Prilikom promjjene vremenske zone, bar tako kažu, za svaki sat razlike potreban je jedan dan za prilagođavanje. Pet sati razlike u odnosu na Crnu Goru - pet dana adaptacije. Kako su prošla „tek“ četiri, nije ni čudo da se čovjek naspava do 5 ujutru, te da san dolazi iznenada, poput kome, u 10 uveče. Kada se tome doda pet sati razlike - sve je na svome. Valjda još danas.
U međuvremenu, Rio je uhvatio predah od Kolumbijaca i Urugvajaca, čini se da kad nema utakmica na Marakani, i „karioke“ su nekako mirnije. Ali, ipak su i staro i mlado, i muško i žensko, i grad i okolina - u žutom. Štampaju se dresovi Nejmara, njegov lik krasi naslovnice gotovo svih dnevnih novima, tek poneke su u prvi plan izbacile dramatičnu pobjedu Holandije. Čak i ispred hotela Cezar Park i Šeraton, na čuvenim plažama Ipanemi i Leblonu, nema velike gužve. Da okolo ne vrvi sve od policije i da nema metalnih rešetki i obezbjeđenja kome bi na stasu pozavidjeli i kršni Crnogorci, ne bi se reklo da su u njima odsjele Holandija i Kolumbija, reprezentacije koje su prebrinule brigu oko plasmana u četvrtfinale.
Policije, doduše, ima i u svim ostalim „priobalnim pojasima“ Rija, ponajviše na Kopakabani, gdje su gotovo na svakom koraku. Čak i u nedjelju, jedinog dana kada su plaže bile dobrano popunjene, na svakom ćošku stajala su uniformisana lica. Na sreću, više kao ikebana nego iz neke stvarne potrebe. Mlađa, prkosnija generacija Brazilaca kaže da nije baš načisto - da li je policija tu da štiti nekoga, ili da se kojim slučajem ne bi pojavio novi talas protesta.
A talas, onaj pravi, ovih dana pokušavaju da uhvate - gospodari plaža. Iz autobusa koji spaja mondensku Bara da Tižuku sa užim jezgrom grada lelujajući uz strme litice, vide se samo njihove glave, izdignute sa daske i iz vode, a između manjih valova koje Atlantski okean „proizvodi“ danonoćno. Ipak, onaj pravi, veliki, koji lomi i melje sve pred sobom, čeka se satima. Svi ostali su samo zagrijavanje za mladiće i djevojke naoružane voljom, strpljenjem i željom da se uhvate u koštac sa prirodom. Taj izazov u Riju nije ništa manje popularan od fudbala ili odbojke na plaži...
Nažalost, da bi se spojila Bara sa Marakanom, nije dovoljna jedna autobuska ili jedna metro linija. Potrebno ih je spojiti - tri! Jednu autobusku i dvije linije metroa. I to nakon što je uoči Mundijala u transport uloženo skoro tri milijarde eura! Posao, međutim, još nije gotov. U Bara da Tižuki, dijelu gradu u kojem ne tako rijetko fudbal na plaži zaigraju Ronaldinjo i Roberto Karlos (sve sa obezbjeđenjem u publici), naveliko se rade nove stanice metroa, cilj je da do Olimpijskih igara za dvije godine sve bude besprekorno.
Do tada, za rastojanje koje bi se u normalnim uslovima prelazilo za pola sata, sada treba tri puta više vremena. Ali, i u tome ima neke draži. Večernji pogled na milion „svitaca“ koji krase brdo između Sao Konrada i Gavee jedan je od najveličanstvenijih koji se može doživjeti. Nažalost, ni približno veličanstveni nisu uslovi u kojima žive porodice u tim „svicima“. Mala farma ili Hosinja (Rocinha), najveća je i najpoznatija favela u Brazilu, sa preko 70 hiljada stanovnika! Ali, osim o pogledu, bilo bi skrnavljenje govoriti o njoj a da se u nju i ne zaviri. Kao što su to uradili engleski fudbaleri. Po tome će, vjerovatno, i pamtiti Mundijal...
Bonus video:
