Književni program Grada teatra obilježio je stogodišnjicu rođenja Mihaila Lalića (rođen 7. oktobra 1914. u Trepči kod Andrijevice, preminuo 30. decembra 1992. u Beogradu) , autora koji je potekao iz Crne Gore, i do danas ostao jedan od najuzbudljivijih romanopisaca ne samo na ovom prostoru i u regionu, već i u Evropi.
O velikanu ovdašnje književnosti koji je u svojim romanima i pripovjetkama uvijek tragao za “vezama opšteljudskim, sa onom istinom višom i trajnijom od konkretne“, na Trgu pjesnika govorila je profesorica Božena Jelušić, autorka knjige “Mitsko u Lalićevim djelima“, koja se danas s pravom smatra najboljim poznavaocem njegovog velikog djela.
Podsjećajući na koincidenciju da se ove godine obilježava stogodišnjica od početka Prvog svjetskog rata i vijek od rođenja Lalića, koji je dobitnik prve “Njegoševe“ nagrade nakon ustanovljenja, u tri navrata “Trinaestojulske“, AVNOJ- eve, “Ninove“, “Nolitove“, Oktobarske nagrade grada Beograda, nagrade Narodne biblioteke Srbije…, Božena Jelušić je istakla njegovu izrazito lijevu ideološku orjentaciju, činjenicu da su Lalića u literaturi jednako priznavali i oni na sasvim drugom ideološkom polu, poput Borislava Pekića sa kojim ga spajaju i mnogo snažnije literarne veze.
"U crnogorskoj literaturi i filmu, po mom kritičarskom sudu, postoji jedna značajna i produktivna estetska vertikala, a čine je Njegoš, Mihailo Lalić i Živko Nikolić. Rekla bih da su sva trojica, u “svoje pero“ bila veća od Crne Gore i onoga što je njena duhovnost na prosječnom nivou mogla da percepira kao istinsku estetsku i značenjsku veličinu. Njih stoga potvrđuje novo vrijeme i surovi zahtjevi aktuelnosti koje ono nameće. Sva trojica su imali teške razmirice sa savremenicima, teška osporavanja i podmukle sumnje. Pa iako je Lalić u Crnoj Gori dobijao nagrade i imao biografiju bez mrlje, desilo mi se, neposredno nakon njegove smrti, da me na stranu povuče neki njegov zemljak i otkrije mi, navodno, koliko je Lalićev prikaz rata i revolucije neistinit, osobito kad je riječ o “tome i tome plemenu”. Sva ova tri autora imala su muke da njihovo djelo u Crnoj Gori ne razumijevaju kao udar na plemensku, samoljubivu i hvalisavu sliku o sopstvenoj veličini", kazala je Jelušić.
U nadahnutoj priči o Laliću Božena Jelušić je otvorila temu zbog čega je on izuzetan u okviru književne istorije, po čemu je njegova poetika osobena i kako je otkrila mitologizam u njegovim djelima.
"Prevedeno je čuveno djelo Nortopa Fraja “Anatomija kritike“, u kojoj autor objašnjava da literatura u načelu oponaša velike ritmove iz prirode, koji od početka strukturiraju ljudsku svijest, poput dana i noći, plime i osjeke, ritma godišnjih doba. Pogledala sam bolje, provjerila i vidjela da je Lalićeva tetralogija klasičnih romana - čitav mit, od proljeća do zime. Oni su čak bili hronološki poređani, sa jasnim elementima kosmičkog modusa, romanse, ironije i satire. Svi junaci zbivanja, svijet prikazanih predmetnosti, do u detalja su se podudarili sa Frajevim taksionomijama. Mihailo Lalić je po svemu što sam istražila gotovo doslovni dokaz teorijskih postavki Nortopa Fraja, kojima ipak ne treba pripisivati apsolutno značenje i upotrebljivost. Njegov mitologizam nije namjeran, čak ni svjestan, na način na koji to nalazimo u romanima Tomasa Mana ili Borislava Pekića. Lalićev mitologizam je spontan i autentičan, kao sam mit, i po tome je izuzetan i duboko dirljiv" kazala je Božena Jelušić naglašavajući da se za Lalićeve romane mahom polazilo od određenja “prerano je“, da on nije imao istorijsku distancu, ali da je zato odbacio zaklon iza kojeg se skrivaju svi oni koji nisu htjeli da se suoče sa konsekvencama istorijskih zbivanja o kojima on govori.
"U isto vrijeme, vlast se nije bavila problemima istorijske distance, kada je crtala “prave“ i “krivce “, kada je crtala “prave“ i “krivce “, kada je odlikovala i svrgavala u blato. Niko od njih nije ni zahtijevao istorijsku distancu. Udžbenici su postali oaza floskula, istina je iščezla, kritička svijest zamrla. Legitimitet nove vlasti stvarao se po cijenu ljudskih žrtava, i to onih najvjernijih, iz vlastitih redova. Čitava prošlost je prilagođavana sadašnjosti - u svakom književnom djelu, od Šekspira nadalje, krilo se zrno “socijalizma“. Oni koji se nisu usudili da kažu ono što su vidjeli, ćutali su, a u glave novih naraštaja smješteno je vladajuće tumačenje. Tako je ono postajalo bomba sa odloženim dejstvom, jer ljudi nisu postali sposobni da vide bolest kada se kod njih pojavi" kazala je Jelušić.
Oblikovanje crnogorske komedije
Govoreći o Laliću Božena Jelušić je istakla i ostale vriijednosti njegovog djela koje ga čine našim savremenikom i modernim piscem - njegovo oblikovanje “Crnogorske komedije“ (kako je sam uobličio ovaj termin sa jasnim aluzijama na Dantea i Balzaka ), mitski toponim Leleja i brdo Leleč, koje nije samo metafora i simbol vječitih crnogorskih podjela i stradanja, već i metafora svijeta, reference na Bibliju i biblijske motive koje pronalazimo u njegovim romanima, karakteristike koje ga čine crnogorskim piscem, odnos prema Budvi i njegov zahtijev da se obnovi spomenik Stefanu M. Ljubiši.
"Lalić je poput Živka Nikolića, koji je snimao jedan film cijelog života, i Njegoša prije njih, pisao jednu knjigu cijeloga života ”, zaključila je Jelušić.
Galerija
Bonus video:
