Jedno od prvih „zakonitosti“ u novinarskom poslu tiče se putovanja - službeni put koji traje do sedam dana je sjajan, bez obzira na destinaciju, 10 dana je taman, sve preko toga je previše. To "pravilo" uglavnom se do sada potvrđivalo. Rio de Žaneiro je, izgleda, izuzetak.
Očekivano. Tačno na polovini predviđenog boravka, ljepote Prelijepog grada još čekaju. Cristo Redentor i Pão de Açúcar i dalje su tako blizu, a tako daleko.
Fudbal je u centru pažnje, fudbal je svuda okolo, ipak je ovo zemlja fudbala. Sve ostalo je tek ukras na "bubamari".
Jedan od tih ukrasa, koje je nemoguće zaobići i ne posvetiti mu bar malo pažnje, je i Feirarte Ipanema ili Feira Hippie.
Čuvena pijaca koja radi isključivo nedjeljom, od sedam ujutro do sedam naveče i nalazi se na Trgu General Osorio, posljednjoj dionici do koje je „dobacio” metro i od koje ka Bari da Tižuki počinje vožnja autobusom.
Šezdesetih godina prošlog vijeka grupa umjetnika počela je na tom mjestu da prodaje svoje radove i ta tradicija nastavljena je do danas. Više od 600 izlagača svake nedjelje zaposjedne park i predstavi svoje poglede na Hrista Spasioca, Glavu šećera, Kopakabanu, favele Hosinju i Vidigal...
U međuvremenu, pijaca je proširena štandovima sa svim i svačim. U vrijeme Mundijala i tu dominiraju obilježja Brazila, ali mogu se naći i druge interesantne stvarčice, pogotovo za ljepši pol: srebrni nakit, bižuterija, kožna galanterija, marame, majice...
I sve to "začinjeno" je tek ponekom tezgom sa specijalitetima brazilske kuhinje, ispred kojih se proteže nepregledan red. Nije tek tako Feira Hippie uvrštena u red destinacija koje se u Riju moraju posjetiti...
Da bi se približio Brazil i život njegovih građana gostima Mundijala, u vrijeme Svjetskog prvenstva organizovani su i specijalni "hepeninzi", poput onih u dijelu grada koji se zove Glorija.
Održavaju se svake subote i nedjelje. Neki su posvećeni djeci, kao što su crtanje i škola origamija, te rekreacija kroz muziku i cirkuske tačke.
Crtaju se grafiti (njima je "prekriven" čitav Rio), skejtborderi prave vratolomije, biciklisti pokušavaju da im pariraju. Naravno, fudbal je neizbježan, ovog puta za mališane između četiri i sedam godina.
Oni stariji fudbal igraju na plaži. Igraju i mladi i stari, nije neobično vidjeti djevojku kako se "muški" bori protiv mladića i ne popušta ni za pedalj. Pogoci se slave identično kao na stadionima, zbog poraza se i tuguje na isti način...
A oni najstariji fudbal igraju - u uspomenama. Jedna od tih uspomena predstavljena je na izložbi posvećenoj Žoau Saldanji, nekadašnjem selektoru Brazila.
Iako novinar po profesiji, Saldanja je obilježio jedan period u "životu" Selesaa. Zvali su ga Neustrašivi.
Igrao je fudbal u Botafogu, a taj klub kasnije ga je, 1957. godine, postavio za trenera, iako nije imao iskustva u tim vodama. Osvojio je titulu prvaka Rio de Žaneira, ali je 1959. podnio ostavku.
Tačno 10 godina kasnije, tadašnji predsjednik nacionalne fudbalske federacije a kasnije legendarni predsjednik FIFA, Žoao Avelanž, postavio ga je za selektora Brazila. Avelanž je želio da na taj način "umiri" žestokog kritičara reprezentacije.
Ali, Saldanja je pokazao kako se radi. Neustrašivi je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1970. ostvario šest pobjeda u isto toliko mečeva. I otišao u legendu.
A u legendu je otišla i nada Brazila da kod kuće može da osvoji titulu. Potop... Tuga pregolema...
I Plasido Domingo u sjenci fudbala
Dok na koncert Plasida Dominga u grandioznoj HSBC dvorani u Bara da Tižuki, zakazan za 11. jul, podsjećaju jedino plakati, mnogo više pažnje privlači izložba povodom 20 godina partnerstva Najkija i brazilske fudbalske reprezentacije.
Na izložbi su predstavljeni radovi brazilskih umjetnika Bruna Biga, Marsela Menta i Pamele Kastro, prikazani dresovi koje je u tom periodu koristio Selesao, te nekoliko modela kopački Ronalda i drugova.
A šta za Brazilce znači Mundijal, govori i podatak da su radnje u Rio de Žaneiru juče zatvorene u 16 časova.
Utakmica sa Njemačkom počinjala je sat kasnije, a to se nije smjelo propustiti.
Bonus video:
