Hajde, danas o vikendu, opuštenija tema. Ima i nema direktnu vezu s aktuelnim Mundijalom.
Ima, jer je povod za ovu HD sambu Rafael - Rafa Markes, kapiten Meksika.
Nema, jer će u „gro planu” biti braća Milutinović - Miloš, Milorad i Bora.
Ima, jer je najmlađi od „asova iz Bajine Bašte” (Bora) najzaslužniji za dugu i plodnu karijeru predvodnika „asteka”, koji će večeras u duelu sa Holandijom, ne sumnjajte, sve učiniti da dođu među „veličanstvenih osam”...
Yu fudbal je, u višedecenijskoj istoriji, imao braću Čajkovski, braću Horvat, braću Belin - za „ilustraciju” samo njih pominjem - ali, samo je imao jednu „trojku” - iz iste kuće.
Bebe iz BB (Bajina Bašta) su - riplijevski unikat, bar na Balkanu.
Da vas danas ne opterećujem prevelikom „statistikom” (rekoh, vikend je!) već da pokušam, što kraće, o Milošu, Miloradu i Bori - riječima.
Miloš je, tad jedva 22-godišnjak, igrao na Svjetskom prvenstvu 1954. u Švajcarskoj. Njegov blistavi fudbalski um i draguljski talenat su mu omogućili da se nađe među (ne samo jugoslovenskim) asovima. Rajko Mitić, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Bernard Vukas i ... Miloš Milutinović.
Tri godine kasnije (1957) u Zagrebu je Miloš praktično sam deklasirao Italiju (6:1). Uz sve, neprevaziđene poteze, dao je i dva gola. Ovaj susret je, pored Miloševe briljantne igre, ušao u istoriju. Jer, to je i prvi prenos (naravno, u crno-bijelom) TV Zagreb za - JRT. Mlađi, pazite sad: po završetku utakmice nekoliko stotina gledalaca je probilo ogradu na Maksimiru i na ramenima su nosili Velikog (fudbalskog) Miloša, do svlačionice (digresija: 1990. - i vi to već pamtite - Maksimir, Zvone Boban i Narodna milicija).
Posljednju, veliku reprezentativnu utakmicu, Miloš je odigrao 11.5.1958. u Beogradu: Yu - Engleska 5:0. Tri gola - tri korifeja: Miloš - Šeki - Toza (Veselinović).
I onda - šok! Naredne 1959. (suvišno je, ali da kažem, nije bilo interneta - sportske vijesti su filtrirane), Jugoslavija je u trenu saznala da se Miloš razbolio (riječ je o TBC, u to vrijeme vrlo teška bolest).
Iako je Zakonom bila uređena starosna granica, za odlazak fudbalera u inostranstvo, Miloš je - prije svega zbog liječenja - dobio „befel”. Sve troškove neizvjesnog i dugotrajnog oporavka, preuzeo je Bajern. Kad je sve relativno dobro prošlo, Miloš se Bajernu odužio, igrao je tri sezone, ali i sami zaključujete da to nije više bio onaj fudbalski fenomen iz Švajcarske, Zagreba, Beograda. Inostranu karijeru završio je u Rasingu iz Pariza, ali se nije vratio u Partizan, već je završio na Karaburmi.
Tada sam bio novinar-saradnik u listu Fudbal. Pridružio mu se i, nešto mlađi, Dragoslav Šekularac. Igrali su jednu, oproštajnu sezonu, pred uvijek tijesnom Karaburmom.
U mom sjećanju, a to sam naknadno „registrovao” (zbog razlike u godinama), Miloš je bio „naš Krojf”, a može se reći da je Krojf, docnije, „holandski Miloš”.
A na Karaburmi, iako već na zalasku karijere, sve nas je Miloš podsjećao na onog Velikog (fudbalskog). Pokret, pas, dribling, „plavi čuperak”, riječju - šmek. Da nije bilo (zle) bolesti siguran sam da bi se i današnje mlade generacije - kao što je to na pomen Šeki - mogle virtuelno da identifikuju s čarobnjakom nekad jugoslovenskog, a danas, kad prevedemo, srpskog fudbala. Ovako, umišljam da sam vam prenio „sliku” ko je bio Miloš Milutinović, koga je, najuticajniji sportski nedjeljnik na svijetu „Frans fudbal”, prozvao „plavom čigrom” i time ga u suštini uporedio s Alfredom di Stefanom, kome je taj nadimak bio zaštitni znak.
Najstariji Milutinović umro je u maju 2003.
Sada, poslije ovih redova, vjerovatno vam je jasno da su Milorad i Bora, oba manje-više reprezentativci, bili i ostali u Miloševoj sjenci. I oni su partizanovci.
Bora je otišao trbuhom za kruhom. Katkad je znao reći da je emigrant. Njegov trenerski CV je jedinstven - vodio je sedam reprezentacija, od toga s pet različitih bio i na završnicama mundijala. S kim i kad, uglavnom je poznato, ali je možda nepoznato da je Bora Milutinović „odredio” dugačku i trofejima bogatu karijeru kapitena Meksika Rafe Markesa.
Ključni događaj se zbio 1997. To je vrijeme Borinog drugog mandata na kormilu Meksika. I za prvu prijateljsku utakmicu pozvao je i Markesa. Mislio je na Sezara, a stigao mu je Rafael. Prosto se dogodila administrativna greška, pa je poziv stigao „nesuđenom” Markesu.
Bora, stari šeret, prihvata Rafu. Iako je shvatio da je riječ o papirnoj zavrzlami, ipak je Rafu zadržao. Možda i zbog toga da, već u prvim danima povratka, ne bude na udaru medija a on je, inače, majstor za saradnju s našim kolegama.
I tako je Rafa debitovao 13. febuara 1997. protiv Ekvadora. Odigrao je 17 minuta i potom se u svoj klub Atlas vratio kao reprezentativac, iako nije bio ni prvotimac.
Rafa Markes večeras igra 124. utakmicu u dresu Meksika. Dao je dosad 15 golova. Ovo mu je već četvrto svjetsko prvenstvo. Teoretski, može se dogoditi da se Rafa i Bora još jednom susretnu, na nekom od mundijala.
Možda će ih neki drugi fudbalski put Rafin opet sastaviti. Kao prije 17 godina.
Galerija
Bonus video:
