Pisma Sretena Asanovića Jevremu Brkoviću
Titograd, 16. jun 92.
Dragi Jevreme,
Dragi prijatelju,
Neka su nam srećni "Monigreni". Dobili su Crnogorci svojih “Hiljadu godina samoće i slave". Bravo, Monigrenac!
Hvala Ti.
Tvoj Sreten Asanović
* * *
Domašu Ozroviću (J. Brkoviću)
Tgd. 26. juli 94.
Dragi moj prijatelju,
Sanjamo i mi, zaboga brate, ali smo tvrdo uvjereni da ćemo dočekati da živimo i prijateljujemo normalno, ako ne sasvim kao prije, bolje kao poslije, i drukčije. A ovo što starost spominješ, to ipak za nas ne važi, za Tebe još manje, jer si dvije - tri godine mlađi; i što je najvažnije, Tvoja briga za gerijatrijske boljke, pokazuje da mi znamo da se ne damo. Zaista si me dirnuo. A dobra Kaća, koju sam gnjavio svojim zdravstvenim biltenom, informisala Te je o svim tegobama, a Ti si lucidno selekcionirao i usmjerio napad na pravog uzročnika. Hvala Ti, po sto puta.
A Prokletstvo je najljepša knjiga koju sam vidio, poezija najuspravnija i najbolnija koju sam doživio. I Saleva, Ljepota i prokletstvo legende, situirala je Tvoju jedinstvenu poeziju na univerzalne geografske širine geteovske, čak i kad tumači "Monigrene" ili "Kamenštake"... a o Starim Grcima i filozofiji umjetnosti, da i ne zborim. Mnogo mi pozdravi onog bodula Salečića, zaista je za poštovanje, zahvaljujem mu i što me veoma korektno pominje u knjizi.
A kako ste vas dvoje? Jeste li putovali ovog ljeta? Jeste li se družili s prijateljima? Pozdravi mi posebno Dimitrija i Veljka (je li Bulajić vitalan kao vazda?) I Kovača, naročito. I Strčiće, naročito gospođu Mirjanu.
Moj neobimni roman "Putnik" (150 strana), nadam se, izaći će, najzad, do kraja septembra. Jedino što, možda, nije dobro jeste što sam ga za ove protekle dvije godine, popravljajući, kratio umjesto da ga produžim, ali tu mi nema pomoći. Inače, vjerujem da si shvatio zašto ga onda nijesam slao Tebi - nijesam htio da Ti komplikujem život i mojim problemima, a sada si zaista institucija, pa i pomaži: da izađe ona studija Mirjane Strčić, a možda i "Putnik" da izađe tamo, ako taj skromni tiraž ovdje zavrijedi pažnju.
(...)
Vole Te Sreten, Radmila, Simo, Ivan.
Tvoj Sreten Asanović
Iz pisma Jevrema Brkovića Sretenu Asanoviću
Dragi Sretene Asanoviću,
Tri Tvoja kratka pisma su među najdražim u mojoj već povećoj emigrantskoj epistolarnoj dokumentaciji. Vjeruj mi, dragi prijatelju, da ja dosta toga što se sa mnom događalo, i dogodilo, dugo nijesam mogao shvatiti. Prijeći crnogorsko-albansku granicu pješke, između dvije budne karaule, "naše" i "njihove", zanoćiti u nekom albanskom selu u divnoj porodici gdje majka nakon večere četvorici odraslih sinova i jednoj snahi određuje poslove za sljedeći dan. Te im je noći, takođe poslije večere (vruća varenika i hladna pita), odredila da njihov jedini sjutrašnji posao bude da mene isprate do Skadra.
(…)
Dragi moj Asanoviću,
Ima nesreća koje u sebi, katkad, imaju i nešto od sreće.
Recimo, da nijesam bio prinuđen da emigriram, "Monigreni" se još ne bi pojavili. I Bog zna kad bi. (...)
Eto, dragi moj prijatelju, možda najcrnogorskiji roman (Monigreni) morao se pojaviti izvan Crne Gore. Važno je da u Crnoj Gori bude čitan, makar krišom. (...) Otkad smo imali vremena za prijateljstvo, za neprijateljstvo ga nikada nijesmo imali, vazda si bio od onih na koje sam se mogao osloniti. I Ti na mene, takođe. Vazda si se prema meni ponašao znatno civilizovanije, toplije i ljudskije od onog sumljičavog i odbojnog komunističkog establišmenta, kojem si jedno vrijeme pripadao. (...)
Bilo je perioda kada su na Tebe čak i "đonom" išli, a Ti si se, kao donekle i ja, vazda osjećao njihovim - izdržao si, odupro se, uz podrhtavanje glasa i ruku, jer si već imao Tvoju sudbonosnu Radmilu i Tvoju literaturu, koju kadrovskim smicalicama nijesu mogli potrijeti. Oni nikada nijesu mogli shvatiti kako se Ti, Sreten Asanović, poslije svakog njihovog reza po Tvom kadrovskom dosijeu, vazda na noge dočekaš. To su doista teško shvatali i neki od pisaca, recimo Tvojih prijatelja, bliskih njima i njihovom kadriranju Tvojih uspona i padova. Ja, kao što znaš, nikada nijesam bio u njihovoj kadrovskoj ili bilo kakvoj milosti. Njihov jedini odnos, jedina obaveza prema meni bila je da me što više i što duže osporavaju, svakako uz svesrdnu pomoć nekih naših kolega, pa i onih koji su iskreno (i instruktivno) odavno drukali za crnogorsku nacionalnu i kulturnu samobitnost. Poznato ti je, dragi Sretene, da sam ja sve što sam postigao, ako sam nešto postigao, oteo od jednih i drugih - i od crnogorskih i od prosrpskih - i od partijskih i od državnih utvrda - iz kojih se na mene zdušno pucalo svim kalibrima sumnjičenja, podmetanja i osporavanja. Dakle, ja sam sve oteo, a ti si dosta toga što si normalno, ili uz njihovu nekadašnju naklonost, postigao i ostvario, morao da braniš kao da je oteto.
Dragi Sretene,
Naše najsadržajnije druženje i prijateljstvo pada u naj teže godine za Cmu Goru, pa i za nas obojicu. Druženja u mlakim, usporenim, otegnutim, bezbojnim, izobiljnim i potrošačkim vremenima, nijesu za pamćenje. Ti si kao rijetko ko u establišmentu, kojem si nekada pripadao, znao biti prijatelj, evropski se ponašajući i crnogorski poimajući prijateljstvo. (...)
Te naše nekadašnje, može se reći predratne, subote i njihovi sadržaji, imale su nešto od druženja ruskih pisaca sve do početka Staljinovih čistki. Čitali smo "Monigrene" u nastajanju. Pomagao si mi da istrajem, kuražio me, i to na pravi način, govoreći da s "Monigrenima" nastaje prvi i pravi dukljanski roman, knjiga o hiljadugodišnjoj zapretanoj memoriji! "Slično su mislili i naši zajednički prijatelji: Mladen Lompar, Momir M. Marković, Ljubo Đurković, Novica Samardžić, Ratka Jovanović, Vukić Pulević i Slavko Perović, koji je, zajedno s Mladenom Lomparom, dolazio noću s Cetinja i osvitao s nama čitajući "Monigrene". Perović je bio izuzetan čitač.
Dragi prijatelju,
Kako da zaboravim da me nijesi izbjegavao ni kad mi je najteže bilo. Ni kada su pucali na moj dom i mene. A mnogi jesu! Među njima koji "jesu" bilo je, po verbalnom barometru crnogorstva, velikih, čak prevelikih, Crnogoraca, brkatih i bradatih Crnogorčina, crnogorskih bukača i trubača, dudukača i guslača. Čim osjetiše da se režimski i policijski obruč oko mene i moga doma steže, izlinja i iščilje dosta njih, nađoše se u nekom dnevnom i noćnom poslu, kako se ne bi našli u mome domu na koji se već išlo kamenicama i kuršumima! (...)
Dragi Asanoviću,
Vazda sam mislio da si dragocjena pojava u savremenoj crnogorskoj literaturi, daje s Tvojom kratkom pričom potisnuto ono mudrijaško anegdotstvo i anegdotsko pričanje u našoj literaturi. Za razliku od nekih naših zajedničkih prijatelja, pogotovo onog nam toliko dragog emotivca, koji nas obojicu već godinama uspješno opričava gdje god stigne, a stiže, eto, od Podgorice do Bleda, pa i u ovim ratnim prilikama - svuda sam govorio, a danas to, evo, i zapisujem, da si Ti, u stvari, izuzetno hrabar čovjek, možda hrabriji i od onih koji nemaju drugih i većih vrlina od hrabrosti! Imati snage i nekoliko puta započinjati onu najvažniju vrstu života, veća je hrabrost od svih hrabrosti. (...)
Dragi moj Sretene Asanoviću,
Iskreno sam se obradovao Tvome "Putniku". Na "dušak" sam ga pročitao. Gospođi Strčić i Ivanu Salečiću sam dao po njihov primjerak. I oni su se iskreno obradovali. Gospođa Mirjana Strčić upravo radi na povećoj studiji o tvome cjelokupnom proznom opusu, te joj je roman dobrodošao. Za mene je to knjiga koja iz poglavlja u poglavlje raste, tenzija se povećava i roman postaje sve zanimljiviji. Narator je u jezgru svih zbivanja, a ne posmatrač sa strane: poistovjećuje svoju sudbinu sa sudbinom Crne Gore. Prolazi kroz sve faze ovovjekovnih naših muka, mučnina i mučilišta: istorijskih, nacionalnih, moralnih, sirotinjskih i komunističkih. Jezik je tvoj jezgrovit, suspregnut, koloritan i leksički osoben.
(...)
Što da Ti o sebi kažem:
Mirko Kovač je ovih dana objavio zanimljiv tekst pod naslovom: Pisac se ne vraća kući. Nadnaslov ovog Kovačevog tekstaje zanimljiviji od naslova, a on glasi: Je li povratak emigranta neka vrsta novog bijega? (...)
Mnogi su pisci zabilježili kako je u emigraciji najslađe sanjati o povratku, ali kako godine odmiču, povratak je sve neizvjesniji.
Strah od povratka česta je tema u spisima mnogih pisaca, dugogodišnjih emigranata. Ima toga straha i kod mene, dragi moj Asanoviću. Kuda da se vratim, kome i gdje? Da li bi se meni tamo iko više obradovao? Ja ću se ipak vratiti!
Tvoj Jevrem Brković
Prepiske pisaca su uvijek zanimljiva svjedočanstva. Vrijeme koje nije naklonjeno pismima ovaj žanr seli u - prošlost. Djelovi prepiske dva crnogorska pisca preuzeti su iz knjige “Dukljanski epistolarij” Jevrema Brkovića
Galerija
Bonus video:
