Sa posljednjim zviždukom Marka Antonija Rodriges Morena u Belo Horizonteu, u Rio de Žaneiru je počela kiša. Iste sekunde. Iz početka lagano, a onda sve jače. Potop. Valjda da simbolično označi potop brazilske fudbalske reprezentacije. Potop Brazila. Mineiraco. Aluzija na Marakanaco, koji je konačno stavljen ad acta. Ali ne zbog fešte i šeste šampionske zvjezdice, već zbog brodoloma u odnosu na koji izgubljeno finale protiv Urugvaja 1950. sada izaziva prijatnu nostalgiju.
Nekoliko minuta kasnije, Žulio Sezar, golman koji je primio njemačkih sedam komada a ipak bio ponajbolji igrač domaćina na Svjetskom prvenstvu, nije mogao da izdrži do kraja. Njegove posljednje riječi - zahvalnost Bogu što je bio dio tima na Mundijalu u domovini - prekinule su suze. Poslije njega, pred kamerama je plakao David Luiz, još na terenu nije se mogao utješiti Oskar.
U utorak je bio - smak svijeta. Teško je opisati tugu i bol domaćih navijača. Nada koja se na njihovim licima ocrtavala kada su dolazili na utakmicu, kada su se put Kopakabane slivale rijeke ljudi u žutim dresovima, molitve da će onaj od gore posložiti kockice u čast zemlje fudbala, prerasli su u očaj.
Tačno je da bolji tim zaslužuje da ide u finale, tačno je da Brazil nema ekipu za titulu, vjerovatno je tačno i da bi isti epilog bio sve i da su Nejmar i Tijago Silva bili u timu, a tačno je i da je narod Brazila digao glas protiv Mundijala jer želi da živi bolje... Ali, tačno je i da je uoči polufinala sve to zaboravljeno. Brazil je disao jednim plućima, u njemu je kucalo jedno srce. Njemačko je kucalo jače...
Razočarani navijači već od poluvremena su počeli da bježe od stvarnosti. U jednom trenutku taj bijeg je prerastao u stampedo pred kojim su se lokali zatvarali u panici. Njemački navijač u strahu je hitro skinuo dres Tonija Krosa, najboljeg igrača polufinala. Ali, nije bilo potrebe za tim. Uzbuna je bila lažna. Pokazao je to i Brazilac koji je preko žute majice, obukao „uniformu“ “elfa”. Počele su podrugljive pjesme na račun Felipaa, kako zovu Skolarija, najomraženijeg čovjeka u zemlji, selektora kojeg su novinari ocijenili nulom... Prvi talas tuge je prošao. Onaj koji najviše boli. Oni sitni, podmukli udari, neće proći nikada. Za njih nema lijeka...
Argentinci u autobusu za Sao Paulo
Ustajanje u 5, taksista ne kasni, već je na mjestu dogovorenom prethodne noći. Pravac - Central. Autobuska stanica. Rio, doviđenja do sjutra. Srijeda je rezervisana za Sao Paulo. Nakon gledanja Argentine i Holandije u FIFA fan fest zoni na Kopakabani, došao je red da se isprate „ao vivo“, u Areni Sao Paulo. Ili Areni Korintijans, kako joj je narodsko ime.
Odlazak u najveći grad Latinske Amerike nameće dvije stvari - topliju garderobu (temperatura je 10-ak stepeni niža nego u Riju) i laganu strepnju od sudbine novinara iz Srbije kojeg su odmah po izlasku iz autobusa u Sao Paulu orobili do gole kože. Ali, strast i izazov, jači su od rizika.
Na gornjem spratu luksuznog autobusa - društvo za 10! Argentinci! Došli su iz Buenos Ajresa da bodre njihovu desetku i drugove. Među njima sudije, advokati... Ako Mesi i „kompanjerosi“ prođu - kažu - neki od njih ostaće na finalu. Drugi će morati da se vrate. Sebe tješe da to moraju da urade zbog porodica i posla, a pravi razlog je što ne mogu da dođu do ulaznica za finale. U suprotnom bi i porodice i posao mogli da sačekaju još koji dan.
Dok promiču predivni zeleni pejzaži brazilske unutrašnjosti, prošarani više nego skromnim kućicama i rijekom Paraibom do Sul, obećanje je palo: u redakciju „Vijesti“ stiže potpisani dres Huan Romana Rikelmea, fudbalera kojeg nema u Brazilu, ali legende koja je premostila vrijeme između Maradone i Mesija. To je, ističu Gaućosi, najmanje što Argentina može da učini za Crnu Goru.
Bonus video:
