Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Rio de Žaneiro - Na najpoznatijoj plaži na svijetu opet ludnica! Kako svi Argentinci nisu mogli da otputuju u Sao Paulo da bodre svoj tim protiv Švajcarske, rješenje je ponovo bilo - Kopakabana. Hiljade i hiljade „gaućosa” pjevalo je i plesalo bodreći svoj tim na putu ka „terceri”, kako to oni kažu (ali o tome više u sjutrašnjem dnevniku).
A kada se fudbalski zaljubljenik malko odmakne od ludila Kopakabane, neminovan je povratak u prošlost. U gradu Flamenga, Botafoga i Vaska de Game, izbor je - Fluminense.
Nije najveći ni u Riju, a kamoli u Brazilu (Flamengo je najpopularniji i najbogatiji, Santos najuspješniji u domaćim okvirima), ali to je klub sa posebnim šmekom, pionir razvoja fudbala u zemlji kojoj je taj sport, uz sambu i kafu, usađen i u nadimak.
Flu je osnovan 21. jula 1902. godine, bila je to ideja Oskara Alfreda Koksa, aristokrate koji je oko sebe okupio još nekoliko bogatih porodica iz zaleđa plaže Flamengo. Bez obzira na to što je Flamengo već postojao, Fluminense je postao prvi formalno registrovani klub u Brazilu.
Boje kluba bile su siva i bijela, ali su Koks i društvo dvije godine kasnije odlučili da postanu „trikolori”. Dodata je treća boja - bordo, a kako u tom trenutku nije mogla da se pronađe siva boja da bi se sašile klupske uniforme, umjesto nje „uskočila” je tamno zelena. Legenda je stvorena.
Iste, 1904. godine počela je izgradnja stadiona „Laranžeiras”. Deset godina kasnije, 21. jula, na tom stadionu svoj prvi meč odigrala je reprezentacija Brazila i savladala engleski Eksiter siti sa 2:0. Prvi gol u istoriji petostrukog šampiona planete postigao je Osvaldo Gomes. Treba li napominjati - član Fluminensea.
Danas taj stadion izgleda kao da godine nisu ni prošle, gotovo je identičan kao na crno-bijelim fotografijama iz dvadesetih godina prošlog vijeka. Fluminense odavno ne igra na njemu, a i kako bi kada se na Marakani, za vrijeme Flu-Fla derbija sa Flamengom, okupilo 194.603 gledaoca. Međutim, srce kluba i dalje je na istom mjestu.
Njegov muzej i sada odzvanja glasom radioreportera koji kliče pri pogocima Didija, Rivelinja, sadašnjeg reprezentativca Freda i ostalih legendi kluba. U njemu posebno mjesto zauzima mali, naizgled neugledni pehar - priznanje Međunarodnog olimpijskog komiteta za doprinos razvoju sporta, koje je ovom klubu sa više sportskih grana dodijeljeno 1949. godine. Nijedan sportski kolektiv na svijetu u svojim vitrinama nema ništa slično.
Navijači Fluminensea vjeruju da će u istoriju kluba zlatnim slovima upisati i 13. jul. Ukoliko Brazil osvoji šestu titulu prvaka svijeta, pehar će podići Tijago Silva. Rođeni „trikolor”!
Sveti Kastiljo
Ljubazni vodič kroz muzej Fluminensea zastaje kraj slike golmana u akciji, zadržava dah, pogled mu na trenutak odluta u prazno.
"Ovo je Karlos Žoze Kastiljo. On je jedna od najvećih legendi kluba. Vjerovatno i najveća".
Kastiljo je za Fluminense branio od 1947. do 1964. godine. Odigrao je 696 utakmica i rekorder je kluba. Njegova mreža ostala je netaknuta na 255 mečeva, pa je i po tome klupski rekorder. Sa reprezentacijom Brazila učestvovao je na čak četiri Svjetska prvenstva (1950, 1954, 1958. i 1962), ali je branio na samo tri meča 1954. (jedan od njih bio je i susret protiv Jugoslavije).
Bio je daltonista. Govorio je da mu to pomaže, jer kada se igralo žutim loptama, njemu su izgledale kao da su crvene. Imao je čudesne odbrane, ali je ipak plijenio skromnošću:
„Samo sam imao sreće da me lopta pogodi”, govorio je.
Zbog toga su ga saigrači zvali Srećnik, a i navijači su rekli svoje kroz nadimak - Sveti Kastiljo!
Ipak, ovog sveca Fluminensea nešto drugo izdvaja od ostalih legendi kluba.
Jednom prilikom slomio je mali prst na ruci, doktor ga je pregledao i rekao mu da mora da miruje dva mjeseca da bi prst zarastao. Bio je to period kada se „trikolorima” približavala serija važnih utakmica.
„Dobro, odsijecite ga”, kazao je Kastiljo i doktor ga je morao poslušati.
Već za dvije nedjelje zauzeo je mjesto između stativa.
Po završetku karijere trenirao je nekoliko brazilskih ekipa. Život je tragično okončao izvršivši samoubistvo 2. februara 1987.
Bonus video:
