Jedan po jedan“, prvi triler proslavljenog engleskog pisca Tonija Parsonsa je napeti roman novog, eksplozivnog kriminalističkog serijala, u kome se prate tragične sudbine sedmorice sinova bogatih, povlašćenih porodica. Prije dvadeset godina oni su se sprijateljili u otmenoj privatnoj školi Grnčarevo polje. Sada jedan po jedan umiru na najsvirepiji mogući način. Istovremeno, detektiv Maks Vulf biva premješten u Odsijek za ubistva londonske policijske stanice Centralni Vest end u ulici Sevil Rou broj 27.
On uskoro kreće po krvavom tragu od zabačenih uličica i blistavih svjetala grada preko najmračnijih uglova interneta sve do najviših centara moći. Dok se leševi gomilaju, Maks shvata da je ruka ubice duga i sve bliža svemu i svakome do koga mu je stalo. Maks uskoro otpočinje bitku ne samo za pravdu nego i za sopstveni život...
Parsonsove knjige: „Čovjek i dječak“, „Čovjek i žena“, „Za moju malu“, „Prava porodica“, „Naše nezaboravljene priče“, „Novi početak“, „Moja omiljena supruga“, „Ljudi i dječaci“, „O životu, smrti i doručku“, „Odlasci“, „Potraga za suncem“, kao i najnoviju „Jedan po jedan“ objavila je Laguna u prevodu Nenada Dropulića.
Toni Parsons je rođen u siromašnoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dodijeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom. Toni Parsons je sin bivšeg marinca kojem je dodijeljen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svjetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa - sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao - čine okosnicu i srž romana „Čovjek i dječak“.
Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja, Late Review.
„Jedan po jedan“ je vaš prvi triler. On se po žanru bitno razlikuje od vaših ranijih romana. Koji je bio razlog za ovaj zaokret?
- Oduvijek sam volio krimi romane. I oduvijek sam volio trilere. I onda sam 2010. bio na filmskoj projekciji i imao sam razgovor sa režiserom, Semom Mendezom, koji mi je rekao da će režirati sljedeći film o Džejmsu Bondu. Sem mi je rekao da je ponovo pročitao sve knjige Jana Fleminga o agentu 007 kako bi mu to pomoglo oko njegovog filma, a meni se učinilo da zvuči zabavno uraditi tu stvar. Tako sam počeo ponovno čitanje svih Bond knjiga i kad sam završio prvu stranicu romana „Casino Royale“, prvu Džejms Bond knjigu, znao sam da želim da stvorim lik koji će trajati zauvijek - poput Džejmsa Bonda, poput Šerloka Holmsa, poput dr Votsona, poput Filipa Marloua. Izgledalo je da je to divna stvar za ostvarivanje i divim se piscima koji su to uradili. Tako je Maks Vulf, junak romana „Jedan po jedan“ potekao sa tog sastanka sa Semom Mendezom.
Ovaj roman ima naglašenu socijalnu notu. Ubica ubija najbogatije ljude. Kako tumačiti tu činjenicu u kontekstu ove globalne svjetske ekonomske krize?
Izgledalo mi je da je ideja o ubijanju (uglavnom) bogatih i moćnih muškaraca originalna - činila mi se svježom, a činila mi se i modernom. Mnogo ljudi u mojoj zemlji mrzi bankare nakon pada berza 2008, tako da mi je izgledalo kao područje koje vrijedi istraživati. I izuzetno mi se dopala ideja stvaranja žrtava daleko od nevinih, a da ubica nije u potpunosti zao. Svidjela mi se moralna kompleksnost te ideje.
Ubica u romanu je popularan na društvenim mrežama. Kako objašnjavate tu činjenicu? Je li on pomalo Robin Hud? Ne voli bogate, a šta radi sa njihovim novcem?
- Društvene mreže su pune idiota, a oni bi definitivno voljeli nekoga ko ubija bogate i moćne. U stvari, mislim da bi oni voljeli bilo kog ubicu slavnih, čak iako on nije ubijao bogate i moćne. Čak i da je Džek Trbosijek danas živ, bio bi veliki na Twitteru i Facebooku.
Pogriješili bismo kada bismo rekli da je roman „Jedan po jedan“ potuno različit od vaših ranijih romana. Maks Vulf je samohrani roditelj, poput Harija Silvera glavnog junaka vašeg najuspješnijeg romana „Čovjek i dječak“. Slažete li se sa ovom konstatacijom? Ima li još sličnosti?
- Razlog što sam Maksa stvorio kao samohranog roditelja je taj što to funkcioniše. Nijesam želio da on bude oženjen - jer želim da on ima romantične i seksualne avanture u svakoj knjizi - da upoznaje žene - ali nijesam želio da on bude sam čovjek u životu, kao što je Džejms Bond ili Li Čajldov Džek Ričer. Jer, iako volim te momke, to je već urađeno. Htio sam da Maks ima temelj ljubavi u svom životu, porodicu, odgovornost i dužnost. To ga čini još privlačnijim likom. Pa, zato je samohrani roditelj - to se uklapa u priču. Svake druge sličnosti su zbog toga što se on u osnovi zasniva na istom čovjeku - na meni. Dakle, moji junaci će uvijek zvučati i izgledati i ponašati se po malo poput mene.
U Vašem romanu ulica Savil Rou 27 je stvarna lokacija, ali reputacija ove ulice je sagrađena po brojnim radnjama krojača koji šiju muška odijela po mjeri. Šta nam još možete reći o ovoj slavnoj londonskoj ulici?
- Da, Savil Rou je vrlo poznata za tako malu ulicu. Kao što ste rekli, ona je legendarna po svim tim krojačima koji u toj ulici šiju po porudžbini - prava engleska gospoda kao što su princ Čarls i Brajan Feri tamo dobijaju svoja odijela ručne izrade. Možda je najpoznatija kao mjesto na kome su Bitlsi održali svoju posljednju svirku, na krovu kuće broj jedan u Savil Rou. Ono što mnogi ljudi ne znaju je da je Savil Rou dom masivne policijske stanice (Centralni Vest end, Savil Rou 27) - koja je u srcu londonskih policijskih operacija. Izabrao sam ovu lokaciju jer je originalna i učinilo mi se da je Skotland Jard možda pomalo kliše - on je previše poznat, ranije je korišćen. Isto tako, ja ne poznajem Skotland Jard, ali sam proveo neko vrijeme u Savil Rou 27.
A šta je sa Crnim muzejem koga pominjete u romanu?
- Crni muzej je muzej zločina u Skotland Jardu. On je zatvoren za javnost i posjeduje puno oružja koje je korišćeno za ubijanje policajaca i žena u proteklih 150 godina. On je u velikoj mjeri za obuku. Htio sam da Maks ima mudru figuru kao što je Joda u „Ratovima zvijezda“ - neko kome se mogao obratiti za savjete i smjernice i prosvjetljenje. Zbog toga on ide kod narednika Džona Kejna, kustosa Crnog muzeja.
Britanska književnost ima bogatu tradiciju pisanja krimi romana. Imate li uzore u krimi žanru?
- Ja stvarno nijesam imao uzore, jer na kraju morate pronaći svoj sopstveni glas. Volim gotovo sve velikane krimi žanra kako britanske tako i američke. Iako mi neki pisci - kao što su Agata Kristi ili Žorž Simenon iz Belgije - izgledaju sada vrlo starinski. Čak i Artur Konan Dojl izgleda staromodan, iako Holms i Votson imaju kvalitete koje se mogu ponovo otkrivati u svakoj novoj generaciji. Volim mnogo američkih pisaca - Džejmsa Li Burka, Rejmonda Čendlera, Elmora Lenarda - ali pretpostavljam da mi je omiljeni pisac trilera za sva vremena Jan Flemig.
Roman „Jedan po jedan“ je prvi dio trilogije. Šta nam možete reći o nastavcima?
- Druga knjiga će se zvati „Koljač“ i to je knjiga o ubici koji umire, a prije trideset godina je ubio farmera i njegova tri sina stočnim pištoljem jer su pokušali da ga kastriraju. Od tada kad je porodica ubijena stočnim pištoljem do danas se ne zna da li je ubica - koljač - zavisan od svojih starih trikova, ili neko pokušava da mu smjesti. Treća knjiga se i dalje priprema u mojoj glavi tako da ne želim da pričam o njoj više od naslova, koji će biti „Klub obješenih“.
Vaše gostovanje u Podgorici od prije nekoliko godina izazvalo je veliki publicitet. Hoćete li nam opet doći?
- Biću u Beogradu na predstojećem Sajmu knjiga pred kraj oktobra i početkom novembra i radujem se što ću u to vrijeme koliko je moguće vidjeti mnoge moje srpske prijatelje.
Ne znate odakle ideje dolaze
Svaki pisac nosi u sebi nenapisanu knjigu. Gdje su zapravo korijeni vašeg romana „Jedan po jedan“?
Korijeni knjige su zakopani duboko u mom životu. Prvi novinarski tekst koji sam uradio nije bio o muzici, već je to bilo prije trideset godina kad sam napisao priču o zamjeniku odreda iz ulice Savil Rou 27, iz policijske stanice Centralni Vest end. A oružje za ubistvo u romanu „Jedan po jedan“ je diverzantski nož Fairbairn-Sykes – nož koji je moj otac imao u Drugom svjetskom ratu. Ako biste bili zarobljeni sa ovim nožem, nacisti bi vas upucali kao špijuna. Oni nijesu bili špijuni - bili su komandosi, ono što bismo mi nazvali pripadnici specijalnih snaga. Ali taj nož je uvijek imao ogromnu emocionalnu energiju za mene - jer da su mog oca pronašli sa njim, ja se sigurno nikad ne bih rodio. Dakle, korijeni idu duboko. A ponekad ne znate odakle ideje dolaze.
Bonus video:
