Planeta majmuna: Revolucija (Dawn of the Planet of the Apes, Matt Reeves, 2014)
Franšiza „Planeta majmuna“ je jedna od najuticajnijih u naučnoj fantastici. Prvi dio (1969) je dao pronicljiv geopolitički komentar i ujedno razotkrio besmislenost hladnog rata. Tokom sedamdesetih, slijedila su četiri nastavka koja su dodatno analizirala društvene implikacije uspostavljenog sistema, kao i sudbinsku usmjerenost ljudske vrste ka samouništenju. 2001. Tim Barton je režirao nepotreban rimejk, dok je 2011. Ruper Vajat ponudio novo čitanje priče čiji je kvalitet bio uporediv sa originalnim serijalom. Ove godine, gledamo nastavak Rupertovog prvijenca koga režira Met Rivs.
Deset godina nakon događaja opisanih u „Usponu Planete majmuna“, virus je zbrisao veći dio čovječanstva. Za to vrijeme, u šumama oko San Franciska, majmun Cezar je organizovao društvo initeligentnih primata koji se ne miješaju sa ljudima. Sve se mijenja kada Malkolm (Džejson Klark) pokuša da dođe do brane kako bi ljudskoj enklavi u San Francisku obezbjedio struju. Ovo izaziva sukob među majmunima, od kojih su oni predvođeni Cezarom za saradnju, dok je Kobeova grupa za rat.
„Planeta majmuna: Revolucija“, slično „Odiseji“ i filmu „Vol-i“, u prvih pola sata gotovo da nema nijednu izgovorenu riječ. Gledamo majmune koji komuniciraju jezikom gluvonijemih i ujedno saznajemo sve o hijerarhiji njihovog društva. Već na početku, jasno je da je riječ o djelu vrhunskog kvaliteta i to iz najmanje dva razloga. Prvi je da je ovaj film sličan Kamerunovom „Avataru“ u smislu da se kompjuterski generisani junaci ne doživljavaju kao animacije, već kao živa bića. Drugi razlog je taj što film kao cjelina ima gotovo klasičnu dramsku strukturu, ali fokusiranje na pojedinačne elemente pokazuje da to nije slučaj.
Pored toga, etički i politički komentar je dublji nego što izgleda na prvi pogled. Odnos između vrsta je opterećen traumom opita nad životinjama. Međutim, kada Cezarova ženka oboli, život joj spasi lijek koji je upravo rezultat medicinskih istraživanja u kojima su učestvovali majmuni. Koba, primat nad kojim su naučnici izvodili brutalne eksperimente, želi da se osveti ljudima tako što će im vratiti istom mjerom. Ako je lik mudrog majmuna Cezara, koji teži mirnom rješenju, rađen po uzoru na istorijskog Julija Cezara, postavlja se pitanje ko je bio uzor za Kobu? Odgovor na to pitanje se može naći u Staljinovoj biografiji koju je 2002. napisao engleski pisac Martin RRT Ejmis. Na samom početku, Ejmis navodi kako je Staljin u djetinjstvu sebi dao nadimak Koba, po liku iz dječijeg romana. Iako ga je motivisala socijalna pravda, da bi došao u situaciju da je sprovede i da se osveti, on je morao da izda one sa kojima je sarađivao, što je jasna paralela sa događajima u filmu.
Da djelo dodatno produbljuje ironiju originala, pokazuje se na kraju. Ljudska pohlepa u prvom dijelu nije razlog propasti ljudske civilizacije, već je to prije samilost naučnika koji spasava Cezara. U drugom dijelu, zahvaljujući Malkolmovoj sklonosti ka kompromisu, majmuni iz drvenih koliba u šumi dolaze u posjed modernog naoružanja, a uz to se i utvrđuju. Tako je krajnji rezultat u oba slučaja loš po ljude, pa ispada da je brutalnost jedini put za očuvanje vrste.
„Planeta majmuna - Revolucija“ nije film bez mana. Čitav sukob, uostalom, počiva na pokušaju da se osposobi hidrocentrala. Društvu struja nije potrebna za opstanak, već za pokretanje radio stanice. Djeluje neuvjerljivo da bi posljednji preživjeli ljudi na planeti rizikovali rat sa majmunima čisto kako bi otkrili da li su sami ili ne. Sa druge strane, scena u kojoj Koba dolazi do mitraljeza je dovoljno kvalitetna da iskupi i veće propuste.
Ako se prvi dio „Planete majmuna“ može posmatrati kao inteligentna nadogradnja dokumentarca „Projekat Nim“, „Revolucija“ je već akcioni spektakl koji se više oslanja na istorijske tokove, nego na sudbinu pojedinaca u njima. Da li su ti pojedinci majmuni ili ljudi, gotovo da nije ni važno.
Ocjena: 8/10
Walking on Sunshine (Max Giwa, Dania Pasquini, 2014)
Kada je 2008. snimljen mjuzikl „Mama mia“ u kome su Meril Strip i Pirs Brosnan pjevali hitove grupe ABBA, niko nije očekivao da će zarada tog filma premašiti pola milijarde dolara. Ove godine, producenti djela „Walking on Sunshine“ (jasna aluzija na istoimeni hit benda „Katrina and the Waves“) pokušavaju da ponove taj uspjeh koristeći muziku iz osamdesetih.
Tejlor (Hana Arterton) ljetuje u Italiji gdje se zaljubljuje u Rafu (Đulio Beruti). Kada se ljeto završi, ona odlučuje da ga napusti i da se vrati u Englesku kako bi završila fakultet. Tri godine kasnije, njena sestra Medi (Anabel Šoli) je poziva na svadbu. Po dolasku, Tejlor shvata da je mladoženja njen bivši momak, ali odlučuje da to ne kaže sestri kako joj ne bi upropastila vjenčanje. Međutim, neke stvari se ne mogu lako sakriti.
Režiseri Maks Giva i Deni Paskvini su poznati po radu na serijalu „Ulični ples“, ali bez dobre priče sam ples ne znači mnogo. Za nju je ovdje bio zadužen scenarista Džošua Džonson, koji je odlučio da snimi nepretencioznu, ljetnju romansu. Uostalom, Kejtina drugarica Lil (Keti Brend) je u filmu prikazana kao pisac površnih, ljubavnih romana, pa djeluje da je Džošua njen lik modelirao po sebi. Već od početka, narativ je toliko pojednostavljen da će gledalac pomisliti da gleda nastavak Teletabisa. Tinki Vinki, Lala, Diksi i Po se potpuno prirodno mapiraju u Tejlor, Meds, Daga (Greg Vajz) i Rafu, pri čemu njihovo ponašanje nema veze sa ponašanjem zrelih ljudi. Svi likovi su ili histerično srećni ili histerično tužni. Ekspresivnost njihovih emocija je lišena svakog promišljanja, pa film liči na maskenbal u kome ispod krinki nema ničega.
Ljubavna veza Tejlor i Rafe je kompleksna koliko i epizoda u kojoj Teletabisi kupuju usisivač, a sve je toliko vedro, raspjevano i razigrano da se u vazduhu osjeća gotovo opipljiva presija za dobrim provodom, koja u sebi nosi i zrno očajnosti.
Mjesto dešavanja radnje je italijanska pokrajina Apulija, pri čemu je ekipa filma imala podršku lokalne turističke zajednice. Ljepote regiona su potpuno prirodno uklopljene u priču i viđeno nijedne sekunde ne liči na reklamu. Ovdje se naročito ističe finalna scena koja se dešava na krovovima grada, a koja daje prostor autorima da prikažu najznačajnije građevine i trgove. Šteta je što pažnja koja je posvećena snimanju lokacije nije prenešena i na ostale gradivne elemente, odnosno glumu i scenario.
Što se tiče muzičkih numera, one su pažljivo odabrane i za svakog ko je ljubitelj pop muzike osamdesetih, uživanje je zagarantovano. Bananarama, Madona, Bili Ajdol i Džordž Majkl su samo neki od izvođača čije pjesme čujemo. Srećom, glasovne i plesne mogućnosti glavnih junaka su znatno iznad njihovih glumačkih dometa, dok koreografija varira od korektne (večera sa prijateljima) do izuzetne (prvi susret Daga i Medi). Zanimljivo je da je susret Medi sa bivšim ljubavnikom propraćen scenom u kojoj ona grize jabuku, što je vjerovatno jedini zvučni efekat koji ima smisla, a nije hit singl.
Postoji mnogo posveta osamdesetima kako u garderobi, tako i u opaskama. Poznavaocima pop kulture neće promaći djevojačko veče gdje je svako maskiran u neku muzičku zvijezdu iz tog doba. Od Vitni Hjuston, preko Sindi Loper, do Tine Tarner, film u jednom kadru dostiže nostalgični vrhunac koji nema nikakve veze sa radnjom, već je trenutak čiste inspiracije. Pored toga, nejasno je zašto uporno slušamo muziku iz osamdesetih, kada nijedan dramski rukavac radnje nije vezan za taj period.
Iako je zamišljeno da muzičke numere prate svaki važniji događaj, često djeluje da je stvarnost ta koja se nasilno uklapa u muziku.
Zato „Walking on Sunshine“ ne liči na film koji je nastao tako što je neko napisao scenario a onda odabrao muzičke numere, već na pokušaj da se ekranizuje best of kompilacija. Na kraju, kompilacija je ispala bolja od filma, ali za ljubitelje zabavnih i razigranih ljetnjih romansi, ovo je više nego dovoljno, a možda je čak i previše.
Ocjena: 4/10
Galerija
Bonus video:
