Anja Suša: Vjerujem u snagu i pamet mladih ljudi

Predstava Kinez Gradskog pozorišta iz Podgorice, koju je po tekstu Maje Todorović režirala Anja Suša biće premijerno izvedena sjutra u Kotoru u okviru ovogodišnjeg Međunarodnog Festivala Kotor Art.

Na prvom Konkursu za najbolji dramski tekst, koji su zajedno pokrenuli ASSITEJ centar Crna Gora, Gradsko pozorište i Kotorski festival pozorišta za djecu, dramski komad “Kinez“ Maje Todorović, namijenjen tinejdžerima, proglašen je najboljim. Nagrada je podrazumijevala i praizvedbu komada u sezoni 2013/2014. Scenografiju za predstavu Kinez uradila je Zorana Petrov, kostime Maja Mirković, muziku Igor Gostuški, a predstavi igraju Jelena Simić, Emir Ćatović i Goran Slavić, a učestvuje i Dječji hor Zvjezdice na čelu sa dirigenticom Anom Klepić. O radu na predstavi razgovaramo sa rediteljkom Anjom Sušom.Drama “Kinez”, suptilan je, poetski napisan komad, koji vrlo ozbiljno pristupa temi bolnog odrastanja u okružju poremećenog sistema vrijednosti. Takođe, komad je napisan iz vizure mladih ranog pubertetskog uzrasta, a ne nadmoćno iz ugla odraslog čovjeka. Utisak je da ga ove odlike takođe čine i veoma delikatnim za scensku postavku. Kako ste mu prišli?

- Mislim da je rad na svakom predlošku koji je namijenjen mladoj publici veoma delikatan i suptilan, jer se obraćate jednoj veoma heterogenoj i u našim državama zapuštenoj društvenoj grupi, koja opet ima svoje potrebe uključujući i kulturne. Kada je riječ o ovom komadu, tu me je, prije svega, zanimala njegova relacija sa društvom i društvenim procesima koji su započeli devedesetih, koji su doživjeli svoj krvavi klimaks u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i koji za posljedicu imaju posttraumatski zaborav u kombinaciji sa neoliberalnom ideologijom koji čine naš današnji životni ambijent, bez obzira na to u kojoj smo se državici našeg, kako se to danas kaže - regiona, zatekli.

Dakle, zanimala me je tema komada, ne toliko kao isječak naše stvarnosti, već kao posljedica dužeg procesa koji je započeo još kada sam ja bila tinejdžerka a zahuktao se kada su glumci koji igraju u ovoj predstavi bili u godinama junaka ove drame. Zanimala me je predistorija i kontinuitet patologije u kojoj i sa kojom odrastaju generacije djece i mladih ljudi na ovim našim prostorima. To je u predstavi sprovedeno na takav način da se lične i veoma uzbudljive priče troje glumaca kombinuju sa Majinom dramom.

Uvijek imam problem kada odrasli glumci treba da igraju djecu sa idejom da to bude 'odistinski'. Mislim da je to moguće samo ako postoji neka ironijska distanca, neko njihovo lično prisustvo u predstavi i to smo ovdje uradili. U nekoj drugoj varijanti, bilo je moguće napraviti ovu predstavu i sa djecom koja su tačno onog uzrasta kao naši junaci, ali to je već nešto drugo i možda neka nova mogućnost za ovaj tekst.Komad kao aktere ima osjetljive, inteligentne adolescentima, zbunjene i neprilagođene grubom, lažljivom svijetu oko sebe, u kome je ljubav presahla i smatra se slabošću, a iskrenost glupošću. Pri tome obrađuje “teške“ teme, između ostalog gubitak, odlazak, smrt, samoubistvo, prošle ratove i sve ono što nas je kontaminiralo i kontaminira. Sa druge strane, on nosi, bez neke paternalistički nametnute poruke i lažnog zašećeravanja, izvjesno “svjetlo na kraju tunela“, koje ohrabruje i podstiče. Kako ste tragali za kristalisanjem toga “svjetla“ i načinima za njegovo scensko materijalizovanje?

- Mislim da je važno uvijek, kad god je to moguće, u pozorištu za mlade ostaviti neki prostor za nadu. Čvrsto vjerujem da pozorište za djecu i mlade treba da obrađuje bukvalno sve teme koje su teme života koji živimo, ali je tu veoma važan način na koji pristupate određenoj temi kao i ostavljanje simboličke mogućnosti za izbavljenje. Ne mislim na neko kolektivno mitsko izbavljenje, već na malu ličnu utjehu i pronalaženje radosti postojanja.

Bez namjere da zvučim patetično, moram da kažem da ja vjerujem u snagu i pamet mladih ljudi i često imam prilike da potvrdim ovo svoje uvjerenje. Između ostalog i moji glumci iz predstave 'Kinez' su primjer pametnih, mudrih, obaviještenih i otvorenih mladih ljudi koji su se formirali u nemogućim okolnostima, a iz njih su izašli blistavog duha. U predstavu je utkana i dokumentarnost koje nema u komadu, odnosno sa fikcijom teksta prepliću se dijelovi u kojima troje glumaca govore iskustva iz sopstvenog djetinjstva/adolescencije. Možete li prokomentarisati u razvijenim zemljama usvojen, a kod nas, osim kada su u pitanju malobrojni pojedinci, neosviješten stav, da je upravo pozorište za mladu publiku najpogodniji prostor za najradikalnije umjetničke eksperimente, prethodnica svakih “novih pozorišnih tendencija“?

- U Vašem lijepo elaboriranom pitanju je već pola odgovora. Znate šta, stvarno odavno već ne vjerujem u neku naročitu društvenu ili političku moć teatra, koja je, da ironija bude veća, bila jedan od mojih primarnih motiva da se jednom davno, kao mlada osoba opredijelim za ovu umjetnost. Štaviše, ja sam već nekoliko godina u nekoj vrsti neprestanog dijaloga sa samom sobom i neprestanog samopropitivanja o vlastitoj poziciji unutar teatarskog poretka - ne nekog konkretnog, nego teatarskog poretka kao društvenog sporazuma između izvođača i publike, između osnivača/finansijera i teatarskih činovnika, između umjetnosti i uspjeha na blagajni. Mislim da ova pozicija na koju je teatar, možda više nego bilo koja druga umjetnost osuđen od svog nastanka do današnjeg dana, često, čak i kada je riječ o političkom teatru, zapravo umrtvljuje duh pobune.

“Kinez”, Gradsko pozorište, Podgorica

Rijetke su teatarske forme koje istinski mogu da dotaknu društvo, čak i kada zbog njih padaju žrtve. Sa druge strane, ako govorimo o političkom potencijalu teatarske umjetnosti, onda ga ja vidim najviše u dobrom i odgovornom teatru za djecu i mlade, zato što se obraća onima koji tek formiraju svoja stanovišta i zato što se, na taj način, direktno utiče na budućnost nekog društva, preko onih koji će je stvarati.

Problem je, naravno, u tome što to malo ko uviđa i koristi, a ova vrsta teatra je kod nas potpuno marginalizovana i neprestano joj se umanjuje značaj i to, na žalost, najčešće čine oni koji se njime bave iz potpuno pogršnih motiva, a takvih je kod nas zastrašujuće mnogo i vrlo su agresivni prema svemu što je pokušaj drugačijeg re-kodiranja o pozorištu za djecu i mlade.

Osim svega rečenog, ja posebno vjerujem u snagu i smjelost pojedinaca, baš kao što vjerujem u pojedinačnu odgovornost. U tom smislu, ne treba uvijek kriviti okolnosti (iako svi znamo da su daleko od idealnih) već se zapitati kako ko na njih reaguje.Možete li prokomentarisati stav da ne samo da pozorište za djecu i mlade treba da dobija jednake resurse kao i pozorište za odrasle, nego i da je logično da se u pozorište za djecu i mlade ulaže više - jer na stepenu čovjekovog razvoja gdje ne mogu da se prave nezavisni ekonomski izbori, svako dijete i mlada osoba treba da ima pristup pozorištu, a kasnije, kada je taj izbor moguć, dovoljno je da pozorište bude dostupno samo onima koji ga odaberu?

- Potpuno se slažem sa ovim stavom i imala sam prilike da radim ili boravim u državama koje tretiraju kulturu za djecu u skladu sa ovom idejom i prednosti ovakvog koncepta su nemjerljive. Pozorište za djecu i mlade u Skandinaviji, na primjer, je na izuzetno visokom intelektualnom i umetničkom nivou, a to je posljedica upravo ovakvog pristupa. Kod nas skoro niko ne piše ni kritike predstava za djecu i mlade, a u Švedskoj ili Njemačkoj, na primjer, je to nezamislivo. Niko ne pravi razliku između pozorišta za djecu i odrasle. I jedno i drugo imaju potpuno ravnopravan tretman.

Kod nas se automatski smatra da ste, ako se bavite ovom vrstom teatra, na neki način inferiorni, a to je veoma štetno. U „Radoviću“, ali i drugim pozorištima za djecu u Srbiji, rade isti reditelji koji rade u Narodnom pozorištu ili u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, pa ne vidim zašto njihov rad u pozorištu za djecu ne zaslužuje isti tretman kao njihov rad na drugim mjestima.U Crnoj Gori su prava djece i omladine na kulturu priznata samo deklarativno, dok u praksi kulturno-umjetnička ponuda za ove ciljne grupe gotovo uopšte ne postoji. U zemlji ne djeluje niti jedno pozorište za djecu i mlade, a djelimično se pozorišnom produkcijom za ove ciljne grupe bavi samo Gradsko pozorište Podgorica. Ono pak srazmjerno rijetko gostuje van Podgorice, i suočava se sa mnogobrojnim problemima, kao što je nedostatak sopstvene scene. U društvu je na snazi potpuna nesvjesnost i ignorisanje o vezi između pozorišta za djecu i mlade i širih društvenih promjena, a kulturnu politiku karakteriše centralizovani sistem odlučivanja i proizvoljno korištenje pojma “javni interes“ u kulturi.

- Sistemska podrška je nužna. Kultura za djecu i mlade mora svuda da postane državni projekat od prvorazrednog značaja, da bi napredak bio brz i siguran. Ekonomska sigurnost i nedostatak strepnje za elementarni opstanak, sa kojima su ovakvi teatri najčešće suočeni, su osnovni preduslov raznovrsnosti i razvoja teatra za djecu i mlade. Ovo, međutim, nije dovoljno, ako ne postoji i dobro umjetničko vođstvo ovakvih insitucija, svjesno trenutka, međunarodnog konteksta i spremno na rizik, ali i umjetnici koji su istinski zainteresovani za rad u ovakvom teatru.

Žao mi je što Gradsko pozorište mora da prolazi kroz takvu traumu već godinama... Sa druge strane, ja sam naišla na potpuno povjerenje i razumijevanje Ivane Mrvaljević i Petra Pejakovića koji su me pozvali na saradnju, što samo potvrđuje moju tezu o značaju dobrog umjetničkog vođstva, koje je spremno za promjene. Mom pozitivnom utisku je dodatno doprinijela i saradnja sa izvanrednim glumcima, tako da na kraju teškoće sa prostorom nisu bile toliko vidljive i nisu nam pokvarile radost, ali se ipak nadam da ta nenormalna situacija sa scenom neće potrajati narednih 60 godina, već će se neko potruditi da je u dogledno vrijeme riješi. Nije to uopšte tako komplikovano, ako postoji (politička) volja.

Sistemska podrška je nužna. Kultura za djecu i mlade mora svuda da postane državni projekat od prvorazrednog značaja, da bi napredak bio brz i siguran

Takođe, kod nas, zbog kvantitativne nerazvijenosti pozorišta za djecu i mlade ta pitanja (kvantiteta) se decenijama i godinama nameću kao prioritetna, dok pitanja kvaliteta, volja da se pozorišni poslenici okrenu i pitanjima strukovnog, umjetničkog usavršavanja su u drugom planu - iako bi generalno poboljšanje kvaliteta predstava možda brže dovelo i do unaprijeđenja uslova za djelovanje pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori. S obzirom da imate uvid u situaciju na ovom polju u Evropi i svijetu, i sami stvarate veoma relevantne predstave za mlade, šta biste rekli, koji su to prepoznati načini, putevi, tehnike, zanatske igre i provjere...koji se mogu i trebaju upotrijebiti tokom stvaranja predstave, da se ona približi, otvori, prilagodi potrebama onih kojima je i namijenjena?

- Smatram da je tu presudna komunikacija sa svijetom. Na njoj treba da rade institucije ali i pojedinci koji uvek mogu da pronađu neki način da se preko nekog kratkoročnog projekta povežu sa kolegama iz drugih država. To nije uvijek lako, ali je moguće. Ja sam, na primjer, prošle sezone željela da napravim jednu posebnu 'Alisu u zemlji čuda' za mog sina, koji je prije toga imao ambivalentan odnos prema pozorištu, sa željom da mu objasnim kako pozorište, u stvari, funkcioniše.

Predstava je dobila mnogo pažnje i vrlo je gledana. Ovo, naravno, ne znači da uvijek treba raditi na taj način - da me neko ne shvati pogrešno, ali znači da je ponekad potrebno i moguće i samostalno stvoriti uslove koji se inače nikada ne bi stekli. U umjetnosti dosta toga zavisi od tih velikih potreba i želja. Ako njih nema, nema ničega...

Dobro mišljenje o CG glumcima

Kakvu sliku, kao ko-selektorka Bitefa i neko ko je veoma upućen pozorišna zbivanja, imate o crnogorskom pozorištu? Šta od onoga što mi radimo ovdje, naročito na polju pozorišta za djecu i mlade, uspije da bukvalno ili metaforički “pređe granicu“?

- Mislim da bi ta saradnja mogla i morala da bude bolja, s obzirom na to da smo do nedavno ipak živjeli u istoj državi. Ne znam dovoljno o crnogorskom pozorištu iako se veoma trudim da pratim šta se dešava, kada sam u prilici. Što se tiče pozorišta za djecu i mlade, tu sam skoro potpuno neobaviještena, ali se nadam da će se to poslije mog gostovanja u Crnoj Gori ipak promijeniti. Mislim da u Crnoj Gori, kao uostalom i na drugim mjestima postoji zanimljivo i raznovrsno pozorište, a naročito dobro mišljenje imam o glumcima koje sam imala prilike da gledam u različitim crnogorskim teatrima.