Kada istoričar u poodmaklim godinama počne da sakupljati objavljene intervjue, članke i osvrte, to je pouzdan znak da više nema snage za rudarski posao istraživanja, sabiranja i istraživanja po arhivima. Istovremeno, to je i prirodna potreba da se sačuva postignuto i logična posljedica iluzije da je moguće " zaštiti" svoje stvaralaštvo i u vremenu proslije nas.
Upravo podstaknut takvim jednim naporom pretočenim i objavljenim u knjizi “Sporenja u istoriografiji, o vrlinama i manama učiteljice života" akademika Miomira Dašića, usudio sam se da pokušam razmišljati o prvoj generaciji učenih istoričara u Crnoj Gori i o njenoj istoriografiji, u istorijskoj, filozofskoj i didaktičkoj perspektivi. Ako bismo prihvatili kao osnovano mišljenje američkog istoričara Džemsa Petifera da je “nepobitna istina da je do XX v. istorija Balkana većim dijelom bila usmena, u društvima gdje masovna pismenost nije ostvarena na mnogim mjestima i nakon II svjetskog rata“, onda bi se bez rezervi moglo utvrditi da su utemeljivači naučne istoriografije u Crnoj Gori pripadnici generacije koja je intelektualno i naučno sazrijevala u vremenu nakon II svjetskog rata. U istoriografskom smislu, to je vrijeme izrazite dominacije ideološke paradigme u vrijednosnom smislu, ali i najproduktivnije vrijeme u razvoju crnogorske istoriografije.
Ovu činjenicu posebno čini zanimljivom to što je istoriografija u CG u komunističkom periodu (1945-1989) imala veoma zavidnu produkciju sa više od 360 knjiga na preko 81.000 stranica i preko 2.500 članaka na 36.000 stranica. U "Istorijskim zapisima" u navedenom periodu objavljeno je preko 1.600 radova na preko 22.000 stranica, odnosno ukupan broj stranica na kojima je tretirana prošlost CG prelazi 117.000 ili u prosjeku 2.925 godišnje. Statistika sama po sebi ne znači mnogo, ako se ne naglasi da iza ove zavidne kvantitativne i razuđene kvalitativne istoriografske produkcije stoje prve institucije organizovanog pamćenja i generacija predanih istraživača koja je duboko zaorala prvu i najtežu brazdu u nauci istoriji u kojoj je stalno "oranje" imperativ egzistencije i samopotvđivanja. Znam da mnogi neuki i lakomisleni utrčavaju u čarobni svijet prošlosti, ali upravo zbog toga i potreba da se iskaže poštovanje i prema onima koji su toj "prošlosti" podarili životni i radni vijek i utemeljili istorijsku nauku u sredini u kojoj je svako spreman da radije gleda "iza" nego " ispred" sebe, valjda iz zbog toga što mu se uvijek činilo da je izvjesnije "ono što je bilo" od "onoga šta će biti". Rizikujući da nekoga zaboravim, imam na umu njihovo djelo, pa potom imena.
Posmatrajući tako jednu generaciju, od kojih mnogi nijesu među živima, padaju mi na um sljedeća imena: Đoko Pejović, Jefto Milović, Slavko Mijušković, Miloš Milošević, Dimitrije Dimo Vujović, Branko Pavićević, Đuro Vujović, Žarko Šćepanović, Branko Babić, Dragoje Živković, Radoslav Rotković, Novica Rakočević, Jovan Bojović, Zoran Lakić, Radoje Pajović, Božidar Šekularac, Branislav Kovačević, Miomir Dašić. Ovim imenima treba dodati i destine drugih, bilo da su stvarali u CG ili pisali o njenoj prošlosti. U svakom slučaju, ogromno pisano istoriografsko nasljeđe u CG nastalo je najviše zaslugom pomenutih i ono obavezuje ne samo na potrebu kurtoaznog iskaza poštovanja, nego i na izraze poštovanja, pa i divljenja. Znam da bi svako od nas na različite načine vrednovao ovo nasljeđe. Ali takođe znam da to pripada narednim generacijama. Ne da vrednuju nego da preispitaju. To nije nikakvo "prekrajanje", kako često tumače neuki, već logičan proces naučne samospoznaje unutar kojeg se ne preispituje vrijednosni sud, jer je on uvijek subjektivan, već se preispituje izvorna (heuristička) osnova istoriografskog suda. To onda znači da se obavezno mora polaziti od postojećeg. Zahvaljujući pomenutim, a i drugima, kao što smo naveli, istoriografsko nasljeđe nam je respektabilno i saglasno mišljenju nastalom u XIX v. da su istoričari "intelektualno plemstvo" među naučnicima. Iako to danas zvuči kao otrcana fraza u društvu koje je intelektualnost svelo na komercijalni kantar tržišta u kojem se znanje mjeri a ne vrednuje, to ne znači da nijesmo svi pozvani da ga branimo. Knjigom, tekstom i pisanom riječju.
Upravo zbog toga iskazujem poštovanje prema djelu akademika Dašića. Njegova nova knjiga je intelektualno provokativno zavještanje čovjeka koji se već šest decenija uspješno nosi sa izazovima, problemima i dilemama svog vremena i istorijske nauke u njemu. Posvećen pozivu pedagoga, istraživača, akademik Dašić je postao značajna stavka u biografijama generacija studenata, saradnika i kolega. Upravo iz bojazni da ne prenaglim u patetičnom iz razloga osjećaja zahvalnosti i poštovanja prema ovoj ličnosti, nastojao sam da poštujem principe za koje se zalagao i zalaže akademik Dašić: naučnost, dosljednost u odbrani naučnog mišljenja, principijelnost, etičnost i tolerantnost. Sve to mora biti prožeto potrebom kritičkog promišljanja i vrednovanja zasnovanim na osnovnim postulatima naučnosti: logičnost, provjerljivost, skladnost i sistematičnost.
Činjenica da je akademik Dašić povodom izlaska knjige pozvao na razgovor oko 30 naučnika, među kojima i one koji se u mnogo čemu spore sa njim, govori o intelektualnoj superiornosti unutar koje je veće zadovoljstvo razmijeniti argumente s neistomišljenikom, nego komplimente s istomišljenikom. Saglasno tome, nije mi cilj da izričem sudove o knjizi (to sam uradio tamo gdje treba), već da prepoznam fenomene razvoja jedne nauke u svjedočenju jednog od glavnih aktera u rasponu od skoro šest decenija. Prvo što se uočava je autističnost i zatvorenost koja je branjena isključivo ideologijom. Posljedica takvog stanja je apsolutni nedostatak sporenja o fundamentalnim pitanjima nauke. Ako neko misli da su suštinska pitanja istorijske nauke: pitanja identiteta, intelektualnih sujeta, potrebe potvrde postojećeg, stražara na vratima patriotizma i slično, onda je u očiglednoj zabludi. To su pitanja porenja a ne sporenja, to je pitanje tehnike a ne nauke.
Suštinska pitanja istorijske nauke su pitanja vezana za izvornu osnovu postojećih znanja, pitanja sadržaja i kompatibilnosti sa savremenim intelektualnim trendovima u svijetu. U tom smislu izazov nije u tome sporiti se npr. s tvrdnjom akademika Dašića da "crnogorska crkva nije nikada bila autokefalna", već, eventualno, sa saznajnom osnovom na kojoj je sazdana takva tvrdnja. Tačnije, suštinsko pitanje nauke nije: ko i šta piše, već na osnovu čega? Ako se prihvati takvo stanovište, onda će istorijska nauka iz faze porenja, preći u fazu sporenja oko suštinskih pitanja. U tom smislu, dužni smo iskazati poštovanje prema akademiku Dašiću koji je konkretnim činjenjem afirmisao predhodno navedeni stav.
Bonus video:
