(Nastavak iz prošlog broja)
Pošto nije bilo druge takve prilike, pokušaću da se prisjetim i donekle prepričam tu našu neobaveznu konverzaciju. Prvo mi je pao na pamet onaj dio u Borhesovom odgovoru da se može pisati o istom sižeu, ali da to bude malo različito i šta Danilo misli o tome. On se složio i dopunio da se teme ponavljaju, ali da su varijacije beskonačne, što je on učinio upravo u Grobnici. Da je “živi mit” rekao da je malo mogućih priča, ali zato su ljudi različiti i svako ih doživljava i saopštava na svoj način.
„Kod mene metafora igra važnu ulogu, i može biti puna. Recimo, metafora laži provlači se kroz nekoliko priča. Riječ može sve da transformiše: istinu možeš da pretvoriš u laž i obratno, kako su to radili isljednici. Takođe, riječima se postiže i magija. Njihova moć je bezgranična. Od Borhesa sam puno naučio. Iz tvog intervjua se vidi da mu veliki romani, poput onih kod Dostojevskog, teško padaju i da je više volio priče, u čemu je bio nenadmašni majstor, pa sam i ja prihvatio taj rod, koji, kako on kaže, može da se ispriča, za razliku od romana. Tom rodu i ja pribjegavam. Služim se i dokumentom koji je za mene dragocjen materijal. Na njemu zasnivam moj spisateljski rad, kao što mi je očevo pismo poslužilo za Peščanik. Taj dokumenat treba da utiče na čitaoca i da ga uvjeri da je sve istina što pisac kaže. Piščeva uvjerljivost je važna, iako je tu puno izmišljenog. Pored toga, Borhes me naučio i sažimanju.”
Kad je počeo razgovor o Enciklopediji mrtvih, govorio mi je o čovjeku čiji je rukopis popravio i da je ta knjiga pobrala nezapamćen uspjeh. Ali, to je poznata stvar. Pitao me je na koga se odnosi jedna priča u Enciklopediji. Nijesam znala, a i kako bih kad ne živim u sredini na koju ona aludira, i on je zadržao tajnu. Teme razgovora su se smjenjivale, pa nijesmo propustili ni njegov prelazak od izdavača Galimara ka Graseu. Taj veliki izdavač mu nije poklonio zasluženu pažnju i on je prešao pod okrilje Bernara Anrija Levija koji se zaista trudio da se objave sve njegove knjige. Danilo nije bio izuzetno oduševljen ni francuskim piscima.
Evo jedne istinite priče o njemu (po tekstu koji sam pročitala) koja je za mene neoprostiva. Patrik Beson, danas veliko ime i kao pisac i kao kritičar, koga su pozvali u Beograd na Oktobarske susrete - prije rata (jer se kasnije pridružio Miloševićevim nacionalistima) na osnovu mog teksta u Politici („kao najmlađeg besmrtnika” - dobitnika nagrade Francuske akademije za knjigu Dara), napisao je tekst u kome kaže da su francuski pisci (i kritičari), među kojima i on, prihvatili Danila s visine, arogantno ili ravnodušno, ali, kada se on sam - Beson, udubio u to djelo, kaže da je shvatio koliko je Danilo bio iznad njih i da je on, u stvari, gledao na njih s one visine na kojoj su se oni samo zamišljali, i da su oni bili smiješni s tom arogancijom pored takvog velikana. Nažalost, to otkriće i priznanje je stiglo kasno. Ali svako priznanje istine je, pa i kasno, korak ka ljudskosti i poštenju koje rasterećuje savjest mnogo više nego hipokritno ćutanje. Bila sam prisutna na predavanju kod Kundere kada je on na izuzetan način pohvalio Danilove knjige. Znači, Danilo je kasno shvaćen na Zapadu, jer nije imao sreće sa izdavačima.
Kiš svira gitaru svojim cetinjskim prijateljima
Poslije našeg ručka, Danilo je uzeo taksi i pošli smo kod njega. Pokazao mi je garsonjeru u kojoj se na prvom mjestu isticao radni sto sa pisaćom mašinom, stonom lampom i rukopisima. Nasuprot stola bila je stalaža sa knjigama, a krevet je bio uza zid sa strane vrata. I tu smo nastavili sa razgovorom. I uvijek ću žaliti što to nije snimljeno.
Kada je Danilo dobio orden Viteza umjetnosti i književnosti, priređen je prijem u raskošnoj jugoslovenskoj rezidenciji nedaleko od Ajfelove kule. Ministar kulture Žak Lang mu je lično uručio orden. I tada sam bila prisutna i snimila sam nekoliko fotografija gdje se pored Danila i Žaka Langa vidi i moj sin Aleksandar. Dobitnik ordena Viteza je bio nekako svečan, kao zamišljen. Bilo je to slavlje kojemu smo se svi radovali. Dan kada je Danilo postao Vitez francuske kulture ostao mi je u teškom sjećanju, jer je on odmah otputovao u Ameriku i tada mu je otkriven rak. Za mene je to zauvijek ostala tragična vijest.
Ne znam zašto, ali strahovala sam za njega kao da mi je rod. Vjerovatno što je bio izuzetan čovjek i što se sudbina obično okomljuje na takve. Zanimala sam se diskretno o njegovom liječenju u onoj naivnoj nadi da će se spasiti. Znala sam da je operisan, da je izdržao hemoterapije i vjerovala sam da će pobijediti bolest. Nada se ipak nije ispunila.
Godinu dana prije Danilove smrti (14.12. 1988.), Petar Živadinović mu je priredio književno veče u Jugoslovenskom kulturnom centru na kome su govorili Gi Skarpeta i Žan Kler, poznati francuski kritičari. Poslije njihovih izlaganja postavila sam pitanje Kišu, čiji odgvor, snimljen na traci, imam i danas.
Proveli ste život baveći se riječima kao pisac i kao veliki prevodilac. Vaše sredstvo je bila riječ. Šta je ona za Vas?
„Kao i uvijek, Branka postavlja kratka, ali vrlo teška pitanja. I ona je u pravu. Da, znam šta znači riječ ne samo kao pisac, nego i kao prevodilac. Vjerujem da se najbolje uči pisanju kada se prevodi. Pošto sam se služio najrazličitijim vrstama pisanja, svjestan sam kakvu težinu može imati riječ da bi se izmijenilo ne samo značenje rečenice, nego i ono što se zove registar jedne rečenice ili jednog pasusa. Ako treba da odgovorim šta je riječ za pisca, reći ću da je to traženje najmanje jedinice da se uobliči slika. To je moguća definicija koja mi je draga, jer je zvučnost neke riječi, ili sinonima, važna. Ako birate riječ među sinonimima prema njenoj zvučnosti, ona iz osnova može da izmijeni ne samo registar rečenice ili pasusa, nego i čitavih poglavlja.”
U Italijanskom kulturnom centru bilo je književno veče posvećeno Klaudiju Magrisu na kojoj su, uz ostale, govorili Danilo Kiš i Predrag Matvejević. Kao i uvijek, obojica su bili sjajni. Klaudio je bio tada mnogo manje poznat kod nas, iako je njegova famozna knjiga Dunav na Zapadu već bila osvijetlila kulture i istorije podunavskih zemalja. Pošto nikako nijesmo uspijevali da nađemo vrijeme za ozbiljan razgovor, rekla sam Danilu na toj večeri: „Danilo, postaviću ti samo jedno pitanje i ne tražim više, a to je - sudbina pisca.” Uslijedio je vrlo brz i kratak odgovor: ”Branka, kada bih ti odgovorio na to pitanje, odgovorio bih ti na sva.”
Naravno, to sam i znala s obzirom na sve što je doživio i preživio: od očeve golgote - čekanja satima na red za smrt pred zapušenom rupom masakriranih Jevreja na zaleđenom Dunavu, služenja mađarskom gazdi u djetinjstvu, piščevo posvećenje, do raspinjanja na krst od svojih kolega zbog Grobnice za Borisa Davidoviča i na kraju nesavladane bolesti. Neostvaren razgovor sa Danilom ostao mi je kao jedna lična boljka.
(Nasatavk u narednom broju)
Bonus video:
