Dejvid Mičel (1969) je jedan od najzanimljivijih britanskih pisaca srednje generacije. Rođen je u Sautportu, a odrastao je u Melvernu (Vorčesteršair, Velika Britanija). Studirao je englesku i američku književnost. Nakon studija živio je godinu dana na Siciliji, a zatim se peselio u Hirošimu (Japan) gdje je tokom osam godina predavao engleski jezik. Sada živi u Irskoj.
Prvi roman Dejvida Mičela, „Ghostwritten“, objavljen je 1999. Dobio je nagradu „Mejl on Sandej/Džon Luelin Ris“ kao najbolja knjiga pisca mlađeg od trideset pet godina, a takođe je uvršten i u uži izbor za Gardijanovu nagradu za debitantsku knjigu. Njegov drugi roman, „number9dream“, uslijedio je 2001. i uključen je u uži izbor za Bukerovu nagradu kao i za Memorijalnu nagradu „Džejms Tejt Blek“. Mičel je 2003. izabran za jednog od Grantinih najboljih mladih britanskih romanopisaca. Njegov roman „Atlas oblaka“ po kojem je 2012. godine snimljen istoimeni film bio je u najužem izboru za Bukerovu nagradu. A roman „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“ osvojio je 2011. godine Komonvelt nagradu. Mičel je autor i romana „Nevidljivi sati“.
Mičelov najnoviji roman „Slejdova vila“ nedavno je objavila Laguna. „Slejdova vila“ je roman koji premošćuje skoro četiri decenije, od kraja sedamdesetih do danas, a njegove junake spaja jedno neobično mjesto - ukleta kuća.
„Slejdova vila“ je priča o duhovima ili sofisticirana horor priča?
- „Slejdova vila“ je knjiga ljigava za kategorizaciju. Na neki način, „Slejdova vila“ predstavlja pet varijacija priče o duhovima, pri čemu se duhovi mogu objasniti zloupotrebom droga, nervnim slomom, zajedničkom histerijom, istorijom, kršenjem zakona vremena i prostora. Na kraju krajeva, da li su Grejer blizanci uopšte duhovi? Ako nisu, da li je „Slejdova vila“ i dalje priča o duhovima? Kako uopšte definišete horor? Mora li horor podrazumijevati prolivanje krvi? To me ne interesuje toliko - dovoljno je toga u vijestima - i nijesam želio da napišem nasilnu knjigu. Svakako moj roman ima elemente priča o duhovima, užas i misteriju, ali se nadam da je „Slejdova vila“ svoj sopstveni hibrid. Možda poput filma Dejvida Linča.
Planirali ste da stavite „Slejdovu vilu“ u prethodni roman „Nevidljive sate“. Možete li objasniti kako je zapravo otpočela ta priča?
- Tačno je. „Nevidljivi sati“ su se pretvorili u veliku knjigu, ali moja originalna koncepcija o tome bila je još veća. Ponekad, da bih napisao roman, moram smanjiti njegov obim. „Slejdova vila“ se nije uklapala u moje smanjenje „Nevidljivih sati“, ali mi se i dalje dopala ideja o kući koja se pojavljuje samo jednom u 9 godina, tako da sam to prilično brzo napisao pošto sam predao „Sate“...
Zapravo, „Slejdova vila“ se najprije pojavila kao priča na Twitteru...
-... kao priča na Twitteru, da. Samo prvi dio „Slejdove vile“ se pojavio na Twitter-u, kao neka vrsta „priče za tinejdžere“ u „Nevidljivim satima“. Ali, znao sam da ima više djelova i ako ih odmah ne pretvorim u roman, da će vjerovatno ostati u bilježnici zauvijek. Tako sam napisao knjigu za nekoliko mjeseci. Vjerovatno je to bio najbrži roman koji sam ikada napisao i jedan od najprijatnijih za pisanje.
„Slejdova vila“ ima pet djelova i koje pripovijedaju pet različitih likova u prvom licu. Šta nam možete reći o ovakvoj strukturi vašeg romana?
- Ne mogu vam reći ništa više od onoga što ste rekli u svom pitanju, a da ne pokvarim užitak osobama koje bi čitale knjigu. Sviđa mi se prva osoba - to je moj ‘kućni’ format. Volim da uđem pod kožu i u umove likova, baš kao Grejer blizanci. I zato što se „Slejdova vila“ pojavljuje samo svake devete godine, svaki put kada se pojavljuje novi narator, mogu da protegnem vremenski period ove tanke knjige do 45 godina.
Koji od ovih 5 glasova je vaš omiljeni i zašto?
- Volim svu moju fikcionalnu djecu podjednako, iz različitih razloga. Natana u prvom dijelu jer mora da se suoči sa autizmom prije dijagnoze. Detektiva u drugom dijelu zato što je mreža ljudskih kontradikcija - plemenit i korumpiran, ljubazan i manipulativan. Mladu ženu sa bremenom i povjerenjem u 3. dijelu, jer mora biti hrabrija od bilo kog drugog da bi svako jutro izašla na vrata. Njenu sestru u četvrtom dijelu, pametnu i sasvim mladu ženu koja je pretvorila tragediju svoje nestale sestre u novinarsko zanimanje. Sviđa mi se njena odlučnost. Dio 5 ima misteriozni lik zvani Marinus koji se pojavio u dva druga moja romana. Ona ili on je glavni istraživač povezanih sistema pećine mog pisanja, tako da uvijek volim da provedem vrijeme sa tim likom.
Šta čitaoci saznaju o Nori i Džoni između svakog devetogodišnjeg ciklusa?
- U prva tri ciklusa od 9 godina, nudim samo nekoliko tragova i pogled na Noru i Džonu i kako se one hrane. Ako čitalac želi, može pokušati da zajedno sastavi ove tragove, kao slagalicu. U četvrtom dijelu daje se većina odgovora, tako da u petom dijelu misterija postaje dvoboj.
Jedna od tema ovog romana je besmrtnost. Zašto ova tema uvijek privlačila pisce? Zar besmrtnost, osim ljepote i bogatstva, nije ideal savremenih ljudi?
- Rekao bih da je besmrtnost tema od interesa za sva ljudska bića, a ne samo za pisce, jer u cjelini ne bi voljeli da ostarimo, polako opadamo i umiremo. Više volimo da živimo zauvijek. Mislim da pisci vole da pišu o besmrtnosti, jer je to izvanredan način pisanja o smrtnosti. Možda svjesnost da besmrtni život polako okuplja obraćanje pisaca - kao pleme, željeli bismo znati više nego što znamo u jednom smrtnom životu. Ne znam da li ljudi iz 21. vijeka smatraju besmrtnost (ili bogatstvo ili ljepotu) manje ili više idealom kao ljudi u 19., 11. ili 2. vijeku. Vjerovatnoća je da je religija u mnogim dijelovima svijeta opala, možda biste mogli tvrditi da je suprotno tačno? Religija obećava pasoš besmrtnosti (duše, barem) za svoje vjernike; u zemljama u kojima je u prošlosti bilo manje vjernika, mogli biste da tvrdite da je, prema tome, besmrtnost kao ideal umanjena.
Jedna od najdominantnijih tema „Slejdove vile“ je ideja o žalosti nasuprot nadi: „tuga je amputacija, ali nada je neizlječiva hemofilija, krvarite, krvarite i krvarite“ - stoji u romanu. Možete li nam objasniti ovaj stav?
- To je prilično očajna izjava, koju izgovara cinični i nesrećni lik. To nije recept za dobar život, iako tu ima neke istine: tuga barem označava kraj svake patnje koju je doživio umrli; i mada kada te tuga ima u svojim raljama ne osjeća se kao iscjeljenje, tuga je prva faza liječenja. Bez žalosti, postoji samo poricanje. U izjavi koju citirate, nada koja se upoređuje sa hemofilijom je neprestano razočarana nada, tako da ona nastavlja da izaziva svjež bol svaki put kada nada bude neispunjena. Često, naravno, nada je mnogo pozitivnija stvar. Nadam se da je u stvarnosti ukorijenjena mnogo veća šansa za cvjetanje. Možda je čak i iluzorna nada bolja od savršenog očaja. Može vam kupiti vrijeme u kome se menjaju drugi faktori, a ishod koga se bojite može biti spriječen. Uzročnost je manje predvidljiva nego što obično mislimo.
Sa vašom suprugom preveli ste dvije knjige autističnog japanskog dječaka Naoki Hagašida. Šta piše dječak koji ima ograničenu moć komunikacije?
- Naoki piše o mnogim stvarima. Piše o tome kako je imati ograničenu snagu komunikacije; o onome šta on želi nama neurotipičnim ljudima da bolje razumijemo autizam; o tome zašto se neki autistični ljudi ponašaju na određene načine; o čulima i percepciji; o tome kako on doživljava vrijeme, sjećanje, čovječanstvo, svijet oko njega. Piše o obrazovanju, o pisanju, o svojoj porodici, o pokušaju stvaranja ispunjavajućeg mjesta u našem neurotipskom svijetu za sebe. Piše kratke priče i vrlo kratke mikro priče. Moja supruga i ja smo shvatili da je njegovo pisanje izuzetno prosvetljujuće. Naš sin je takođe i ne-verbalno autističan, i nas su Naokijeve knjige naučile mnogim stvarima o našem sinu i ohrabrile su nas da drugačije razmišljamo o autizmu. Autističkim ljudima se treba diviti zbog njihove obavezne hrabrosti i genijalnosti, a ne prezirati, strahovati, žaliti ili ih kriviti jer su drugačiji. Iznad svega, Naoki piše s nadom. Mnoge knjige o autizmu su depresivne - pogotovo ako ste roditelj - jer se fokusiraju na nesposobnosti i nemogućnosti, a ne na različite sposobnosti. Autizam nije bolest, tako da ne postoji „lijek“; ali autistični ljudi u bilo kojoj dobi mogu naučiti da žive bolje živote sa svojim posebnim autizmom - ako im mi pomognemo. Očigledno je da postoji politička dimenzija toga - novac za specijalne potrebe obrazovanja treba da bude prioritet svakog civilizovanog društva. (To takođe štedi novac dugoročno, pomažući autističkim ljudima da postanu poreski obveznici u budućnosti.) Takođe ima i ličnu dimenziju, koja nikoga ništa ne košta. To se postiže samo proširenjem definicije „normalnog“ svijeta; pokazujući roditeljima djece sa autizmom da im ne sudite, da vam ne smeta autistično ponašanje, da ste spremni malo da se prilagodite.
Ovo je treći put da radimo intervju za crnogorski dnevnik Vijesti. Da li ste ikada bili u Crnoj Gori i koje su vaše prve asocijacije pri pominjanju Crne Gore?
- Moram priznati, nikad nijesam bio u Crnoj Gori, ali bih želio da saznam više o vašoj zemlji i vašoj kulturi. Očigledna transparentnost izbora za nezavisnost 2006. je nešto zbog čega se Crnogorci mogu osjećati opravdano ponosnim. Vaše planine i jezera izgledaju neobično, a vaša istorija je drevna. Ja sam posjetio Bosnu početkom ove godine i posjetiću Hrvatsku u septembru, a moj interes za književnost na Balkanu raste. Čast mi je što su neki od vaših građana pročitali moj rad; a možda će mi urednik dobrih Vijesti dozvoliti da ovdje kažem „Hvala“.
Ima li nagoveštaja za sledeću knjigu?
- Velika je, ja sam usred pisanja, ona je o muzici, uglavnom se dešava krajem šezdesetih godina, ona je prva stvar o kojoj razmišljam ujutro i posljednje o čemu razmišljam noću. Nadam se da će biti završena do sljedećeg aprila. Moram joj se sada vratiti. Moj jadni urednik je čuo dovoljno opravdanja i propatio je dovoljno dugo...
Blizanci u romanu su sebični i pohlepni za moć. Većina ljudi danas je takva. Da li se slažete sa ovim stavom?
- „Blizanci u romanu su sebični i pohlepni za moć“. Pa, oni su sebični i pohlepni za moć, da; oni su ubistveni, nemilosrdni i još mnogo drugih stvari. Ali htio sam da stvorim Noru i Džonu trodimenzionalno, i pokažem da su njihove akcije opravdane u njihovim očima. Osim ako nijeste vegetarijanac, onda ste izazvali da stotine osjećajnih sisara koji su voljeli svoje majke budu zaklani u stanju terora - a zatim bi ih veselo jeli i uživali u ukusu. Zaista, koja je razlika između nas i Grejer blizanaca? (Ne brinite, ako niste pročitali knjigu - oni nisu kanibali... pa, ne baš.) Da li je većina ljudi danas sebična i pohlepna za moć? Pretpostavljam da to često izgleda tako, ali nedostajući dio pitanja je: „Kada se poredi, u kom vremenu?“ Naravno, veoma je teško mjeriti, ali se pitam da li je procenat ljudskih bića koji su sebični i nesebični, ili pohlepni (za moć, ili bilo šta) prilično konstantan kroz istoriju, kroz različita društva? To može zavisiti i od mnogo okolnosti, naravno. Ako neko koga volim ima rak i od mene je zatraženo da poklonim priličnu dobrotvornu svotu za borbu protiv karcinoma, možda bih bio prilično velikodušan. Ako neko koga volim ima dijabetes i postoji vrlo ograničeno snabdevanje insulinom, bojim se da bih mogao postati vrlo sebičan.
Bonus video:
