U predgovoru knjizi Bertranda Rasla - Osvajanje sreće Arif Tanović primjećuje da je ova knjiga pisana sa najmanje naučne erudicije, ali od Raslovih knjiga „najljepše pisana... sa najviše praktične mudrosti i poniranja u ljudsku psihu“.
Ova knjiga nije pisana za filozofe, ali je pisana i za njih, ali kao ljude. Rasl je ovom knjigom, u vremenu razdrobljenosti ljudskog duha i ljudskog rada, obnovio ulogu filozofa kao javne figure u životu svoje zajednice i svog vremena, snažno djelujući na istorijska zbivanja. Rasl daje putokaz filozofima da djeluju i izvan uske naučne zajednice u duhu vremena u kojem žive, dajući pečat njegovom kreiranju.
Kao filozof i humanist, Bertrand Rasl (1872-1970) je jedna od najpoznatijih ličnosti XX vijeka. Filozof i matematičar koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1950. godine. On je na osoben način izrazio krizu savremene civilizacije, “svojim životom u teoriji i praktičnom angažovanju njen je hroničar, naumitni kritičar svih postojećih vrijednosti, ali i reformator koji pokazuje puteve društvene rekonstrukcije savremenom svijetu“ (A.T.)
Rasl je napisao ovu „knjigu u uverenju da dobro odmerenim naporima mnogi nesrećni ljudi mogu da postanu srećni“ (B.R.).
Veliki filozof sa Ingrid Bergman
Rasl je operisao pojmom ljudskih impulsa, koje dijeli u dvije grupe - kreativne i posesivne. U kreativne sapadaju impulsi koji su otjelotvoreni u ljubavi, vaspitanju, naučnoj radoznalosti, uživanju u umjetnosti i uopšte u ljudskoj naklonosti i plemenitom stvaralaštvu, koje pruža radost u životu i na kraju krajeva srećan život. U drugu grupu spadaju impulsi koji se ispoljavaju u formi privatne svojine, ljubavi prema moći vladanja nad drugima, nacionalizmu, fanatizmu, ratu i svakoj vrsti posesivnosti i destrukcije, koja unesrećuje ljude, a da toga često nijesu ni svjesni.
Mnogi su uzroci ljudske nesreće. Među psihološkim uzrocima Rasl potencira osjećanje grijeha, narcizam, megalomanstvo. Tako da je tragedija, na izgled, uspješnih političara što u njima preovlađuje narcizam nad opštim interesima i mjerama za koje oni trebaja da se zalažu. Dešava mu se suprotno od onoga što očekuje. Čovjek koji se interesuje samo za sebe, niti mu se ko divi, niti je divljenja dostojan.
Megaloman, za razliku od narciste više voli da bude moćan, nego da je omiljen, više ga zadovoljava da se od njega boje nego da ga vole. Rasl navodi primjer Aleksandra Velikog - kad je postao najveći osvajač, uobrazio je da je bog. Da li je bio srećan?
„Njegovo pijanstvo, njegov neobuzdan bes, njegova hladnoća prema ženama i njegova čežnja da se vine među bogove nagoveštavaju da nije bio srećan“ (B.R.).
Postoje mnogi i za neke laki načini da zadovolje sve svoje potrebe, međutim samo odsustvo napora oduzima važan sastojak sreće. “Čoveku koji lako dolazi do stvari koje samo ovlaš priželjkuje, čini se da zadovoljenje želje ne donosi sreću. Ako je filozofski nastrojen, on će zaključiti da je čovječji život u suštini beda, pošto je nesrećan i onda kad ima sve što poželi. On zaboravlja da je neophodan dio sreće da čovek bude bez nekih stvari koje toplo želi“ (B.R.).
Čovjek koji ne samo da želi uspjeh nego je i ubijeđen da je čovjekova dužnost da postigne uspjeh, smatra da je čovjek koji tako ne postupa jadno stvorenje. Međutim, život takvog čovjeka je isuviše koncentrisan na uspjeh i preko mjere nemiran da bi mogao da bude srećan. Rasl ne spori da uspjeh može da bude dio sreće, ali je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali djelovi.
U podrobnoj analizi uzroka nesreće Rasl se naročito bavi - dosadom i uzbuđenjem, umorom, zavišću, osjećanjem grijeha, manijon gonjenja, strahom od javnog mnjenja, pohlepom i td.
Nasprot životu punom permanentnih senzacija, srećan život uglavnom teži da bude miran, jer prava radost može da opstane jedino u atmosferi tišine. Nesrećnim i površnim je uvijek potrebna publika da zadovolji njihovu sujetu, da u spostvenim očima prikriju svoj prazan i nesrećan duh.
Mnogi žive u veliki zabludama o svojoj veličini i značaju. Nepriznavanje te veličine i značaja proizvodi mnogo nesreće. B. Rasl piše „priznanjem da vaša vrednost nije toliko velika kako ste mislili, možda će biti bolnija u prvi mah, ali to je bol koja će nestati i iza nje može da nastane srećan život.“
Naročito su prisutni strahovi od javnog mnjenja. Ono što bi se prevelo na naš jezik - što sredina misli o nama. Taj strah stvara veliku nesreću onome ko podlegne „strah od javnog mnjenja, kao i svaki drugi vid straha, pritiskuje i guši razvitak. Nemoguće je izvesti ništa veliko sve dok strah takve vrste ostane moćan i nemoguće je imati onu slobodu duha od koje je sazdana prava sreća, jer je za sreću od suštinske važnosti da naš način života izbije iz naših dubokih pobuda, a ne od slučajnih ukusa i želja onih koji su slučajno naši susedi ili čak naši rođaci.“
Sreća koja stvarno zadovoljava, jeste ona koja se razvija u punom dejstvu naših duhovnih moći i u najdubljem razumijevanju svijeta u kome živimo.
Rasl izvodi zaključak da ne postoji neki neutralan arbitar koji bi ocijenio vrijednost čovjeka u kosmosu. Čovjek sam određuje smisao svog života. Čovjek je gospodar svoje sudbine i svoje sreće koju može stvarati u skladu sa prirodom, a ne suprostavljen njoj i prirodi u samom čovjeku.
Bonus video:
