve buduće poetičke i romaneskne naracije monumentalnog opusa.
Umjetnik se uzdiže jedino iz samog sebe, pravi pisac je onaj koji je stalno koncentrisan, veli Bodler. Jevrem Brković svojim neprolaznim literarnim fascinacijama potvrđuje ovu Bodlerovu misao. Ako je Bodlerov Albatros postao simbolom položaja i stanja pjesnika i čovjeka u okeanu, ili kozmosu u sličnom kontekstu može se izdvojiti jedan od ključnih simbola Brkovićeve poetike, a to je Kula, te knjiga Zidanje i razur kule Ozrovića, zbirka koja u cjelovitoj poetici ovog autora ukazuje na dijabolične pozicije čovjeka i pjesnika vječito raspetog između gradnje i razura.
Novo izdanje Kule dopunjeno je sjajnim izborom i publikovano kao XX knjiga biblioteke Dukljanski skriptorij 2002. Izbor otvaraju pjesme iz knjige Zrelo doba iz 1981. godine nizom egzistencijalnih iskustava sa temama o usamljenosti, metafizičkoj strepnji, prolaznosti i sjećanjima: ...Svakodnevno patim i sanjam Svoju ogromnu pustoš. Svoje usamljeničko ludilo. Svoje kosmičko prokletstvo, Tu strašnu nebesku nepravdu Da nas nigdje nema sem ovdje gdje smo...
Zrelo doba je u Kuli Brkovićev vrhunac egzistencijalne tjeskobe, autopoetičkog preispitivanja i metafizičkih drhtaja sopstvene samoće „moje je da samujem”, veli pjesnik na početku pjesme Moje je. Moj je i ovaj jezik za zubima, prepoznatljivi i neponovljivi jezik koji tvori nizove oporih epsko-lirskih slika Brkovićeve poezije koje su po tonovima klasične, mediteranske, a po semantičkim su obilježjima porukama i oporukama siktanje „zmijske leksike“ na dukljanskome suncu.
U Zrelom dobu pjesnikov alter ego se pretvara „u povijesni teret“, u „zlopamtilo svih zala pa i svojih“, odjekuje njegov glas turobno i bolno poput Zvona Ivanova iz kultnih Komitskih balada. „Pripremi svoje kosti i svoje potomstvo ,/pripremi na svašta pa i na uskrsnuće“, kaže pjesnik u poemi Tvoja domovina je žudnja. U dijaboličnoj igri metaforama, simbolima, refrenima, ritmovima Brković otkriva i tragove ljepote i prokletstva i propadanja i spasenja... Njegov Bog je njegovo jastvo neprekidno buđenje imaginacije, spasenje je u stvaranju i razuru Kule i poezije a do vječnosti se dospijeva stvaranjem i urođenim osobinama imaginativne ličnosti. Ima jedna kula koja tiho pada
Od temelja gnjije, od krova se ruši. Prozori na kuli nijesu ko nekada Iz njih izlijeću neke ledne ptice U mene ulaze i po mojoj duši Kljuju moju kulu svu noć nemilice...
Trideset pjevanja o Kuli Ozrovića, u čijem je središtu i šljemenu vertikala uspravnog postojanja, onog zogovićevskog da je „nekad lijepo jednostavno uspravno postojati na svijetu“ posvetio je Jevrem Brković ovom svom velikom i jedinstvenom simbolu. Noć u kojoj kljuju „neke ledne ptice“ je mitska pjesnikova noć, ledne ptice su valerijevske opake ptice koje u nama, u našem stablu vječno kljuju tražeći jezik i tragove demijurga i spasenja.
Brkovićeva Kula je asocijacija na davnoga pretka, na ognjište i sjemenište na kamen i tvrđu iz koje se brane ljubav i svoja zemlja, to je istovremeno i mitska i stvarna građevina koja veže vrijeme i trajanje, koja bitiše u trenu i u vječnosti... Simboliku Kule nalazimo još u knjizi Kučkini sinovi iz 1984. godine u ciklusu Otvorena kuća: „To je moja bolnica, kuća moja i obala, /Moj zamak jedini, moja utvrda i kula...“. Kompariranje obale i kule, dakle toposa i kuće, krša, stijene, krova, ognjišta i temelja u pjesnikovoj je viziji i doživljaju „otvorena kuća“, ili otvorena zemlja „moja jedina“, veli Brković “To mi je sve što imam, to je moje“... Kula je dakle pjesnikova ljepota i prokletstvo legende, kako veli Ivan Salečić. Kula je bila i ostala moj jedini pravi vaspitač, moj odgojitelj, moj uzor, moja jedina škola, veli pjesnik.
Poetske varijacije i legende o Duklji i dukljanstvu Brković dovodi do vrhunca u Ljetopisu Domaša Dukljanina, te skidanjem Zapisa s jednog portala na Duklji „Druge liječiš, a sam si pun rana“! Citat ovoga drevnoga zapisa sugeriše nam karakter i smisao otvaranja Dukljanskog proslova, drugoga dijela iz izbora „Zidanje i razur kule Ozrovića“. Niko od pisaca u povijesti crnogorske književnosti nije tako duboko i refleksivno osvijetlio mitove i tradiciju Duklje kao Jevrem Brković. Postojale su svakako fragmentarne literarne obrade ovih tema, ali tek Brkovićev književni upliv u dukljanske arhetipove dubinski je osvijetlio i napravio široke refleksije na temu Duklje. Uz osnivanje kulturnih institucija Brković je bitno uticao na književne kulturne i šire tokove novije crnogorske istorije.
U tom kontekstu Brković je homerovski hroničar Duklje, razorene Duklje, ispod dukljanskih zvijezda i kula. „U mojoj kući na dukljanskoj zemlji / Sve sama groblja sve mrtvi predjeli“, kaže pjesnik u pjesmi „Slučaj Horacija Šestog“, napisanoj daleke 1958. godine. „Crna suština je pritisla horizonte i samo odnekud duboko ispod zemlje do sluha dopire mukli drhtaj dukljanskog srca“, zapisuje Mladen Lompar povodom Brkovićevih Zapisa iz Crne sveske i pjesnikovoga povratka iz progonstva u Crnu Goru.
Fascinacije Dukljom, prošlošću i tradicijom prožimaju se u Brkovićevoj poeziji suptilnim prisustvom i variranjem savremenih tema od dominantno etičkih do ljubavnih i nostalgičnih, rasutih kroz prostor i sadašnje i istorijsko vrijeme. U tzv. emigrantskim pjesmama Brković ispisuje nadahnute i proživljene epistole imaginarnim i stvarnim prijateljima... “Otmjen u progonstvu“, piše Mirko Kovač, povodom izlaska Brkovićeve zbirke „Prokletstvo“. U izboru „Pjesnik, ili Hamlet u progonstvu“ sa pjesmama nastajalim u nekoliko decenija pjesnikov izraz postaje suptilniji, ali i eksplicitniji... Bijeg od epsko-lirske oporosti iz ranijih knjiga nastavljaju lirski tonovi osjenčeni citatima Sent Džon Persa “Sjena velike ptice prijeđe mi preko lica...“, ili „Postoji samo povijest duše“...
Tu su pjesme o lutajućoj vatri Mandeljštama, o smrti Hljebnjikova, o sedam zima Nikolaja Zabolockog, o prokletstvu pjesnikovih prijatelja iz društva mrtvih, ukletih, ili prognanih pjesnika, Puškina, Cvetajeve.... Posebno je indikativna paralela Brkovića s Jejtsom - njegova kraća poema „U slavu V. B. Jejtsa“ u kojoj pjesnik kaže „I ja sam vjeruj iz jedne Irske / Iz kamenite zemlje mitske...“ Iako je Englesku nazivao „vilinskom zemljom“ Jejts je sebe smatrao nacionalnim pjesnikom Irske što je dubok sinhronicitet s Brkovićem i njegovim crnogorskim i dukljanskim nacionalnim izrazom i imaginarijem. A. G. Matoš kaže „da nijesu sve vrste umjetnosti nacionalne u jednakoj mjeri.
Najnacionalniji su književnost i poezija jer su vezani posebnim narodnim jezikom.... Brkovićev okeanski opus, raskošnih naracija i dramatičnih fikcija, romani „Monigreni“, “Skotna vučica“, „Ljubavnik Duklje“ i dr, te knjige pjesama, izbori, dnevnici, eseji i polemike su na tragu viševjekovne crnogorske književne i kulturne tradicije i crnogorskoga jezika, ali su takođe duboko ukotvljeni u kosmopolitska traganja. Jer, kako veli Tomas Sterns Eliot „Nijedan pjesnik, nijedan umjetnik nema sam za sebe cjelovito značenje“.
(Iz besjede izgovorene na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju)
Bonus video:
