Jedan od najpopularnijih crnogorskih pisaca i publicista Balša Brković održao je autorsko veče u Tivtu, u sklopu festivala kulture „Purgatorije“.
„Suština literature je upravo čovjek koji je pred publikom i koji joj nešto priča u svojim knjigama. Stoga sam ja večeras ovdje sam pred vama“, obrazložio je Brković za crnogorske prilike, svoje nestandardno književno veče jer je autor cijelo vrijeme sam na bini komunicirao sa publikom bez „asistencije“ domaćina i drugih, po pravilu u ovakvim prilikama, pohvalno nastrojenih kritičara.
Tivćanima i turistima koji su se okupili u atrijumu srednjevjekovnog ljetnjikovca Buća-Luković, Brković je predstavio svoj najnoviji roman, „Plaža Imelde Markos“. Nakon bestselera „Privatna galerija“ (2002, četiri izdanja) i „Paranoja u Podgorici“ (2010, tri izdanja), „Plaža Imelde Markos“ je treći roman iz Podgoričkog kvarteta, koji će, kako autor najavljuje, biti zaokružen romanom „Ponoć na Lenjinovom bulevaru“.
“Ova tri i novi roman koji pišem su međusobno različiti, ali i povezani činjenicom da se događaju u modernoj Podgorici, u ovom tranzicionom društvu i svakolikoj histeriji koja je književno jako interesantna ali i naporna za življenje. Namjera mi je bila da u “Plaži Imelde Markos” napišem roman o krizi koja funkcioniše kao perfektno retoričko opravdanje političara, ali se itekako osjeća u našim na gore primijenjenim životima. Naprosto mi je bilo zanimljivo da takav jedan fenomen ima i svoju zastupljenost u crnogorskoj književnosti”, istakao je Brković.
"Namjera mi je bila da u “Plaži Imelde Markos” napišem roman o krizi koja funkcioniše kao perfektno retoričko opravdanje političara"
On je kroz fragmentarnu formu romana “Plaža Imelde Markos” i njegova tri glavna lika – podgoričkog taksistu u zrelim četreesetim godinama, tinejdžera Dukija i ostarjelog ali brilijatno inteligentnog i nepokolobljivo vjernog tekovinama socijalističkog samoupravljanja, starog prvoborca Profesora Crnog, zapravo opisao uticaj svega što se na našim prostorima desilo u proteklih 60-tak godina, na tri generacije građana. Tranzicija iz jedne snažne i uređene države kakva je bila SFRJ, kroz njen raspad, prljave devedesete koje su donijele kriminal, ratne zločine i socijalno raslojavanje, do aktuelnog društva bezdušnog liberalnog kapitalizma i “burazerske ekomonije”, oslikana je u tri glavna lika romana, pri čemu je taksista simbol i generacije samog pisca Brkovića.
“Mi iz generacije `66 smo 1991. imali 25 godina, taman smo ulazili na “pozornicu” sa svim onim znanjima i sistemom vrijednosti koje je u nas usadio period za koji se prethodno borila generacija Profesora Crnog, posljednja utvara jedne misli i jednog svijeta, kako on sam za sebe kaže. Tada se međutim, sve srušilo i razbilo u paramparčad, došao je rat, sankcije, kriminal, kriza i opšti grabež koji je kasnije rezultirao vremenom u kome danas živimo. Svega je toga “dramski svjedok” i taksista iz ove knjige. Iz današnje vizure, jedinih 50 godina kada svi mi ovdašnji narodi i narodnosti nismo bili kolonije, to je bilo tih 50 godina SFRJ. Uvijek smo prije toga i uvijek ćemo poslije toga biti dio nečije kolonije”, kazao je Brković dodajući da ne strijepi hoće li ga čitaoci previše poistovjetiti sa ovim ili glavnim likovima njegova prethodna dva romana, ali je i priznao da poput velikog reditelja Alfreda Hičkoka koji je to uvijek radio u svojim filmovima, i on voli ta “kameovska pojavljivanja” u svojim djelima.
On je dodao da film uopšte igra izuzetno veliku ulogu u “Plaži Imelde Markos” “jer ovdje imate bukvalno oživljeni “Fight Club” Dejvida Finčera u Kučima”.
Bonus video:
