Gostovanje na Trgu pjesnika Miljenka Jergovića, prošlogodišnjeg laureata Nagrade „Ljubiša“, pokazalo se kao istinski književni događaj.
Jedan od najcjenjenijih i najangažovanijih autora u regionu stigao je pred brojnu budvansku publiku sa novim romanom „Rod“.
U romanu, koji se našao u konkurenciji i za tuzlansku Nagradu „Meša Selimović“, Jergović se dotiče svoje porodične istorije, govoreći o folksdojčerima u SFRJ. I mada se u više knjiga bavio svojim porodičnim istorijama, i onim dijelom svoga porijekla koji je folksdojčerski, u novom romanu jednom osobenom književnom arheologijom iznova otvara okolnosti koje su se dogodile prije njegovog rođenja, a koje su, kako kaže, pokrenule da se sav njegov svjesni život obilježi tim složenim identitetima, „o kojima bih do sjutra mogao govoriti, i o kojima bih zauvijek mogao pisati“.
Roman „Rod“ objavila je zagrebačka „Fraktura“ 2013, a sa Miljenkom Jergovićem na Trgu pjesnika razgovarala je Ksenija Popović, takođe romanopisac, koja je na samom početku otvorila pitanje o autobiografskom i fikcijskom u ovom djelu, u kome postoje imena njegovih roditelja, baka, djedova i pradjedova, rodbine, fotografije sa posvetom na poleđini, i čitava povijest porodice Štubler.
"Može se reći da je sve istina, i da su se svi ti događaji o kojima pišem realno dogodili, a može se reći i da je sve izmišljeno. Ljudi sa tim imenima kako se zovu u 'Rodu', stvarno su postojali, i tu ima jedan detalj koji danas ima moderan izraz, a to je 'politički nekorektan'. Dakle, 'politički nekorektno' je to što sam pojedine likove dovodio u situacije u kojima na takav način možda i nisu bili, stavljao sam im u usta riječi koje možda oni i nisu izgovorili, i ponekad sam njihove karkatere činio onakvim kakvim oni u stvarnosti možda i nisu bili. Istina je, dakle, da 'Rod' jeste roman, ili više roman u jednom romanu o porodici Štubler, to je porodica moga pokojnog pradjeda koji je bio banatski Njemac, i koji je početkom XX vijeka došao u Dubrovnik, a nakon toga u Bosnu, kao visoki željezničarski činovnik. Ovaj roman, ili romani, prate priču njegovu i njegovih potomaka do konačnog izumiranja njegove porodice. Kad kažem izumiranja, mislim na nešto vrlo konkretno - ja sam, hvala bogu živ, imam i nekoliko rođaka i rodica koji su živi, ali niko više ne živi u Sarajevu i u Bosni, i niko ne živi u Dubrovniku, gdje su Štubleri, zapravo, živjeli, i oni su se konačno i definitivno raspršili tamo gdje mi više nismo mi, i tamo gdje ta porodica više nije ta porodica.
Jergović je govorio i o surovom ogoljavanju ljudi u svom romanu, njihovih odnosa, porodičnih i prijateljskih, o činjenici da prošlost određuje život mnogih generacija na ovom prostoru, a ne njihova sadašnjost, o nespremnosti naših naroda da se suoči sa istinama, bježanju od kolektivne odgovornosti, spremnosti da falsifikujemo istoriju i udžbenike, da se gledamo u oči i lažemo, prije nego što ćemo priznati da je nešto zaista istinito...
”Kuferaši” su metafora naših života
Kako je istaknuto u razgovoru, važna metafora i tema u Jergovićevom romanu su „kuferaši“:
"'Kuferaši' su ljudi koji su došli u Bosnu nakon 1878. i austrougarske okupacije, kao činovnici, željezničari, poštanski službenici, zanatlije, iz svih krajeva monarhije. Oni su došli sa svojim različitim jezicima, svojim različitim identitetima, različitim vjerama, naseljavali su se u Bosni, i u Bosni ostajali, a da nikad ne postanu domaći. I sam taj izraz 'kuferaši' je, zapravo, krenuo kao pogrdni izraz sarajevskog svijeta koji je uvijek bio karakterističan po toj svojoj pomalo 'pasjoj naravi'. Govorili su im: sa kuferom jednim ste došli, sa njim ćete jednom i otići. Nevjerovatno, ali to se stvarno tako dogodilo, s tim što nisu otišli oni koji su tu došli, nego njihova djeca, ili njihovi unuci i praunuci. I kraj tog 'kuferaškog identiteta' se u Sarajevu i u Bosni dogodio krajem ratova devedesetih godina. Tad je cijela stvar sa 'kuferašima' završila."
Bonus video:
