Ako si dovoljno luda/ Ako si dovoljno hrabra/ Ako zaista postojiš/ Prigrli me baby/ Prigrli me baby, Partibrejkers, "Ako si", Partibrejkers (Jugoton, 1985.)
Dva polupijana klinca - jedan je baš visok i baš mršav, drugi je u drečavo- zelenoj majici - razvaljuju klupu ispred moje zgrade. Maksimalno su koncentrisani, temeljito rade svoj posao, što je u neku ruku smiješno. Pozni je noćni sat. "Neko mi je oteo, pesak iz očiju!", urla onaj u zelenoj majici. Inače, ako niste znali, te predivne stihove su potpisali stari, najstariji Partibrejkersi - pjesma se zove "Ako si" - a ispjevana je jako, jako davno. "I nije ti niko oteo pesak iz očiju, ludo dijete - nego BLJESAK - pazi: bljesak, a ne blesak - oteo ti je bljesak iz očiju — Neko mi je oteo/ Bljesak iz očiju/ Ostao sam siv i sam/ Postao sam gvožđe itd. Tako to ide". " Neko ti je oteo, pesak iz bubrega", dodaje visoki. Nego, drage moje Podgoričanke i gospodo Podgoričani - osjećate li i vi da stvari izmiču kontroli u posljednje vrijeme - polako, ali sigurno? Nije riječ o formiranju postizborne koalicije na liniji DPS - SDP, naravno. Izvjesno je bilo da će se to desiti, od početka, samo što nije bilo u redu izlaziti sa crnim slutnjama odmah poslije izbora. Uzmimo nazive tih partija: Demokratska partija socijalista - Socijaldemokratska partija - čak i inverzija (očigledno besmislenih, tj. obesmišljenih) pojmova u nazivima te dvije partije ukazuje na tvrde ortačke relacije - može li stvarno postojati neka suštinska razlika između ovdašnjih demokrata-socijalista i ovdašnjih socijaldemokrata. Sve je jasno - svaka prava ljubav, na kraju krajeva, ipak počiva na nekakvim zajedničkim interesima, kakvim-takvim, treba to priznati - i jednostavno nastaviti dalje - u svijetlu budućnost.
Mene zapravo muče banalne stvari - saobraćajne gužve, na primjer. Grad je pred saobraćajnim infarktom, osjećate li to?
Ubijeđen sam da su neuralgične saobraćajne tačke (poput prilaza semaforu na raskrsnici Cetinjske i Nikšićke džade iz pravca Zabjela, tj. Dahne - ili Krivog mosta, s oba kraja, i na lijevoj i na desnoj obali Morače - zonu Čepuraka bolje da ne pominjem, Staru varoš isto) u međuvremenu metastazirale - na sve strane. Čitav grad je pred saobraćajnim kolapsom. Desila se nekakva saobraćajna eksplozija. Nema više saobraćajnih gužvi - zaboravite plural - sada imamo tu jednu saobraćajnu gužvu, imamo konstantno nagomilavanje šarenog lima, svuda i na svakom mjestu, nagomilavanje koje je počelo ko zna kad i kojemu nema kraja. Kao da svi polude oko 11.00 AM, sjednu u auta - i bjesomučno kruže gradom do iza ponoći. Onda preuzima noćna smjena - noću se kida krvnički - mašine urliču do u sitne sate. Biće da sam ostario, definitivno, biće da je sve to zajedno ipak previše za staroga momka koji se savršeno sjeća staroga Titograda - iz vremena kada nije postojao niti jedan jedini semafor. A onda su postavili semafor kod - sada već bivšeg - Hotela Crna Gora - kladio bih se, za sve pare, da je to bio prvi semafor u Titogradu - a drugi su postavili na raskrsnici tadašnjeg Lenjinovog bulevara i Ulice Jovana Tomaševića, odnosno Ivana Milutinovića, Prekomorače.
Dječja bolnica, južna fasada
Što se tiče pitanja koje sam vam postavio u prošlom broju - koja je to zgrada podignuta u Podgorici, tj. Titogradu, davne 1961. godine - pardon, 1962. godine - po projektu prezentovanom na izložbi u velelepnom Rihterovom (Vjenceslav Richter) paviljonu Jugoslavije na EXPO u Briselu 1958. godine? - moram da konstatujem da nisam dobio nijedan tačan odgovor, nažalost. Dakle - radi se o Dječjoj bolnici kliničkog tipa na Kruševcu (Zavod za zaštitu majke i djeteta "Dr Arsenije Škatarić" - danas Institut za bolesti djece).
Radovi na objektu su počeli 1955. godine i radilo se do januara 1958. godine - kada su radovi obustavljeni - da bi bili nastavljeni u septembru iste godine - i trajali sve do 15. marta 1962. godine, kada je izvršen tehnički pregled objekta - mada objekat nije bio završen, originalni projekat nikada nije realizovan u integralnom obliku - nisu bile izgrađene sve ambulante, na primjer, kao ni kompletan Zarazni paviljon, bilo je i nekih preinaka glavnog projekta itd.
Po okončanju Drugog svjetskog rata, u tadašnjoj Narodnoj Republici Crnoj Gori, na talasu opšteg poleta i vjere u bolji život, uviđa se, što bi se reklo - potreba za ozbiljnim unaprjeđenjem sistema dječje zdravstvene zaštite - što je ujedno nalagala i opšta zdravstvena politika države - a država se zvala, da ne bi bilo zabune - Federativna Narodna Republika Jugoslavija - sve do 1963. Plan je zapravo bio vrlo ambiciozan i temeljio se na imperativu da se NR CG u pogledu dječje zdravstvene zaštite u što kraćem roku osamostali, vjerovali ili ne. To je podrazumijevalo uzdizanje sistema do nivoa koji bi dozvoljavao da se domicilnom medicinskom kadru povjeri tretiranje svih - u prvo vrijeme skoro svih - dječjih bolesti.
Ranih pedesetih, paralelno sa pokušajima da se krene u realizaciju zamisli o izgradnji bolnice opštega tipa u Titogradu, razmišlja se i o izgradnji specijalizovane dječje bolnice, takođe u Titogradu. U programu izgradnje stoji da bi buduća Dječja bolnica morala biti kliničkog tipa, te da bi, kao takva, u isto vrijeme zadovoljavala potrebu ambulantno-polikliničkog liječenja, odnosno hospitalizacije djece iz Titograda i okoline, kao i potrebu kliničkog liječenja i hospitalizacije djece sa cijele teritorije NR CG. Bolnica bi bila, ukratko, glavna dijagnostičko-terapeutska i konzilijarna ustanova u NR CG. U okviru budućeg objekta nalazili bi se i prostori tzv. Demonstracionog centra dječje zaštite NR CG, gdje bi se obučavao i formirao kadar za rad u ustanovama dječje zdravstvene zaštite - što znači da bi bolnica morala preuzeti i ulogu nastavne, stručne i naučne metodološke baze za obuku i usavršavanje medicinskog osoblja: medicinskih sestara, patronažnih sestara, sestara za brigu o djeci sa smetnjama u razvoju, te ljekara opšte prakse - i posebno pedijatara.
"Dječja bolnica u Titogradu", piše Selimir Dumendžić, "predstavlja prema programu rezultat najsuvremenijih nastojanja u brizi za male bolesnike. Karakteristika je programa, da mu nije osnovno samo projektiranje po principu suvremene bolničke arhitekture, već i mentalne higijene. Projektant je imao zadatak, da bolesnicima stvori takav ambijent, da oni što manje osjećaju odvajanje od roditelja i da roditeljima, koji ne mogu ostati uz svoju djecu, omogući pristup odjeljenjima, koji najmanje smeta red i rad medicinskog osoblja u bolnici". Gradnju Dječje bolnice kliničkog tipa direktno je inicirao Narodni odbor grada Titograda, 1954. godine, uz podršku UNICEF-a. Prvi korak je bilo raspisivanje Pozivnog arhitektonskog konkursa. Ocjenjivački sud, tj. Konkursni žiri, radio je u sastavu: Mate Bajlon, Milorad Macura i Miloš Somborski - sva trojica su poznati arhitekti iz Beograda, Dragutin Brašovan - takođe Beograđanin, ali u to vrijeme na privremenom radu u Titogradu, Petar Vukotić (otac Vukote - Tupe - Vukotića) - crnogorski arhitekt, te ljekari Vukan Čupić iz Beograda i Radoje Lakić iz Titograda.
Na predlog Ocjenjivačkog suda, pozvana je tadašnja jugoslovenska elita na polju projektovanja zdravstvenih zgrada da uzme učešća na konkursu, redom: Milan Zloković, Stanko Kliska i Aljoša Žanko - sva trojica iz Beograda, te Vojislav Đokić - naše gore list (arhitekt vrlo interesantnog opusa u konteksu priče o apsorpciji modernističkih premisa u CG, pogotovo u periodu neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata) - i naravno - Zoja Dumendžić iz Zagreba. Jedini je Stanko Kliska otkazao učešće - pretpostavlja se i zašto - ali ne bih o tome ovom prilikom. Nego, ko je pobijedio na konkursu - što mislite? Odgovor u narednom broju ART Vijesti.
Galerija
Bonus video:
