Zlatka Glamočaka sam upoznao pored modela skulpture kralja, cara Bodina, koju je privremeno bio izložio na barskom šetalištu. Reljef lica skulpture mi je privukao pažnju. Duboke brazde vremena. Kao da se probio kroz kamene litice Rumije ili Prokletija, kuda su njegovi konjanici jahali prema Prizrenu i dalje kroz Balkan, prkoseći moćnom vasilevsu. Oči skulpture gledaju kroz vjekove vojski, zbjegova, bojeva…No i pored sveg tog zloviđenja, te oči zrače plemenitom, gotovo očinskom blagošću. Jednom rukom zabačenom unatrag, kao da smiče vjekovnu tamu, da valjda ponovo zablistaju decenije ponosa kraljevstva “od isprva”.
Možda je zbog toga, na drugoj strani šetališta Glamočak izlio svjedoka drevnih vremena, skulpturu popa Dukljanina, čije djelo, kako je neko primijetio, istoričari i upitno posmatraju, no opet u izvorima se pozivaju na kapitalni opus, “Sclavorum Regnum”. Dostojanstvom poprsja Grgura Barskog, sa uzdignutom knjigom i perom, Glamočak kao da naglašava distanciranost autora Ljetopisa, koji kako i sam navodi u uvodu, želi da burne događaje Srednjeg vijeka, ostavi u spomen “mladeži grada Bara”.
Ponekad se pitam, da li između Vojislavljevog ustanka protiv Vizantije i onog antifašističkog 13. jula ‘41, ima nečeg u duhu, u iskri zajedničkog…Mada treba bježati od toga, da se novovjekovno nacionalno, i ono srednjevjekovno feudalno trpa u isti koš, različiti su konteksti, a time i svijest epoha. No ipak, “udar nađe iskru u kamenu”.
”Božanstvena komedija”
Izložbu Glamočaka “Božanstvena Komedija” vidio sam u Modernoj galeriji u Podgorici. U civilizaciji koja teži idealu fizičke ljepote, savršenim osmjesima, zategnutim mišićima, te blistavoj koži, Glamočak kontrapunktira deformisana tjelesa, kost, meso bez kože i agoniju. Svojim skulpturama daje pravo ne samo da budu zastrašujuće, već i očajne i izgubljene u vremenu. I to u vremenu u kome se očekuje da i onaj koji preživljava sa par dolara dnevno bude srećan kao i oni koji drže svjetsko bogatstvo. Zašto Glamočak prkosi ”idili” civilizacije? Zašto li su joj prkosili Dado, Uroš…
Pariski časopis “Antension” je nedavno pisao o našim umjetnicima Glamočaku, Đuriću, Toškoviću, Pejoviću. Zamislite Crna Gora nije došla na stranice prestižnog časopisa, zahvaljujući masovnom turizmu koji dnevno proizvodi desetine tona otpada, uz obavezne milione kubika betona, (što sve podsjeća na instalaciju nekog od pomenutih umjetnika), već naprotiv, zahvaljujući likovnom stvaralaštvu.
Zatvoren krug
Glamočak sa lakoćom slika nadrealne figure, same, zastrašujuće, od kojih ste kao dijete drhtali u mraku. Međutim, u očima tih pojava se nazire strah, golema anksioznost. Kao da se plaše od svijeta na koji gledaju. Svijeta u kome, kako u “Fluidnom životu”, pripovijeda sociolog i filozof Zigman Bauman, morate uvijek biti u trendu, jer preko noći možete biti prevaziđeni, postati beskorisna radna snaga, siromašna, bezlična, poput gomile kostiju i mesa, u kojoj se naziru unutrašnji organi.
Skulpturom Ljuba Čupića, postavljenom u Nikšiću, Zlatko Glamočak kao da zatvara krug.
Krug onih koji su prkosili vladarima, armijama, puščanim cijevima, smrti. Zabačena ruka kralja - cara Bodina, uzdignuto pero popa Dukljanina, osmijeh Ljuba Ćupića. Na kraju, sve su to manifestacije, neuništive energije, a ko je njen tvorac, ko određuje njene pojave u vremenu? Mi to ne znamo, ili slutimo, dok živimo stihiju Balkana, koga su davno nekad potresali topoti konja, Bodinovih konjanika.
Bonus video:
