Još, jedan, od miliona dječačkih snova, pretopio se u - javu. Ovog puta, to se posrećilo golmanu Argentine Serhiju Romeru i sad je junak polufinala u Sao Paulu - San Romero!
A, proročansku rečenicu: „Ostvario mi se san” - izgovorio je Romero, jedva desetogodišnjak - još 1997.
Zato, umjesto da vam danas deskriptujem, sve što ste i sami vidjeli, prije dvije noći, kad je Romero „hipnotisao” Holanđane Vlara i Snajdera i time „gaučose” odveo na „Marakanu”, nudim vam - u „kroki” izdanju - dosadašnji „filmski” životopis Serhija Romera, pa ćemo se onda vratiti i na „penal-rulet” u Sao Paulu.
Skoro da nema sličnog primjera, bar u pola protekla vijeka, da je jedan mladić, iz najdublje argentinske provincije - stigao na najveću svjetsku smotru i uz to - dobio glavnu ulogu, kao što se to dogodilo Serhiju Romeru.
Iako ću vam reći da je „El Ćikito” rođen (1987) u varoši Bernardo de Irigojen, u provinciji Misiones - na granici s Brazilom, to vam neće štošta objasniti.
Baš kao što je slično i s podatkom da je Serhio, već kao desetogodišnjak, otišao na sasvim drugu stranu Argentine, u grad Komodoro Rivadavija, provincija Ćubut - Patagonija. Romero je, vjerovali ili ne, otišao da brani za pionirski tim dugačkog imena i, bar za nas, „najkraće reputacije”:
L'Almirante Giljermo Braun di Puerto Madrin. Odveo ga je, na poziv tamošnje Fudbalske škole, njegov najstariji brat, od trojice, Dijego, i dandanas istaknuti košarkaš u Buenos Ajresu.
Desetogodišnji Serhio je „pozivnicu”, ne trepnuvši i ni dvaput ne razmišljajući, prihvatio i, onako dječačko-sanjalački, bratu Dijegu, tako mu zahvalivši, rekao:
- Moj san počinje!
Danas, 17 godina kasnije, Serhio Romero je argentinski junak. Baš kao što je, prije 24 ljeta, jedan drugi Serhio - Goikočea bio „heroj Argentine”. Obojici su im te simbolične titule donijeli odbranjeni jedanaesterci.
Goikočea je, u Italiji 1990, prvo u Firenci zaustavio posljednju selekciju SFRJ, zaustavio je zapravo udarce Dragoljuba Brnovića (starijeg brata selektora Branka), i Faruka Hadžibegića. To je „Goyco” ponovio, tri dana kasnije, protiv domaćina - odbranivši udarce sa 11 metara Robertu Donadoniju i Aldu Sereni.
Goikočea je, tako, Argentinu doveo u „Vječni grad”, a Romero je odveo na vječni fudbalski hram - Marakanu. I još jedna sličnost: kad je Goikočea, pred početak italijanskog Mundijala, zamijenio povrijeđenog Pumpida, bio je slobodan igrač - nije imao imao klub.
A Romero je, od prvog dana Mundijala prvi golman Argentine, iako je skoro cijelu prošlu sezonu bio „samo” rezerva u ekipi Monaka - Hrvatu Danijelu Subašiću. Ovdje nije kraj „slučajnim podudarnostima”.
U noći „argentinskog tanga”, na TV Canalu 13 - Serhio Goikočea je, prisjećajući se italijanskih odbrana penala, hrabrio u studiju, u Buenos Ajresu, imenjaka Romera i, kad je bio „fajront ”, uz blaženi komentar izgovorio:
„San Romero, San Romero”.
Inače, 9. jul - dan kad se Argentina po peti put plasirala u mundijalsko finale, taj 9. jul je i Dan argentinske nezavisnosti. Kad je, i konačno, završena fudbalska Drama u Sao Paulu, kod nas je već uveliko prošla ponoć, počeo je 10. jul. U Buenos Ajresu i „vascijeloj” Argentini još je bio praznik, a „kvarat do osam”...
Ako vas ikad put nanese u, višemilionski - doslovce prevedeno „Dobar zrak”, neizbježno ćete da se susretnete s najdužom avenijom na svijetu.
To je „Avenida 9 de Julio”. Tamo, na kraju kilometarskog bulevara, u izmaglici, čekaće vas Obelisk. Tu Argentinci slave sve svoje, ne samo fudbalske, trijumfe. Tako je od preksinoć non-stop. Ali, „pobjeda nad pobjedama” tek se čeka.
- Može li Argentina da u finalu pobijedi Njemačku? - to je jedino pitanje u „višemilionskom tiražu” i stajaće sve do nedjeljne utakmice. To je pitanje za „milijardu pezosa”.
Do nedjelje, za San Romera i za pobjedu Argentine moliće se ovih dana (argentinski) Papa Bergoljo, a to će isto i istovremeno - ali za trijumf Njemačke - činiti (njemački) ex-Papa Racinger.
Bonus video:
