Nemoj da bacaš betonske table/ sa vrha svoje zgrade/ Nemoj da bacaš betonske table/ polupaćeš auta/ a možda i ljude/ Polupaćeš ljude/ Nemoj da bacaš
Nemoj, Disciplina kičme, Sviđa mi se da ti ne bude prijatno
(Helidon, 1983.)
Evo ga! - konačno se pojavio katalog Prvog Crnogorskog salona arhitekture - vjerovali ili ne.
Čekao sam katalog - i čekao i čekao i čekao - i još malo čekao - smjenjivala su se godišnja doba, svašta se pričalo po mračnim kuloarima - i baš kada je polako ali neumitno počela da se gasi i posljednja nada - Evo ga katalog! - Tu je! - pojavila se ta dražesna žuta knjiga (22 x 22 cm, 184 strana) - i sad mi ne preostaje ništa drugo nego da zaključim da je Prvi Crnogorski salon arhitekture - i pored stanovitih propusta u organizaciji - ispunio moja nemala očekivanja.
Možda su naš Salon i pripadajući mu katalog mali korak za čovječanstvo - ali za malu, ali časnu i poštenu Državu Crnu Goru, to je korak od sedam milja. Smjestio sam zato katalog na najvišu policu, skroz do kraja, sa lijeve strane, uredno - a usput sam očistio i dodatnih pola metra te police, udesno, u radosnom isčekivanju novih salona i novih kataloga. Pored ovog žutog, lijepo bi, u dogledno vrijeme - legao jedan crni - pa crveni, pa narandžasti, pa zeleni katalog itd.
Prvi Crnogorski salon arhitekture je otvoren 21. decembra prošle godine - pod sloganom "Okruženje je bitno" - na Prijestonom Cetinju Crne Gore, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić - kojom prilikom je Ana Dana Beroš - uvažena gošća iz Hrvatske, predsjednica Žirija prvog Crnogorskog Salona arhitekture, u svoje i u ime članova Žirija: Matevža Čelika - uvaženog gosta iz Slovenije, Vladana Đokića - uvaženog gosta iz Srbije, te uvažene Anđelke Badnjar - Gojnić - koja je bila jedini naše gore list u Žiriju - pročitala imena svih srećnih dobitnika Nagrada salona, redom.
I to je otprilike bilo sve što se desilo te večeri na Cetinju - nekih pet minuta nakon što je okončan oficijelni dio programa svima je bilo jasno da nema crnogorske pršute, crnogorskog sira, crnogorskih maslina - a da o nadaleko čuvenom crnogorskom vinu tek zbora nema - pa smo se lijepo pokupili doma - i mi Crnogorci i mi ostali - jednako neveseli - gladni i trijezni. Viđenije zvanice - mahom ljudi iz Komore arhitekata i profesorski kadar sa podgoričkog Arhitektonskog fakulteta - nastavili su druženje u obližnjem pansionu, gdje je bila organizovana nekakva večera - pod bizarno blijedim neonskim svijetlom - na koju sirotinja raja nije bila pozvana, naravno. Ovjerio sam što se tamo dešava, onako s vrata, reda radi - crnogorska arhitektonska reprezentacija na jednom mjestu, što da vam kažem, minus nekoliko najbitnijih igrača - nezaboravan prizor - ali ipak ne, žurim, hvala lijepo (kad malo bolje razmislim, zakleo bih se da nisam ni bio oficijelno pozvan na tu feštu).
Najvažnije je zapravo da su odluke Žirija primljene vrlo blagonaklono - drago nam je bilo - nama arhitektima, studentima arhitekture, našoj bližoj i daljnjoj rodbini - što je po prvi put - u milenijumskoj istoriji CG, što bi rekao gospodin Branislav Mićunović, bivši ministar kulture - organizovan Salon arhitekture - i što Žiri nije omanuo.
Da li je 21. decembar 2013. važan datum u istoriji crnogorske arhitekture, odnosno arhitekture na teritoriji CG - pokazaće vrijeme - ako Salon stvarno ukrti, ako preraste u manifestaciju tradicionalnog karaktera - onda su Savez arhitekata Crne Gore (SACG) i Inžinjerska komora CG - Strukovna komora arhitekata (IKCG) - obavili dobar posao - pravi pionirski posao.
Sva ostvarenja prezentovana na Salonu - realizacije, projekti, interijeri, eksperimenti, publikacije, konkursni radovi, studentski radovi - sve je to bilo uredno okačeno na Internet adresi salonarhitekure.me par dana prije otvaranja Salona - ali tek sad, kad imamo katalog u rukama, možemo da kažemo da se Salon stvarno desio.
Prvo što sam ovjerio u katalogu bile su biografije izlagača - pa tako imamo i gospođu Emu Alihodžić Jašarović - koja mi je prošlog ljeta u Kotoru, na završnoj APSS večeri, rekla da ne drži više časove crtanja djeci što izgoreše da se upišu na AF PG - i ja joj povjerovah. Proljetos mi reče neki poznanik da mu kćer izgore da upiše arhitekturu i da ide kod gospođe Alihodžić Jašarović na časove crtanja, što ga žešće košta, bez obzira što je gospođa Alihodžić Jašarović u sukobu interesa - uredno trenira djecu za prijemni na AF PG - a ovamo je saradnica u nastavi na tom istom AF PG. Povjerovah i njemu. Ponadah se da ću u biografiji gospođe Alihodžić Jašarović, objavljenoj u katalogu Prvog CG Salona arhitekture, otkriti što se zapravo dešava - ali ne bješe ni riječi o toj njenoj školici crtanja - a to je važna referenca, valjda. Stoji da je gospođa Alihodžić Jašarović doktorant - a ne doktorand - na sarajevskom AF i da je, kao dio tima, dobila nekoliko međunarodnih nagrada na arhitektonsko-urbanističkim konkursima - vjerovatno je htjela da kaže da je dobila nekoliko nagrada na međunarodnim arhitektonsko-urbanističkim konkursima.
Ili studentski radovi - kome bi palo na pamet da redom ovjerava studentske radove na Internetu. Da se nije pojavio katalog nikad ne bih saznao što su sve studentice i studenti AF PG u stanju da nacrtaju - mada ljudima tanjih živaca nikako ne bih preporučio da se upuštaju u avanturu analize tih radova.
Previše je tu užasno nevaspitane forme, besmislene forme - forme koja vrišti besmislom - najčešće u nekakvim sablasno-zrakopraznim prostorima koje je nemoguće identifikovati. A u slučajevima kad ipak nekako uspijete da identifikujete lokaciju objekta - lijeva obala Morače, na primjer, između Moskovskog mosta i tzv. Gazele, starog pješačkog mosta - onda ustanovite da je pometen Kajakaški klub Galeb Tupe Vukotića - oko kojega se evo ubismo u Veneciji ovih dana ne bismo li dokazali svijetu da nam je ipak stalo, barem deklarativno, do te naše modernističke arhitekture, mada se ne bi reklo ako je suditi po manje-više terminalnim fazama raspadanja u kojima se nalaze sva naša najznačajnija modernistička ostvarenja - da bi na mjestu Galeba bilo instalirano nekakvo prijeteće futurističko postrojenje kojemu nije lako provaliti namjenu.
I to prolazi - za selekciju studentskih radova bio je zadužen Rifat Alihodžić, moj najbolji drug - Zdravo Rifate! - i Rifat pušta da to ludilo prođe, bez greške.
Bravo Rifate!
Smuči mi se kad pomislim da su pomenuti Rifat i Goran Radović, bivši dekan, inače prvi dekan u milenijumskoj istoriji PG AF - uspjeli da skroje arhitektonsku školu po vlastitoj mjeri - dakle sramotno diletantsku školu.
Ako mene pitate, tu školu bi trebalo zatvoriti prije nego što počne naredna školska godina - pa pozvati Anu Dana Beroš i družinu da naprave rigoroznu selekciju - i poslati tih desetak najboljih studentica i studenata, po dvije/dva/dvoje iz svake generacije, nikako ne više, u bijeli svijet - o državnom trošku, naravno - da stvarno studiraju arhitekturu. Evo me, iznervirah se, života mi - a toliko toga lijepoga sam imao da kažem o Prvom Crnogorskom salonu arhitekture, o katalogu itd.
Oprostite molim vas - vidimo se u narednu subotu.
Bonus video:
