U prvih sedam mjeseci ove godine, u Crnoj Gori je registrovano 59 samoubistava, podaci su Uprave poliicije.
"Najviše saoubistava bilo je u Podgorici 18, u Nikšiću 13, Pljevljima devet, Herceg Novom šest, Bijelom Polju pet, Baru četri, u Beranama tri i jedno samoubistvo u Budvi“, saopšteno je iz Uprave policije PR Centru.
"Samoubistvo je komleksan problem koji mora da bude postavljen sistemski kao prioritet u javnom zdravlju, zbog čega je potrebno sprovoditi kampanje koje će destigmatizovati mentalno zdravlje i pitanje samoubistva uopšte", ocijenila je specijalizantkinja psihijatrije i magistrica bioetike, Tea Dakić.
Ona je, u intervjuu za PR Centar, povodom 10. septembra Međunarodnog dana prevencije samoubistava, kazala da samoubistvo nikad nije nešto što je uslovljeno samo jednim razlogom.
"To je uvijek višedimenzionalni problem, koji nastaje u sadejstvu više različitih faktora, koji treba da se sklope da bi neko došao do odluke da samoubistvo izvrši. Tu možemo da govorimo o predisponirajućim faktorima, koji nas čine sklonijim ka samoubistvu“, navela je Dakić.
Prema njenim riječima, tu spadaju nasljedni faktori, bilo da su genetski ili da se radi o učenju po modelu, u onim porodicama u kojima, kako je pojasnila, postoji istorija suicida.
"Faktori mogu biti biološki, bilo da su psihički ili fizički, pa su predisponiranije suicidu osobe koje pate od nekih težih mentalnih poremećaja, naročito bolesti zavisnosti, među kojima se ističe alkoholizam, potom neke hronične fizičke/tjelesne bolesti, kao što su onkološke bolesti sa lošom prognozom, u kojima osoba trpi hronični bol, i epilepsija“, pojasnila je Dakić.
Ona je kazala da na suicid mogu da utiču i neki društveni, ekonomski i sredinski faktori, kao što su na primjer, kako je navela, pripadnost nekoj grupi koja je marginalizovana, diskriminisana, stigmatizovana, kakvi su na primjer istorija loših prodočnih i društvenih odnosa, izolacija.
"Na koncu imamo ono što su precipitirajući faktori, oni činioci koji mogu da služe kao okidači da neko nešto i uradi. To su na primjer vremena velikih kriza, stresova u životu, kao što su razvod, gubitak partnera, gubitak bliskog člana porodice, otkaz, finansijski krahovi“, rekla je Dakić.
Na pitanje koliko pol igra ulogu u pokušaju samoubistva, Dakić je kazala da statistika pokazuje da muškarci četiri puta češće od žena izvršavaju suicid, a da žene tri do četiri puta češće pokušavaju suicid.
"Razlozi za to se najprije nalaze u izboru metode samoubistva, jer muškarci vrlo često biraju fatalnije metode u smislu vatrenog oružja, dok žene, sa druge strane, mnogo češće biraju trovanja hemikalijama, ljekovima, skok sa visine, i to su ipak situacije u kojima imamo više vremena i prostora da reagujemo, odnosno da spasimo osobu“, navela je Dakić.
Kako je ocijenila, samobistvo je veoma komleksan problem koji mora da bude postavljen sistemski, kao prioritet u javnom zdravlju.
"Interesantan je podatak, iako tužan, da 800 hiljada ljudi svake godine strada kao posljedica samoubistva. To je na globalnom nivou, kao da zamislite da nestane cijela Crna Gora. To nikad nije stvar toga da se samo strada osoba koja je izvršila samoubistvo, nego stradaju i njihovi članovi porodica, partneri, zajednica i društvo u cjelini. To je nešto što je veliki, globalni problem koji bi morao da bude sagledan sa više aspekata“, kazala je Dakić.
Ona smatra da bi medicina morala da ide zajedno sa edukacijom, sa socijalnom službom, sa zakonodavstvom na način da se podigne svijest u narodu, kao i da se rade kampanje koje će destigmatizovati mentalno zdravlje i pitanje samoubistva uopšte.
"Zatim da se rade kampanje koje će vršiti edukaciju od osnovnih škola pa na dalje o mentalnom zdravlju, o značaju ranog prepoznavanja i liječenja, kampanje koje će učiniti dostupnost sredstava za izvršenje samoubistva manjom, poput regulacije dostupnosti oružja, zakoni koji će da regulišu i dostupnost alkohola, s obzirom da statistika pokazuje da 15 odsto svih osoba koje su zavisne od alkohola na kraju počine samoubistvo“, navela je Dakić.
Takođe, kako je dodala, socijalne službe mogu da se uključe, kroz akcije koje su usmjerene na integraciju marginalizovanih i diskriminisanih grupa u zajednicu na njihovu veću socijalnu podršku.
Govoreći šta je na individualnom planu potrebno uraditi kako bi se spriječili slučajevi samoubistva, Dakić je rekla da je najprije potrebno razgovarati o tome, kao i truditi se da se neke predrasude razbiju.
"Primjera radi, neke od predrasuda su da se o samoubistvu ne razgovara sa osobom za koju sumnjamo da bi mogla biti sklona takvim mislima, da se to slučajno ne bi protumačilo kao podsticaj. Naprotiv, nema rizika od toga da će razgovor o samobistvu povećati rizik da neko zaista to samobistvo izvrši“, pojasnila je Dakić.
Kako je kazala, važno je osobi koja zna da je to sramno, stidno, omogućiti da dobije priliku da se otvori i da počne da razgovara.
"Važno je da ta osoba dobije osjećaj da je neko razumije, da olakša napetost koja prati svo to razmišljanje, i da joj se ponude alternative, pomoć stručnog lica, pomoć prijatelja što nam već daje vrijeme da osoba možda razmisli ponovo o svojoj odluci, što samo po sebi sprječava samoubistvo“, navela je Dakić.
Sa druge strane, kako je kazala, vlada i predrasuda da oni koji govore o tome da će da se ubiju to neće uraditi.
"Naprotiv, ti ljudi možda samo apeluju da im se pomogne i to je prostor u kojem možemo takođe da djelujemo. Negdje se naslanja na ovu predrasudu, samo u suprotnom pravcu, da onaj ko je riješen da izvrši samoubistvo, to je neopoziva odluka i nećemo ga nikako spriječiti“, rekla je Dakić.
Ona je pojasnila da većina ljudi koja razmišlja o samoubistvu, ima ambivalentna osjećanja prema življenju i prema umiranju, i to je prostor, kako smatra, u kome adekvatna emotivna i društvena podrška može da da prostor da se takva odluka još jednom razmotri “i da spriječimo da do čina samoubistva na kraju i dođe“.
"Jedna od predrasuda je da se većina samoubistava dešava iznenada. Iako ima samoubistava koja su vrlo impulsivna, i vrlo se iznenadno dešavaju, zapravo su to odluke koje su dugo vremena i često promišljane. Onda su ipak te osobe davale od znakova da su oni verbalni ili da su bili neverbalni“, navela je Dakić.
Ona je objasnila da je potrebno obratiti pažnju kod bližnjih na osjećaj bezvoljnosti, beznadežnosti, bezizlaznosti iz određenih situacija, naročito kad, kako je ukazala, već neko ima sklonosti.
"U lomnim i kriznim situacijama treba obratiti pažnju da li je neko bezvoljniji, da li govori o beznadežnosti, da li govori o tome da budućnosti nema. To su trenuci u kojima možemo da im priđemo i da im ponudimo svoju najprije emotivnu podršku, a potom da budemo njihovi saveznici u borbi sa takvim stanjem i da ponudimo adekvatnu medicinsku pomoć“, zaključila je Dakić.
Bonus video:
