Ove se 2014. godine obilježava sjećanje na Prvi svjetski rat, na vrijeme u kojem su se dogodila do tada nezapamćena stradanja i razaranja. Paradoksalno, u tim ranim godinama XX stoljeća oslobađala se golema kreativna energija na području umjetnosti i nauke. Stvaraju se vrhunska umjetnička djela, postižu epohalna naučna otkrića. Ova je godina takođe posvećena stogodišnjici rentgenske kristalografije.
Opšta klima tog burnog vremena moderne istorije uticala je na senzibilitet umjetnikâ, što se odražavalo na karakter njihovih djela. Mnoga su umjetnička ostvarenja bila izravno potaknuta Velikim ratom. Među njima posebnu pažnju zaokuplja slika Anrija Matisa „Francuski prozor u Koliuru“ naslikana 1914. godine.
Kompozicija je odraz autorovog intimnog osjećanja tragične stvarnosti kojoj je bio svjedok. Matisova porodična kuća u rodnom Boenu razorena je u njemačkom napadu. Slikar je zabrinut za neizvjesnu sudbinu majke i brata. Zbog straha i nesigurnosti Matis na neko vrijeme napušta s porodicom Pariz i nastanjuje se u Koliuru. U tom gradu iste 1914. godine nastaje spomenuta slika.
Anri Matis: „Francuski prozor u Koliuru“, 1914.
„Francuski prozor u Koliuru“ je netipično Matisovo djelo. Slikar karakterističan prvenstveno po izrazitom koloritu, umjetnik koji slavi „radost življenja“ stvara djelo sumorne atmosfere što se svojom posebnošću izdvaja iz cjelokupnog njegovog opusa. Inventivnost kompozicionog bogatsva ranijih radova svedena je na asketski izraz krajnje jednostavnosti. Slikom dominira crna vertikalna ploha. Bočno je ograđuju okomite uske površine. Sivoplavu površinu s lijeve strane od ruba slike odvaja duga crna linija. S desne se strane pružaju okomito sivkastosmeđa i zelenkasta površina uzdužno razdvojene nepreciznom crnom linijom. Na dnu kompozicije horizontalna zagasitosmeđa površina daje stabilnost vertikalnim plohama i nenametljivo sugerira prostornost prizora.
U kojoj mjeri naziv slike može sugerirati način njene percepcije kod promatrača upravo pokazuje ova Matisova kompozicija. Da promatraču djela nije sugerirano da u ovoj slici vidi naslikani prozor, Matisovo bi mu platno izgledalo kao kakva nefigurativna kompozicija usklađenih tonova, apstraktna studija „oskudne palete boja“, ili tek započeti rad na nekom motivu.
Dakle, kakav je to prozor koji nam Matisova slika prikazuje? Doduše, sivoplava okomita površina sa naznačenim tankim horizontalnim linijama može asocirati na rebrasta pokretna polja škura, na takozvane grilje. Matis je (svjedoče hroničari, a pokazuju njegove slike) volio da prikazuje prirodu i svijet gledane kroz prozor. Umjesto onih tipičnih slikarovih prikaza rascvjetanih koloritnih vrtova punih svjetlosti „Francuski prozor u Koliuru“ nudi pogled u gusti, teški i neprozirni mrak. Uznemirujuće zlokobno crnilo. Privlačnom snagom svoje izražajnosti to crnilo zaokuplja misao promatrača slike. Istovremeno evocira onaj biblijski pramrak iz Knjige postanja, onu primordijalnu temu što se „prostirala nad bezdanom“. Onu „božansku tminu“ iz koje je stvoren svijet ali prvenstveno ukazuje na mrak slikareve destruktivne stvarnosti, na tragično vrijeme ratnih godina u kojima je dominirala smrt.
Zagonetnost mračnog utiska što ga stvara promatranje ovog djela javlja se i u izvjesnoj nedoumici - gleda li slikar kroz prozor ili je njegov pogled usmjeren na prozor, u prazno okno što zjapi crnilom na fasadi neke zgrade. Zgrade kao svojevrne personifikacije svijeta, tragičnog svijeta čije zdanje opustošenih prostora, poharanih enterijera nastanjuju aveti rata.
Nama se ponajprije čini kako je „Francuski prozor u Koliuru“ otvoren prozor što pruža pogled u nutrinu Matisovog bića, u slikarevu tjeskobu, u njegovu pesimističku svijest što je u danima rata potpuno zasijenilo onaj poznati autorov „joi de vivre“, onaj „raskoš, mir i senzualnost“ svojstven zlatnom dobu. Optimistična slika svijeta postala je tjeskobni prizor ništavila.
Ako prihvatimo tezu kako je u suštini svako umjetničko djelo svojevrsni autoportret njegovog tvorca, onda je u tamu sumorne slike „Francuski prozor u Koliuru“, u njen prostor beznađa, projiciran nevidljivi slikarev lik.
Imao sam prilike više puta gledati ovu Matisovu sliku u galerijskom prostoru kulturnog centra „Žorž Pompidu“ u Parizu. Simboličnost njenog crnila uznemiruje i danas. Poput kosmičke „crne rupe“ na zidu muzeja, ovo djelo kao da usisava energiju prostora u kojem se nalazi. Nastala kao odraz i svjedok jednog mračnog vremena, ova slika nadilazi tragičnu stvarnost koja je potakla njeno stvaranje. Posredstvom apstraktnog slikarskog izraza mistični crni prostor smrti „prozora u Koliuru“ postaje moderni „memento mori“ kao opšti simbol savremenog doba obilježenog kulturom smrti. Danas bi pod ovom Matisovom slikom mogle biti ispisane Sioranove riječi „Život je jednoliko umiranje svjetlosti, otužno raščinjenje u pomrčini, bez žezla, bez vijenaca, bez nimbusa“.
U simboličkom smislu „Francuski prozor u Koliuru“ nadilazi Matisov slikarski opus i optimizam kojim zrače njegova djela harmoničnih enterijera, pitoresknih predjela, rascvjetalog cvijeća, muzike i plesa, sočnih plodova voća, erotskih oblina ženske nagosti. Slika metafizičke jeze otkriva naličje dekora svakodnevne stvarnosti. Mračno okno prozora postaje pogled u neprozirnu dubinu praznog groba. U ono nepoznato ali slućeno ništa.
Bonus video:
