Đe si bio brate moj, Đe si bio brate moj, Đe si bio brate, bio brate, bio brate moj... Zoon Politikon, Brate moj U pedesetoj vam i nije nešto baš do fimova, tj. do filmske umjetnosti...
Naravno, na visini ste zadatka - uredno ovjeravate što se dešava u ’svijetu filma’ - ne biste priznali, ali ovjeravate i repertoar Delta-Cineplexxa, barem dva puta godišnje, čisto reda radi, jer nadežda da će se opet, nekim čudom, u našem malom gradu desiti nešto poput Pulp Fiction ili American Beauty - još nije umrla.
Komp vam je uvijek pri ruci - i prepun je kanskih laureata, berlinskih laureata, venecijanskih lauretata, Sundance Film Festival laureata, Tribeca Film Festival laureata, dokumentaca koji su pokupili Oskare, dokumentaraca koji nisu pokupili Oskare, filmskih klasika, kultnih filmova, japanskih art-fimova i još kojekakvih, biranih đakonija - ali vi ne gledate filmove - niste u stanju, najčešće, da ostanete budni više od dva minuta nakon što ste se konačno dohvatili kreveta, ni uz najbolju volju.
Uostalom, svi filmovi su na isti kalup u posljednje vrijeme - 10 minuta vam je sasvim dovoljno, pod uslovom da ste ipak ostali budni - da provalite gdje to, otprilike, nadobudni mladi režiser, koji očigledno pojma nema o životu, namjerava da vas odvuče - a tamo vam se, u principu, ne ide - bili ste tamo barem 300 puta - sve ste vidjeli i sve znate.
Negdje u dubini svog bića osjećate da je filmska umjetnost, u principu, debelo precijenjena (kao i sex) i jednostavno - ne gledate filmove - neuporedivo su vam draži fudbal, košarka, tenis itd.
Domaće filmove prezirete iz dna duše - ne sjećate se kada ste posljednji put gledali dobar domaći film (Ničija zemlja Denisa Tanovića, možda) - s tim da je ’domaći film’ odrednica koja pokriva kompletnu filmsku produkciju na jeziku koji svi unaokolo razumijemo, a ima četiri različita naziva.
A onda se desi da baš vašem drugaru - koji je mlad, koji je ipak mlađi od vas 10 godina, treba to naglasiti - padne na pamet da, ničim izazvan, snimi film: dugometražni, cjelovečernji, pravi igrani film, sa pravim glumcima...
Čekaj malo... reče li ti to film...
Film.
Riješio si da praviš film?
Jesam.
Odakle ti pare?
Nemam pare, naravno - ali imam scenario - hoćeš li da ga pogledaš?
Moram li?
Nisam vjerovao, moram priznati, da će Aleksandar - Saša Radović - Zabjelo republika - uspjeti da bez pare i dinara, što bi se reklo - bez centa i eura - snimi nešto što bi ličilo na nekakav film - ali on je, ispostaviće se, mislio ozbiljno - vrlo ozbiljno.
Smjenjivala su se godišnja doba, prošla je godina, pa druga, pa treća - a gospodin Radović nije odustajao, bio je istrajan - do ludila.
Kad sam prvi put vidio nekih desetak minuta sirovog materijala, počeo sam da vjerujem u to ludilo. Ta stvar je u prvom redu bila organizaciono i tehnički na prilično visokom nivou - lijepo se vidjela grupa ljudi, bilo ih je barem osmoro dolje, ispod prozora, Buba Bojić je bio gore, na prozoru, i svi ti ljudi su tačno znali što treba da rade - i to su radili dobro - bilo je to OK - a da bi čudo bilo veće, očigledno se tu našao i neko ko je znao kako sve to da uslika - sjećam se da mi se dopalo kadriranje, recimo, bilo je dobrih rješenja, bilo je i tog finog, odmjerenog kontrasta, meni jako dragog - a primijetio sam i da postoje obrisi nekakve radnje u tih desetak minuta što sam vidio - nešto se stvarno dešavalo - a to što se dešavalo imalo je smisla.
Dočekah i pretpremijeru - vjerovali ili ne - i to pretpremijeru zatvorenog tipa, baš u Delta-Cineplexxu - pogledah film, popričah sa drugarima, popih 2-3 čaše vina poslije filma - i padoše mi na pamet, kao zainat, tri-četiri (neoboriva) argumenta u korist Radovićevoga filma, naslovljenog: Dvije povratne Titograd - Podgorica/ On je volio nju, ona ne samo njega...
Život je stari prevarant - nikad ne reci nikad...
Prvo, ne zanimaju me ’ozbiljne teme’ - nikada me nisu zanimale - ne zanima me ni najmanje što autor misli o smislu života ili o bilo čemu drugom, ne zanimaju me ni njegovi stavovi o ovome ili onome - međutim, ako je autor duhovit (barem na momente), kao Radović, pa umije da mi kroz relativno oštru mokeriju (možda za nijansu ipak preoštru, na momente) - tj. kroz ironiju, sarkazam i precizni cinizam (strogo u funkciji želje da mi izmami osmijeh - i tek pokoju suzu) - proda i poneki vrlo ozbiljan momenat - onda je ta stvar kupljena, bez daljnjega - potrudiću se da taj njegov uradak odgledam do kraja. Ako je autor u stanju da mi simultano grije srce i hladi nožice - tj. ledi prstiće na nogama - što bi se reklo - onda je autor moj čovjek.
Tu je i poneki PG stereotipčić, ali strogo u funkciji identifikacije publike sa akterima
Drugo, Saša Radović je Podgoričanin, pa je napravio podgorički film - i crnogorski, naravno, ali u prvom redu podgorički - a kako se podgorički filmovi - filmovi u kojima su svi eksterijeri i interijeri podgorički i (skoro) svi akteri govore (neiskvarenim) podgoričkim akcentom - ne dešavaju često - onda Podgoričanin, poput mene, mora to da ovjeri. Još ako autor uspije da s lakoćom preskoči onu nepodnošljivu podgoričku potrebu za uzdizanjem svih odrednica nekakvog mitskog podgoričko-zajebantskog identiteta - u koji se svi kunemo: niđe na svijet nema zajebancije ka’ ove naše o’đe, života mi - i čitavu stvar svede na puku činjenicu da je film ipak snimam u Podgorici - a mogao je biti sniman na Cetinju, na primjer, ili u Budvi, Beranama, Nikšiću, jer je priča u sasvim pristojnoj mjeri univerzalna (potkrao se tu i tamo poneki PG stereotipčić, ali strogo u funkciji sto jače identifikacije publike sa akterima) - onda sreći nikad kraja.
Treće - i najbolnije - Sale Radović je od onih autorskih ličnosti koje ne moraju da idu daleko od kuće ne bi li nekako dali muzama priliku da ih pohode - Sale ne mora da ide u New York, London ili Pariz - niti mora da gleda filmske klasike i čita klasike svjetske književnosti - dovoljno je što živi ovaj naš život bremenit svakovrsnim iznenađenjima i iskušenjima - često i teškim stradanjima, uglavnom finansijske prirode - i što je i te kako sposoban da sve što mu se dešava u životu pretoči u formu igranog filma - tj. u sadržaj koji se tiče svih nas - sadržaj koji prepoznajemo bez greške. U tom svjetlu, Radovićevu ideju da snimi film možemo shvatiti i kao neku vrstu prijeko potrebne mentalne terapije: kako danas ostati normalan - to je pitanje - nije lako ostati normalan u ova nenormalna vremena, treba priznati.
I za kraj - kladio bih se da će neki novi podgorički klinci - retro-urbani-hipsteri - za nekih 50 ili 100 godina iskopati Radovićev film i da će ga uzdići do kultnog statusa - jer će do tada apsolutno biti izbrisana bilo kakva realna kopča filma sa stvarnošću - i ostaće samo taj fini destilat koji bi se sastojao u vrlo precizno oslikanom mentalitetu ovdašnjem - koji će opstati dok je svijeta i vijeka - možete se kladiti u to.
Ako meni ne vjerujete pitajte Miodraga Manerika - ili Dušana Đurovića - dobri su to momci - Podgoričani - a tek što su prirodni na bioskopskom platnu - ma to morate vidjeti...
Bonus video:
