O mia bella mora/ No non mi lasciare/ Non mi devi rovinare/ Oh, no, no, no, no, no
Rocco Granata, Marina, 1959.
Prikrivena blaga (Treasures in Disguise) - to je naslov CG postavke na Bijenalu u Veneciji - XIV Međunarodnoj izložbi arhitekture. Otvaranje je bilo upriličeno 5. juna ove godine. Prošlo je, dakle, mjesec i po dana od tada, pa je pravo vrijeme za detaljniji osvrt na taj iznimno važan događaj.
Svečanost otvaranja CG postavke uveličao je bio svojim prisustvom niko drugi do gospodin Branimir Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma - što je vrlo indikativan pokazatelj da su u pomenutom ministarstvu - koje je dobrim dijelom finansiralo ovogodišnju CG ekskurziju u Veneciju - bili sasvim zadovoljni rezultatom. Kada bi se u međuvremenu upecao i neki investitorčić spreman da uloži žive pare u tu našu priču o četiri iznimno vrijedna, a strahovito i neoprostivo zapuštena arhitektonska ostvarenja iz perioda zrele moderne, tj. socijalizma - Kakajki klub Galeb u Podgorici, Spomen dom u Kolašinu, Dom revolucije u Nikšiću, Hotel Fjord u Kotoru - uspjeh bi bio potpun.
Crnogorska postavka (foto: Patricia Parinejad)
Davne 2012. godine, recimo, kada su nas na Bijenalu u Veneciji - XIII Međunarodnoj izložbi arhitekture - predstavljali studenti Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, pod budnim okom mog velikog prijatelja, pukovnika Rifata Alihodžića - Zdravo Rifate! - tadašnji ministar održivog razvoja i turizma, gospodin Predrag - Sram te bilo, kome ti kažeš da laže, ’ajde izađi napolje! - Sekulić se nije pojavio na otvaranju - što je takođe bilo vrlo indikativno.
A ove godine smo imali čak dva ministra - jednog aktuelnog i jednog bivšeg - pored Gvozdenovića, na otvaranju CG postavke se pojavio i Branislav Mićunović, bivši ministar kulture. Pomenuću, reda radi, da smo rekordno pojavljivanje ministara na otvaranju CG postavke na Bijenalu arhitekture u Veneciji imali 2008. godine - na XI Međunarodnoj izložbi arhitekture - kada se pojavilo ni manje ni više nego pet raznih CG ministara.
Kad se već pojavio na otvaranju, gospodin Gvozdenović se i obratio okupljenima - za razliku od Mićunovića, koji nije smatrao da je njegovo obraćanje nužno.
Moram da primijetim i da ministar Gvozdenović u Veneciji nije plijenio uzdahe samo glasom - nego i stasom. U savršenom tamnoplavom odijelu i svijetloplavoj košulji - bez kravate, naravno - gotovo neprimijetno iskoračivši u prostor desnom nogom, prirodno prebacujući pritom dio težine tijela na lijevu nogu - dakle u kontrapostu i lagano uzdignute brade - ministar je djelovao vrlo ubjedljivo i vrlo relaksirano - poput trećeg partnera u nekoj grčkoj banci za koju ste sigurno čuli - ili barem mislite da ste čuli - a u stvari niste čuli, nikada.
Da se razumijemo - gospodin Gvozdenović nije ministar kulture pa da se u zvaničnim prilikama pojavljuje u crnom, izgužvanom i iznošenom sakou od lana i bijeloj košulju. Uostalom, što bi se desilo da se u Veneciji, kao za inat, zadesio i taj neki stvarno moćan investitor voljan da investira devet milijardi eura negdje u priobalnom pojasu naše male, ali časne i poštene Države Crne Gore - što bi taj investitor pomislio kada bi ugledao ministra održivog razvoja i turizma u izgužvanom lanenom odijelu.
Imajući u vidu važnost crnogorskog prisustva na prestižnoj manifestaciji, uvaženi ministar ipak nije improvizovao - govor je ovom prilikom bio napisan i ministar je taj govor pročitao - vrlo nadahnuto.
Ključni pojam u govoru uvaženog ministra bio je kontinuitet. Kasnije sam se potrudio da pronađem taj govor na Internetu, pa sam ustanovio da smo kontinuitet imali čak 6 puta na meniju - u ovom ili onom obliku.
Imamo ga već u prvom pasusu:
"Nema sumnje da tradicionalna Internacionalna izložba arhitekture predstavlja renomirani i etablirani umjetnički događaj međunarodnog značaja, prepoznatljiv kao kontinuirana inovativna prilika za promociju kulturnog nadahnuća, materijalizovanog u uzvišenom arhitektonskom stvaralaštvu".
Koljena su počela da mi klecaju poslije ovakvog uvoda - ali sam ipak ostao na nogama.
Kontinuitet imamo i u drugom pasusu:
"Ovogodišnji četrnaesti Venecijanski bijenale označava i četvrto samostalno učešće Crne Gore, dakle, imajući u vidu njenu obnovljenu državnost, puni kontinuitet crnogorske participacije u ovom presječnom prikazu civilizacijskih dometa u ovoj oblasti".
Crna Gora je pet puta samostalno učestvovala na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Prvi put 2004. godine, pod patronatom Vesne Kilibarde, tadašnje ministarke kulture i medija. Tada smo živjeli u tzv. Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora - ali to ne bi trebalo da utiče na činjenicu da smo nastupili samostalno. Nije bilo nikakvog upliva od strane tzv. ’drugog oka u glavi’.
Što se tiče ’punog kontinuiteta’ crnogorskog prisustva na Bijenalu arhitekture u eri državne suverenosti - tačno je da taj kontinuitet postoji - formalno - međutim, Dijana Vučinić je ove godine - ’po prvi put u njenoj milenijumskoj istoriji’, što bi rekao bivši ministar kulture - predstavila Crnu Goru u Veneciji na način koji apsolutno korespondira nekakvim međunarodnim standardima. Ove godine po prvi put imamo nastup na Bijenalu arhitekture kojega se ne moramo stidjeti - imamo, dakle, diskontinuitet - tj. prekid kontinuiteta sramotno neuspješnih nastupa na Bijenalu u Veneciji u režiji Arhitektonskog fakulteta u Podgorici.
U četvrtom pasusu imamo dva kontinuiteta:
"Bazična tema ovog Bijenala formulisana terminom ’Osnove’, rekao bih, direktno korelira sa nastojanjima Crne Gore da svoj viševjekovni nacionalni i istorijski kontinuitet, potvrdi prezentovanjem kulturnog kontinuiteta i uočavanjem segmenata nedovoljne pažnje prema ostavštini određenih razvojnih ciklusa naše novije istorije. Naime, nova vremena donose nove vrijednosti i mijenjaju kriterijume unutar estetskog, funkcionalnog pa i umjetničkog vrijednosnog sistema. Nedovoljno pažljivo poimanje takvih promjena često nas dovodi do potpune negacije kvaliteta nekih faza razvoja i do pritišćuće negacije vrijednosti arhitekotnskih i drugih umjetničkih djela koje je to vrijeme proizvelo".
Da mi je samo znati ko piše te govore...
U narednom pasusu opet imamo jedan mali kontinuitet:
"Takva pogrešna crno-bijela percepcija prošlosti indukuje i čestu nemarnost prema objektima koji su produkt ’pogrešnih vremena’. Društvo koje uplovi u tu vrstu nemara nesvjesno žrtvuje sopstveni kontinuitet pomodarskom nastojanju da ubrzano postane ono što nikada nije bilo".
U naredna dva pasusa nemamo famozni kontinuitet, nažalost, ali ga zato opet imamo u trećem, tj. u osmom pasusu - i to je posljednji, šesti kontinuitet.
Pazite sad dobro:
"Kakav god odgovor bio, dužni smo, i kao pojedinci i kao društvo i kao država da, makar zarad kontinuiteta i civilizacijske ozbiljnosti, damo bar još jednu šansu kulturnoj i umjetničkoj zaostavštini svake, pa i socijalističke ere našeg razvoja".
Ako je ’zarad kotinuiteta i civilizacijske ozbiljnosti’ onda nemam ništa protiv - kontinuitet je naša sudbina - u svakom pogledu.
Bonus video:
