Do preksinoć, pamtio sam jedan, takav magični momenat, koji je - iako tren - obilježio cijelo Svjetsko prvenstvo.
Riječ je o finalu Argentina - Holandija, na krcatom „Monumentalu”, 25. juna 1978.
Povod mi je za današnju priču „sveta” prečka Čileanca Pinilje.
To ste sve „uživo” vidjeli, pa bi bilo neinteligentno da vam i prepričavam - ono čemu ste posredni svjedoci.
Ovo što slijedi je neposredno, s lica mjesta, direktno s „Monumentala”: Buenos Ajres, 25. jun 1978, finale SP Argentina - Holandija.
Mladen Delić komentator, moja malenkost „samo” (ponosni) asistent.
Već na početku susreta, tačnije, pred start 64. utakmice ovog Mundijala, Argentinci prave problem. Traže od sudije Serđa Gonele da Rene van de Kerhof skine „ilegalni” gips na ruci...
To pominjem samo kao ilustraciju, jer domaćin od početka šampionata nije prosto birao sredstva da bi, inače izvanredne Holanđane, koliko-toliko dekoncentrisao.
To su, tokom finala, nastavili brutalnim prekršajima, koje je uglavnom tolerisao italijanski sudija, kome je ovo finale - unaprijed se znalo - bilo oproštajno od pištaljke.
Da je Rensenbrink pogodio, Holandija - šampion, a Holanđanin najbolji igrač SP i „Zlatna kopačka”
A po današnjem „kodeksu”, utakmica u Buenos Ajresu bi bila prekinuta, jer bi broj isključenih bio dvocifren.
Da, konačno, pređem na ključni trenutak, jer riječ je o momentu koji je trajao koliko i treptaj, a u stvari - vječnost.
Sudija Gonela sprema se da odsvira kraj regularnog toka. I sam, vjerujem, nezadovoljan što nije Argentince doveo do zlata u minulih 90 minuta.
Još je preostalo 30 sekundi igre, tada nije bilo sudijske nadoknade - konačno i jedan slobodan udarac za Holanđane. S preko 30 metara udaljenosti, a jedan je - jedan.
Rud Krol je uputio vrlo oštar polucentaršut, među osmoricom Argentinaca, kao hijena je reagovao Rob Rensenbrink, vrhom kopačke dotakao loptu - golman Filjol nemoćan - ali, moćna je valjda neka nebeska sila - „sveta” stativa.
Sve ostalo protokol: produžeci i pobjeda Argentine (3:1).
Da je lopta poslije udarca Rensenbrinka krenula samo nekoliko centimetara „ulijevo” - i danas bi se prisjećali i pisali kako je Holandija volšebno osvojila prvu titulu, a Rob „Zlatnu kopačku” i priznanje da je najbolji igrač u Argentini 1978.
Ovako, Holandija je ostala po drugi put uzastopno vicešampion, a Rensenbrink je morao da se zadovolji virtuelnom titulom da je bio strijelac hiljaditog pogotka u istoriji svjetskih prvenstava.
Ovo podsjećanje nekako mi se samo obnovilo kad sam preksinoć gledao nešto slično, u drugačijem aranžmanu.
Akter je Maurisio Pinilja, a prečka (ne stativa) „sveta”, skoro ne rekoh: ne prečka, već Sveta Petka.
Kad sam već (s razlogom) promijenio temu za danas (obećao sam vam priču o „istočnim” Njemcima, kojih nema u aktuelnom „elfu”) prilika je da o Argentini 1978. zaokružim sjećanje.
Za razliku od samog toka finala, koje su nebeske sile (šta bi drugo) usmjerile na vodenicu domaćina SP, desetak dana ranije, ni Bog, ni pomozi rod, nisu uticali na ishod susreta u grupi Argentina - Peru.
Pasareli, Kempesu i njihovim „kompanjerosima” neophodna je bila pobjeda s najmanje četiri gola razlike. Bilo je 6:0 i Argentina je otplovila u finale.
I tada je, prije 36 godina, svima jasno bilo da je to nesporno, ali u tom momentu, bez dokaza, namještena utakmica.
Da se „zemlja zaklela raju”..., potvrđeno je deceniju kasnije. Novinar-istraživač „Observer sporta” Tim Pirs, poslije višegodišnjeg insajderskog rada, nesporno je utvrdio da je najveća sramota peruanskog i argentinskog fudbala plaćena s 50 miliona dolara „kredita”. I pride s nekoliko stotina tona žita Vladi Perua.
Evo i dodatnog svjedočenja:
Da bi scenaristi iza zavjese ove velike fudbalske prevare i velikog „biznisa” bili sto odsto sigurni da nešto ne zapne - četvorica peruanskih reprezentativaca dobila su unaprijed po 50 hiljada dolara.
Ovo je, ipak, znatno nepouzdanije svjedočenje „zaštićenog svjedoka”. Po njemu, glavni ideolog ove transakcije bio je argentinski viceadmiral Karlos Lakosta, inače predsjednik Organizacionog komiteta SP.
A iza svega je, navodno, stajao i tadašnji državni sekretar USA Henri Kisindžer. Stejt department takve „tvrdnje” u zapadnim medijima nikad nije demantovao.
Postoji i jedno sasvim nepouzdano svjedočenje. Skorijeg je datuma (2009. godina). Izvjesni Kolumbijac, Fernando Mondragon, tamošnjim novinama se ispovijedio i tvrdio kako ima testament svog pokojnog strica, u kojem se „svjedoči” da je troškove argentinskih šest golova platio narkokartel iz Kalija.
Sam testament, u kojem Mondragon kaže da su četvorica peruanskih igrača dobila, pride, po 50 hiljada dolara, kao „mjenicu” da u čitavoj „gol-operaciji” neće biti kiksa, nikad nije viđen.
I za kraj: bezrezervno i nesumnjivo, ono što se u Porto Alegreu preksinoć dogodilo Maurisiju Pinilji i Robu Resenbrinku, 28. juna 1978. u Buenos Ajresu, nije namješteno.
Jedna „sveta” prečka i stativa su skoro identično odredile pobjednike, a u tome ih razdvaja „samo” 36 godina.
Do nekog, sličnog epiloga jedino ostaje: Brazilu od preksinoć, a Argentini od 1978. da slave - svete „grede”.
Galerija
Bonus video:
