Nelson Mandela je po oslobođenju, 1990. godine, među prvim ljudima zatražio da vidi veliku južnoafričku spisateljicu koja se u svojim djelima bavila pitanjima morala u svijetlu rasizma.
Južnoafrička spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1991. godine Nadin Gordimer umrla je u 91. godini.
Slavna književnica, kako prenosi Rojters, koja je dugo bila aktivna u pokretu za ukidanje rasne segregacije, aparthejda u Južnoj Africi, preminula je u nedjelju u svom domu, u Johanesburgu, “mirno, u snu”, saopšteno je iz njene porodice.
Još kao tinejdžerka razvila je sklonost prema pisanju, a sa 15 godina joj je objavljena prva priča u lokalnim novinama. Za vrijeme studija, a i kasnije, objavljivala je pripovijetke, a od 1951. postala je redovni saradnik uglednog američkog časopisa „Njujorker ”.
Počela je da se zanima za politiku poslije Šarpvilskog masakra 1960. godine i ubrzo je postala jedan od žestokih kritičara aparthejda. Nobelovu nagradu za književnost osvojila je 1991. godine, a Bukerovu nagradu dobila je 1974. godine.
Bila je bliska s advokatskim timom Nelsona Mandele, a neko vrijeme se čak i priključila Afričkom nacionalnom kongresu i krila njegove vođe od južnoafričke policije. Nadin Gordimer u svojim djelima bavila se pitanjima morala i rasizma, posebno u kontekstu aparthejda u Južnoj Africi.
Zbog cenzorskih zakona ovog režima bile su zabranjene tri njene knjige, uz antologiju poezije južnoafričkih pisaca, koju je priredila. Nadin Gordimer je riječi u svojim pripovijetkama i romanima koristila kao politički protest, a zaokupljale su je i teme ljubavi, mržnje i prijateljstva, pod pritiskom iskustva rasne segregacije. Kritičari su je smatrali veličanstvenim epskim stvaraocem.
Pitanje raspodjele pravde
Kod drugih najviše je prezirala rasne i rodne predrasude, među savremenicima najviše je cijenila Nelsona Mandelu zbog njegove hrabrosti i inteligencije. Duboko je poštovala kulturu Južne Afrike, njene ljude, kao i njihovu borbu za demokratiju.
Posljednjih godina Nadin Gordimer bila je angažovana u kampanji protiv ejdsa, prikupljajući novac i apelujući na južnoafričku vladu da omogući besplatno liječenje za oboljele. Čitavog života se borila se protiv cenzure, podsjećajući na to koliko je nezamislivo ponovo je uvoditi kada je toliko ljudi propatilo da bi je ukinulo. Čitavog života pažnju su joj privlačili mislioci koji su se bavili pitanjima raspodjele pravde, moći i slobode u društvu i posljedice koje ta raspodjela ima za pojedince.
Voljela je da čita djela Amosa Oza, pripadnika izraelskog pokreta za mir, zbog toga što njegova proza preispituje značenja istorijskog i političkog tereta naroda. Cijenila je i Egipćanina Nagiba Mahfuza i Nigerijca Činua Ačebea, zbog njihove potrage za skrivenom stranom društva i ljudske prirode.
Uvijek kritična prema vlasti
Na naš jezik su prevedeni njeni romani: „Priča moga sina” (1990), „Kućni pištolj” (1998) „Slučajni susret” (2001) i „Dođi sebi” (2005). „Umjetnički izraz, koji zalazi ispod površine, dio je preobražaja čitavog društ v a”, smatrala je. Citirala je Kafku kada je objašnjavala smisao pisanja fikcije. Proza je po tome nalik na „sjekiru koja razbija zaleđena mora u nama”.
Jedan od njenih posljednjih romana „Nikoga da mi se pridruži” govori o ženi advokatu koja zastupa tamnopute vlasnike u zahtjevu da povrate svoju zemlju u Južnoj Africi poslije aparthejda. Njena junakinja posvetila je život pravdi. Objavila je 15 romana, među kojima se ističu "Pokojni građanski svijet", "Počasni gost", "Konzervator", "Priča moga sina", "Kućni pištolj", "Skok", stotinjak novela i nekoliko eseja.
"Osim na Nobelovu nagradu koju je dobila 1991. iznimno je ponosna bila i na to što je njezino svjedočenje 1986. spasilo život dvadesetdvoje članova ANC-a optuženih za izdaju", saopštila je njena porodica. Rođena 20. novembra 1923, bila je kćerka jevrejskih imigranata iz Litvanije. Južnu Afriku odbijala je napustiti i u najmračnijim vremenima aparthejda od 1948. do 1994, ali i kada je nastupilo demokratsko društvo, nije oklijevala, uprkos godinama, upozoravati na greške nove vlasti.
Nikad se nisam bojala
Nadine Gordimer, slavna spisateljica i politička aktivistkinja, osim brojnih romana, ostavila je iza sebe i niz intervjua, u kojima je podijelila svoje spoznaje o životu, pisanju, apartheidu... Evo i nekoliko inspirativnih citata ove velike književnice i istrajne političke aktivistkinje: “Ništa činjenično što napišem ili kažem, neće biti istinitije od moje fikcije.” “Pisanje je davanje smisla životu.
Ako cijeli život radite, možda ste dodali smisao malom području svog života.” “Propala sam u brojnim pokušajima, ali nikad se nisam bojala.” “Svi na kraju završe sami, okrećući se neizbježno prema sebi.” “Lakše je bivšim gospodarima maknuti maske, koje su skrivale njihovu ljudskost, nego bivšim robovima raspoznati lica koja su te maske sakrivale. Ili vjerovati da njihova nova lica nisu samo nove maske.”
“Prihvaćamo ili odbacujemo uticaje oko nas, oblikujemo se po socijalnim pravilima i stalno rastemo. Biti piscem znači izlaziti u javnost. Gledam na taj proces kao na otkriće života samog.” “Cenzura nikad nije gotova za one koji su je osjetili na svojoj koži.
Ona postaje pečat na imaginaciji koji utiče na osobu koja ju je pretrpjela, zauvijek.” “Režimi se ne mogu mijenjati na temeljima saosjećajnosti. Mora postojati nešto snažnije od toga.” Marama od Crnogorke Prije desetak godina Nadin Gordimer je bila gost Kana gdje je jednom predsjedavala i glavnim Žirijem.
Tada je za “Vijesti” sa filmskog festivala u Kanu izvještavala Branka Bogavac, koja je ne samo napravila sjajan intervju sa južnoafričkom spisateljicom, već joj i poklonila lijepu svilenu maramu. Na glavnoj festivalskoj konferenciji za medije, Nadin Gordimer se pojavila ogrnuta maramom koju je dobila od naše saradnice, gospođe Bogavac
Bonus video:
